Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Intervju

Vesna Tominac Matačić: “Riječ Vesne Parun i njezina poruka jedina je meritorna”

09.12.2015. Ena BebekFoto: facebook.com/jakojaimam

Na brojnim kazališnim daskama u Hrvatskoj i inozemstvu već više od godinu i pol igra predstava „Ja koja imam nevinije ruke“, naslovljena po jednoj od najpoznatijih pjesama Vesne Parun. Predstava je svojevrstan hommage životu i djelu naše neizmjerno velike pjesnikinje, a premijerno je izvedena 10. travnja 2014. godine, kada bi bio njezin 92. rođendan. Predstavu je režirao Ivan Leo Lemo u produkciji Zagrebačkog glumačkog ateljea te u suradnji s Teatrom &TD. Vesna Tominac Matačić odabrala je tekstove te ih i izvodi u formi monodrame, otkrivajući priču i životnu sudbinu Vesne Parun. Kako je predstava rasla, razvijala se te kako ju je prihvatila publika otkriva  Vesna Tominac Matačić.

Predstava „Ja koja imam nevinije ruke“ rađena je po tekstovima Vesne Parun. Možete li nas, za početak, uvesti u cijelu tu priču – kako je predstava nastajala, kako se Vi kao glumica osjećate u ulozi Vesne Parun?

Cijela ta priča ima u sebi „zrnce mistike“ poput onih koje je Vesna Parun za života svjesno i namjerno sijala. Čitajući autobiografske zapise Vesne Parun u raznim njezinim djelima, kako proznim tako i poetskim, imala sam osjećaj  da su pisani za kazalište. Sklepala sam jednu dramaturšku koncepciju njezinih, prije svega proznih tekstova i pokazala Ivanu Leu Lemi i Tatjani Aćimović. Oni su se zdušno prihvatili suradnje i unijeli svoja velika srca u projekt te smo kao autorski tim proveli nekoliko vrlo kreativnih i nadahnutih mjeseci u radu.

Na isti su način pristupali i ostali suradnici, Ozren K. Glaser i Zvonimir Dusper kao autori glazbe, kostimograf Dies Gaudii, Miljenko Bengez kao oblikovatelj svjetla, autor fotografije Dario Hacek i još mnogi koji su doprinijeli realizaciji. Kako se osjećam u ulozi Vesne Parun? Iskreno, potresena sam. Sa svakom novom izvedbom potresena sam njezinom sudbinom, veličinom i ljepotom njenog djela, ali i reakcijama publike koje su uvijek emotivne.

Foto: facebook.com/jakojaimam

[Vesna Parun] Foto: facebook.com/jakojaimam

„Ja koja imam nevinije ruke“ osvojila je Grand Prix na međunarodnom festivalu monodrame u Bitoli ove godine te već nekoliko sezona s uspjehom igra u Teatru &TD. No, da li je u bilo kojem trenutku nastajanja predstave postojao ikakav rizik, s obzirom na to da ste na scenu odlučili postaviti poeziju jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća?

Budući da se radi o tako delikatnoj formi, koja je jednako lirska kao i dramska, i koja niti je baš popularna, a niti zahvalna jer vrlo lako može skliznuti u kič i patetiku, predstava je, dakako, bila veliki rizik. No, mi nismo pazili na isplativost, nismo vodili računa o eventualnim reakcijama znalaca, kritičara, a pogotovo se nismo „dodvoravali“ publici. Riječ Vesne Parun i njezina poruka čak i kad je bila gorka i subverzivna bila je jedina meritorna.

Imati takvu slobodu u procesu stvaranja luksuz je i velika privilegija koju možda još u Teatru &TD možete ostvariti. Zato sam beskrajno zahvalna Nataši Rajković i svim djelatnicima toga kazališta jer su nam omogućili ovaj rizik. A umjetnost bez rizika je nemoguća. Zato trenutno ovo kazalište na svom repertoaru ima većinu od nekolicine najboljih predstava u Hrvatskoj, što potvrđuju i nagrade i priznanja.

Jedna od nagrada je i naš Grand Prix na 17. International Festival of Monodrama, Bitola 2015.  u konkurenciji  10 zemalja. Istina, tko bi mogao pomisliti da će predstava koja se bavi poezijom i životom pjesnikinje jednoga tako malog naroda dobiti takvo  međunarodno priznanje.  Ali, to je i sudbina Vesne Parun. Obično su je više cijenili i poštovali izvan domovine. Kao prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da vijest o ovoj nagradi nije prenio niti jedan tiskani dnevni list u Hrvatskoj.

vesna tominac matačić

Foto: facebook.com/jakojaimam

Predstavu ste radili s ciljem da prikažete najzanimljivije životne trenutke Vesne Parun te njeno viđenje u kakvom su odnosu život i umjetnost (poezija). Kakve su reakcije publike do sad na predstavu?

