Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Izvještaj – Ariel Pink u Laubi: Hitovi ekscentrika na koncertu za pamćenje

29.11.2015. Marta Lučić
Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Iznimno hladna jesenja noć nikako nije spriječila mase ozbiljnih hipsternativaca da se okupe u pregrađenom manjem prostoru Laube. Sve to poprilično rano jer su dva izvođača otvorili koncert LA zvijezde Ariel Pinka i njegovog iznimnog benda, počevši već netom iza 21 sat zbog čega sam nažalost propustila prvog izvođača kojeg sam samo uhvatila u bunilu zadnje pjesme, zgrčenog pred malim simpatičnim lampicama postavljenih na pozornici u emocijama izvedbe. Kada bih trebala što kraće sažeti ovu večer, rekla bih da je to bila večer obilježena posebnošću u svakom pogledu.

Opet smo svjedočili minimalizmu na pozornici kada se nakon Neon Liesa skromno i pomalo nezainteresirano pojavio Kimekai koji se također sastoji od jednog čovjeka, jedne gitare, jednog Applea te jedne klavijaturice-kontrolera. Mladi Đakovčanin svojom je glazbom upriličio novi vaporwave zvuk, koji moram priznati još uvijek nisam imala priliku čuti u domaćem izdanju. Uz nešto tiši i nekvalitetniji zvuk započeo je koncert kojem je kvaliteta, što zvuka što pjesama, rasla prema kraju. Našlo se tu zanimljivih kombinacija gitare koja je na trenutke zvučala Mac Demarc-asto sa snenim ugođajem vokala, ali i synthaste pozadine koja je na trenutke znala podsjetiti na Future Islands. Rasli su i basevi i energija pa je ta neka indietronika prešla u ozbiljnu elektroniku koja je kulminirala na zadnjoj stvari koju ujedno i najviše preferiram. Nažalost, nije bilo mnogo ljudi, tek ponešto više pred kraj koncerta kada im je Kimekai više poslužio kao paravan zauzimanja mjesta za zvijezdu koja slijedi.

Redovi su se uskoro zgusnuli, ali i dalje je na sreću ostalo dosta mjesta (pa čak i u prvim redovima) za slobodno gibanje, a poslije i plesanje. Očekivala sam više ljudi, očito je Ariel još uvijek dio malo undergroundnijih, da ne kažem ‘indie’ krugova. Iako sam u prolazu uhvatila da su ga neki vjerni fanovi slušali i ovog lipnja u Beogradu. Sjajni, točnije šljokičasti Ariel dosta je dugo ostavio publiku u iščekivanju dok mu se bend već lagano zagrijavao na pozornici. Koncert je skladno otvoren s Picture Me Gone i u dinamičnom tonu je uslijedila White Freckles, obje sa zadnjeg albuma “Pom Pom“. Teško je izdržati toliko sreće i pozitivne energije dok te pijani ljudi oko tebe gruvaju u prvim redovima. Onda te bend počasti izvrsnom Lipstick, jednom od koncertnih uspješnica i izgubiš se – preplavljen od emocija. U majici sa šljokicama koja neuspješno skriva škembicu (jer, koga briga – ionako dva Pana čekaju na stalku od mikrofona), razbarušena kosa uz pokoju imitaciju sviranja gitare – gospon Rosenberg je svojom opuštenošću na sceni ostavio dojam bliskosti s publikom, jednostavnim pristupom je šarmirao dok su mi se obrazi grčili jer osmijeh nije silazio s lica. Punk elektronika pomiješana high pitchom i pokojim growlanjem (uokvirena u nešto psihodelično naporniji lajt popraćen čestim bljeskalicama). Zvuči nemoguće, osim ako niste gospon Rosenberg i njegov izvanredni otkačeni bend, kako bi to opisali mediji – glazbeni eklektik koji proizvodi anti avangardni pop. Radilo se o procvjetalim klavijaturama na romantičnoj Put Your Number in My Phone ili izvrsnoj sentišastoj obradi Baby. Koncert je potpuno eksplodirao na krajom snagom, zvukom i nastupom. Bis je nastupio brzo pa su tako Ariel, klavijaturist i bubnjar(ka), odjeveni u kupaći kostim izveli pravi eksperimentalni rock performans dok su ljudi nisu prestajali mahnito plesati. Žestina je vukla korijene iz nečega nalik ni manje ni više nego Black Sabbathu.

Čarobno na čudesan način Ariel je zajedno sa svojim izvrsnim bendom energičnim nastupom, ali i dobrom hitoidnom setlistom uspio očarati i rasplesati publiku. Nedostaci su na trenutke bili zvuk na koji je basist stalno upozoravao tonca, poglavito pri početku koncerta, a i sumanuto svjetlo bljeskalica. Jedina dodatna zamjerka bila je meni osobno neshvatljiva i van konteksta glazbe odluka benda da pije Pan, ali što se može. Daj što daš. Sve u svemu, intiman i ekscentričan koncert za pamćenje.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari