“Škrtac” (HNK Varaždin): Loše režirana komedija puna izlizanih skečeva
U sklopu ovogodišnje Noći kazališta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu premijerno je izvedena predstava „Škrtac“. Slavnu Molièreovu komediju režirao je Vinko Brešan sa Stojanom Matavuljem u naslovnoj ulozi. Priča je poznata, djeca starog škrtca Harpagona žele se vjenčati, no on ne želi dati miraz svojoj kćerki Elisi (Irena Tereza Prpić), niti uzeti curu bez miraza za svog sina Cleantea (Jan Kerekeš). Uz to se i sam namjerava oženiti, i to mladom djevojkom Mariane (Sara Stanić), koja je zapravo Cleantova odabranica/zaručnica.
Teme Molièreovih komedija svevremenske su, to svi znaju, bila to škrtost, naivnost ili hipohondrija. Vješto su napisane, zbog čega brojni likovi, njihove zablude i komične situacije u kojima se nađu i danas izazivaju smijeh kod publike. Upravo iz tih razloga Molière je relativno čest gost na repertoarima kazališta. No, iz istih bismo razloga uprizorenje neke njegove komedije mogli prozvati i ziheraškim odabirom, pogotovo ako vodstvu kazališta nedostaje ideja prilikom pripremanja programa. Kad se tome pridoda da ni sam redatelj ne zna što bi učinio s takvim predloškom, a upravo se to dogodilo u Varaždinu, slabi rezultat teško je izbjeći.
Brešanov je „Škrtac“ predstava bez jasnog koncepta i fokusa radnje, puko uprizorenje komedije u kojem je i oblikovanje likova redatelj prepustio u ruke glumcima. Brešan je ambiciozno zamislio neka scenska rješenja, no stvar je u tome da ona nisu uspješno realizirana. Uz to predstava obiluje već puno puta viđenim skečevima, metaforama o seksu i ljigavim seksualnim aluzijama, no istovremeno ne ističe niti ne portretira, a kamoli da problematizira te ljudske mane o kojima se uvijek priča kada je Molière u pitanju. Harpagona se u dva-tri navrata nazove lihvarom i gulikožom, no te riječi u predstavi nemaju težinu, ne nude nikakvo značenje ili moralnu poruku, a tek su mjestimice duhovite. Redatelj nije ni psihološki dublje proniknuo u motivaciju likova, no oni barem nisu u potpunosti crno-bijelo prikazani, odnosno dobri/loši – čak i nepopravljivog škrtca od osude gledatelja spašava komičnost predstave, ali teško da će se gledatelji povezati ili suosjećati s nekim od likova.
Na prvi bi se dojam reklo da je redatelj više pažnje usmjerio likovnom oblikovanju, no i taj je segment jednako površno odrađen. Scenografiju Drage Broza čini desetak bijelih plastičnih ležaljki za plažu koje izgledaju kao da su deset godina stajale u skladištu varaždinskog dravskog kupališta. Dopunjene su s pet socijalističkih žutih suncobrana, dok je u centru pozornice velika crvena skakaonica/promatračnica. No radnja se ne odvija na nekom kupalištu ili ljetovalištu, što sugerira scenografija, već se cijela predstava događa u Harpaganovom domu.
Tek u jednoj sceni glumci kažu da će otići u vrt, odu sa scene, vrate se za pet sekundi i legnu na ležaljke, no inače je ovakva scenografija potpuno besmislena i još k tome nefunkcionalna. Na promatračnicu se popnu dva-tri puta i izgovore nešto što je moglo biti rečeno i bez nje, a sve se naprosto zaustavi kad se Barbara Rocco penje u štiklama jer svi strepe hoće li pasti. Ona polovica ležaljka u stražnjem dijelu scene uopće se ne koristi, a njihov preveliki broj ionako smeta glumcima, pogotovo nakon što ih Zdenko Brlek uoči zadnjeg čina sve preokrene, glumeći sudskog poglavara u nevješto režiranoj sekvenci u kojoj s povećalom ispod tih ležaljki traži dokaze krađe.
Rasvjeta je cijelu predstavu ista, osim u jednom prizoru kada u prvom planu scene razgovaraju Harpagon, njegov sin Cleante i meštar Jacques (Marinko Prga). Scena nosi izniman dramski potencijal, no niti ova, jedna jedina, promjena svjetla išta sugerira, niti je scena glumački iskorištena. Kostimografija Irene Sušac je kaotična. U skladu s trash pojavom ležaljka i suncobrana, Matavulj nosi japanke zaogrnut kućnim ogrtačem, Kerekeš je obučen u odijelo u stilu Miami vice, a Ozren Opačić u kričavo zelene patike i havajsku košulju. S druge strane, ženska je postava obučena u kičaste haljine cvjetnog uzorka koje nemaju nikakve veze s muškim kostimima.
Ovakva potpuna mješavina svega i svačega čak i nekako funkcionira, no 20 minuta prije kraja predstave Matavulj oblači sasvim normalno odijelo, a ostatak se ansambla odjednom pojavi u raskošnim baroknim/rokoko kostimima, našminkan i s perikama. No ova promjena nije nimalo objašnjena niti nište ne sugerira. Nema naznake promjene vremena ili mjesta radnje, nema ničega, nastavlja se sve kao i dosad, ali uz stilski kompletnu i posve bespotrebnu promjenu vizualnog identiteta. Zapravo, ne kompletnu, ležaljke su i dalje onako porazbacane.
