Recenzija – ‘Primrose Green’ (Ryley Walker): Cesta je život
Sve je počelo selidbom u Chicago. Iako ima godina poput Taylor Swift, slušanje njegovih pjesama ostavlja dojam da se radi o znatno starijem i zrelijem izvođaču. Kretanje u krugu instrumentalista i jazz glazbenika samo je obogatilo njegove tendencije za eksperimentiranjem i miješanjem žanrova te ga je izgradilo u glazbenika kojega možemo čuti na njegovom zadnjem albumu. Početkom 2015. godine izdaje “Primrose Green” uz pomoć kolega iz vjetrovitog grada koji je nemoguće ignorirati.
Zapravo, pretjerujem, poprilično je lako ignorirati ovaj album, ali ne biste trebali. Ne zato što je to stelarno ostvarenje folka uz miješanje žanrova koje bi bilo nečuveno prije 50ak godina. Ryley Walker u suštini ne donosi nešto revolucionarno u svakodnevnoj navali novih albuma, međutim, malo tko donosi.
Njegovo ime se često provlači kroz rečenice s folk legendama poput Tima Buckleya i titule „reinkarnacije istinskoga američkoga gitarista“. Možda to zvuči malo zaneseno, ali preslušavajući njegov album ostaje okus jednog drugog vremena, jedne stare duše i neprestanoga putovanja. On sam često izjavljuje kako se jedino u pokretu dobro osjeća te mu je najgori osjećaj biti na jednome mjestu. Samo da se kreće, iskusi nešto novo, upozna nekoga. Kao i mnogi prije njega, fasciniran je cestom i žudi za novim mjestima te diše punim plućima jedino na putu. Kroz klipove Youtube-a nazire se njegova znatiželjna i nervozna osobnost koja potpuno utihne kada počne svirati. Mnogobrojni hvalospjevi njegove vještine prebiranja žica ni približno ne opisuju atmosferu koju stvara na albumu. Teško ga je svesti na zajednički nazivnik jer vrlo vješto koketira sa folkom, rockom, jazzom i psihodelijom, te nakon Primrose Green koju je najlakše opisati kao standardnu folk skladbu, već sljedeća – Summer Dress kreće s odličnom dionicom na basu koja potpuno zalazi u jazz improvizacije (detalj koji se ponavlja više puta na albumu) pa čak i otpjevane dionice na trenutke imaju ulogu instrumenta i isprepliću se s melodijama. Na Griffiths Bucks Blues čeka nas instrumental s primjesama rocka i klavirskim improvizacijama pa sve polako vodi do Sweet Satisfaction, po mom mišljenju vrhuncu albuma. Iako su autorske, ne osjeti se dominantna struktura svake pjesme već ostavlja dojam pjesama nastalih iz mnogobrojnih sati improvizacija i neprestanog sviranja. Cijeli album djeluje kao plod nesputane ljubavi prema glazbi i željom za otkrivanjem.
Neizbježno asocira na glazbu s kraja ’60-ih, ali jeftina nostalgija za ljetom ’69-e nije njegova misao vodilja. Ryley koristi virtuozno sviranje gitare i ispreplitanje žanrova kao podlogu za manifest slobodi i nenadmašnom iskustvu ceste. I to se osjeti u njegovim pjesmama. Zbog toga treba biti slušan, pogotovo u vožnji, pa makar tih par stanica tramvajem, tko zna gdje će vas odvesti. Nadajmo se kao i njega u Močvaru ovaj petak.
