100 godina Ranka Marinkovića
Proteklog je petka obilježena stota godišnjica rođenja jednog od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, Ranka Marinkovića. Gradovi Vis i Komiža, rodno mjesto njegova oca Vice, organizirali su središnju proslavu okrugle obljetnice, dok usuglašavanje zajedničke proslave nije pošlo za rukom Društvu hrvatskih književnika i Hrvatskom društvu pisaca koji su održali dva paralelna skupa gotovo u isto vrijeme.
Djela “Viškog Voltairea” odavno su postala obaveznim dijelom školske lektire. Zbirka pripovjedaka “Ruke”, drama “Glorija”, roman “Never more” samo su neki od dobro poznatih Marinkovićevih naslova, dok je roman “Kiklop” prenesen i na filmske i TV ekrane. “Glorija” je kazališnu praizvedbu imala davne 1955. u zagrebačkom HNK, a do kraja ove godine trebala bi zaigrati i na londonskim “daskama koje život znače”.
Marinković je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata uhitili su ga talijanski fašisti te je odveden u logor u Kalabriji, a nakon pada Italije prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Po povratku u domovinu počinje raditi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Od 1946. do 1950. godine Marinković je obnašao dužnost direktora Drame HNK u Zagrebu, a godinu dana poslije postaje profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do odlaska u mirovinu.
1991. godine počela se dodjeljivati nagrada “Ranko Marinković” Večernjeg lista za najbolju kratku priču.
Marinkovićev književni opus uistinu je raznolik te obuhvaća poeziju, romane, eseje, drame, pripovijetke, književne i kazališne kritike. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, djeca se s njegovim djelima upoznaju u školi, odrasli u kazalištima. U Gradskoj knjižnici grada Visa postoji Memorijalna zbirka Ranka Marinkovića, a šetalište je dobio u zagrebačkom Borongaju.
Književni majstor kojeg su nazivali cinikom, ali i najuglednijim hrvatskim piscem nakon Miroslava Krleže, umro je u Zagrebu 28. siječnja 2001. godine.