U zadnjem činu predstave cijela glumačka postava tako uređena statično stoji na sceni (niti se ne mogu kretati između ležaljka), dok se radnja u tim zadnjim minutama brzinski raspliće, iznimno neuvjerljivo odglumljeno, uz Matavulja koji sjedi na rubu pozornice i napola nerazumljivo govori sebi u bradu poput uvrijeđenog djeteta. Rasplet i zadnji prizor predstave toliko su loše napravljeni da daju dojam kao da se na njima počelo raditi pet dana prije premijere pa su se brzinski iskopali stari kostimi iz garderobe kako bi se s njima zakamuflirala površnost u radu.
Vratimo li se na misao s početka teksta, o ziheraškom uvrštenju Molièrea na repertoar, u Varaždinu je u lipnju premijerno zaigrala predstava „Hipokondrijakuš iliti Mislibolesnik“, kajkavska verzija Molièreovog „Umišljenog bolesnika“. Sada, niti pola godine poslije, na daskama najnovijeg nacionalnog kazališta osvanuo je još jedan naslov tog velikog komediografa. Možda ta činjenica i ne bi bilo tako uočljiva da glavne likove u obje predstave ne igra isti glumac, spomenuti Stojan Matavulj. On je, naime, u obje predstave isti, kao da između ta dva lika nema nikakve razlike, iako su ih režirali različiti redatelji.
Matavulj je pronašao karakterni tip koji mu odgovara i od kojeg ne odstupa, svejedno glumi li hipohondra ili lihvara, a zagrebemo li malo u prošlost, isti je dojam davao i prije dvije godine u predstavi „Filumena Marturano“ Eduarda de Filippa u režiji Same Streleca. Uvijek istog namrgođenog izraza lica s karakterističnom intonacijom glasa, sklon mumljanju sebi u bradu i crven u licu kad se uzbudi ili ražesti, Matavulj daje dojam da je to njegov krajnji glumački domet. Nije on jedini u varaždinskom kazalištu koji niže slične izvedbe, a takva nestimulativna repertoarna politika može dovesti do glumačkog zasićenja, nezadovoljstva i pada kvalitete.
Što se ostalih glumačkih ostvarenja tiče, Jan Kerekeš i dalje zapinje u neuvjerljivoj imitaciji vlastitog oca. Što se više forsira, to je rezultat lošiji. Najbolji dojam ostavlja u trenucima kad se odmakne od tog kopiranja, stoga bi zaista morao pronaći svoj vlastiti glumački izraz. Bolji dojam od Kerekeša u „Škrtcu“ ostavlja čak i Ozren Opačić, zadnjih godina najslabija karika varaždinskog kazališta, no napredak kod njega uočljiv je i pohvalan. Irena Tereza Prpić i Sara Stanić gošće su varaždinskog HNK u ovoj predstavi, no bez iskustva koje imaju drugi glumci s ovako bezkonceptnim predstavama jednostavno nisu mogle doći do izražaja, unatoč potencijalnoj kvaliteti koju nude njihove izvedbe.
U velikom glumačkom ansamblu predstave igraju i Zdenko Brlek, Mitja Smiljanić i Beti Lučić, čiji su likovi u ovako režiranoj predstavi posve suvišni i dramaturški su se mogli bezbolno ukloniti. Lučić čak ništa ne progovara, samo dva-tri puta prošeće scenom u stereotipnom kostimu francuske sobarice. Njima bi se mogao dodati i lik grofa Anselma u izvedbi Darka Plovanića, koji se na sceni pojavljuje zadnjih 5-10 minuta i ima određenog utjecaja u raspletu radnje, no, ovako kako je to uprizoreno, kao da i nema. Tu su još i solidan Marinko Prga kao sluga Jacques te, u izvedbi teatralno prenaglašen, Ivica Pucar kao upravitelj Valere.
U glumačkom je ansamblu najbolja Barbara Rocco kao spletkarica Frozine. Lik Frozine je, kao i Harpagon, na neki način lihvar, samo što ona trguje s ljudskom sudbinom i životima kako bi došla do vlastite koristi. Iako je i njezin lik, kao i svi ostali, prikazan potpuno površno, isključivo u funkciji nositelja radnje, Rocco se u tom svijetu pokazala najuvjerljivijom, s lakoćom igrajući lik koji je u konačnici prilagodila sebi kao što je to učinio i Matavulj. To samo potvrđuje već iznesene teze i činjenicu da se repertoar varaždinskog kazališta vrti u krug. Nije bitno o kojem je predlošku riječ, kakvi su likovi ili tko je režirao predstavu, u varaždinskom HNK svake sezone igra ista predstava s istim glumačkim izvedbama i istim forama. Naravno da u „Škrtcu“ ima duhovitih trenutaka, no humor ne može prikriti lošu režiju i prosječne glumačke izvedbe. Onom dijelu publike koji kazalište posjećuje jednom ili dva puta godišnje to može biti dovoljno, no vjerujem i da ima publike koja se nada zanimljivijem stvaralaštvu.