Reakcije publike su zaista iznad svih očekivanja. Predstava je dirnula sve dobne i spolne skupine ljudi, od adolescenata do onih najstarije dobi. Na moje veliko, ali ugodno iznenađenje katkad su mi, nakon predstave, prilazili i ganuti odrasli muškarci. Posebno me veseli sjajan prijem mladih. Znate, adolescenti se ne daju gnjaviti, njihovo je strpljenje u kazalištu s pravom ograničeno, oni su još uvijek iskreni  i neiskvareni.  Ne možete im prodavati maglu.  Imala sam priliku igrati više puta za maturante i  iskreno, to su mi bile najdraže izvedbe.

U kakvom su odnosu život i umjetnost u Vašem slučaju?

Umjetnost jest život. Život u svojoj neizrecivosti sveden na pravu mjeru. Nema umjetnosti iznad života. To su prazne priče koje se zaborave drugi dan.

Zato me i privukla ova priča jer je postavljala upravo to pitanje. Vesna Parun bila je i još uvijek jest umjetnica daleko ispred našeg vremena. Bespoštedno je razotkrila svoj život kao izvor i nadahnuće one rijeke jezika koja je tekla usporedno i kontinuirano nevjerojatnih sedamdeset godina. „…uz ovu rijeku jezika teče iz istog izvorišta i u istome smjeru još jedna, nijema, neobilježena, materinska. Ta rijeka je život sam. To smo ja i moja sudbina kao svemirska zagonetka, etnička jednadžba, biološko duhovni kaos.“ (V.P.)

Ne vjerujem u umjetnost koja crpi inspiraciju iz tuđih života. Vjerujem da je u osnovi svakog umjetničkog djela, prostim okom vidljivo ili nevidljivo, osobno iskustvo umjetnika. Kao glumica mogu o tome posvjedočiti iz prve ruke. I to je jedini put u koji vjerujem. Ne vjerujem u umjetne suze ni u dogovoreni osmijeh. Ne vjerujem u „proizvodnju“ umjetnosti,  u kvantitet.

Foto: facebook.com/jakojaimam

Foto: facebook.com/jakojaimam

Umjetnost nema rok trajanja. A kazališna umjetnost je poput kule u pijesku koju sruši prvi morski val, i ta ekskluzivnost u prolaznosti i smrtnosti i u njezinoj krhkosti daje joj dodatnu ljepotu. Koliko bi danas bili spremni izdvojiti za ulaznicu neke od antologijskih predstava koje su utjecale na Vaš život, ali glumci su možda već odavno mrtvi? Nasuprot tome, Bachove sonate i dan danas možete, ne ustajući iz kreveta, poslušati na nekom nosaču zvuka ili internetu. I Leonardova remek djela možete vidjeti uz malo truda u nekom svjetskom muzeju. Filmove da i ne spominjem. Ali film ne može nadomjestiti kazalište. A ljudi se kod nas često žale da je ulaznica od 35 kuna za kazalište preskupa.

Predstava igra već nekoliko sezona u &TD-u, no popela se i na mnoge pozornice van Zagreba. Gdje je predstava sve igrala?

Igrali smo, osim u Bitoli na međunarodnom festivalu gdje smo osvojili Grand prix, u Opatiji na FEN festivalu, zatim Festivalu glumca u Otoku, Iloku i Vukovaru, na Ljetnim noćima na riječkoj Gradini, u Novalji na Novaljskom trijatru, u sklopu Jeseni u Kostreni, u Vrgorcu na Tinovim danima, zatim u sklopu poljske turneje Zagrebačkog glumačkog ateljea u srcu Krakowa, na sceni Ratusz, te u Varšavi.

Predstava „Ja koja imam nevinije ruke“ 16. prosinca gostuje u Domu mladih u Koprivnici u sklopu redovnog programa Ludens teatra, Vesna Tominac Matačić potajno se nada da će doći i oni koji nisu ljubitelji kazališta i poezije jer postoje izvjesni izgledi da će to s ovom predstavom  postati. Posljednja ovogodišnja izvedba bit će 17. prosinca u Teatru &TD.

Komentari