Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

12. Zagreb Film Festival – Laku noć, mamice: Obiteljska drama i njena metamorfoza u okultni horor

26.10.2014. Lucija Klarić
foto: zagrebfilmfestival.com

foto: zagrebfilmfestival.com

Laku noć, mamice suradnja je novinarke i scenaristice Veronike Franz i redateljice Severin Fiala kojima je ovo prvi zajednički, ali i za svaku od koredateljica dugometražni prvijenac.
U poljima kukuruza bez početka i kraja igraju se dvojica desetogodišnjih dječaka, u prostranstvima te seoske idile nazire se i jedna kuća poput onih s naslovnica modnih časopisa, tonovi zelene, plave i sterilno bijele, šume i polja koji prekrivraju krajolik stvaraju pomalo neugodnu, gotovo okultnu atmosferu. Naivnost dječačke igre taj dojam koliko toliko briše sve dok u kadar ne uđe majka s licem prekritim zavojima, naravno bijelim i kamera ušeta u interijer kuće koja u svojoj grandioznoj veličini i sa svijetlim zidovima djeluje prazno, hladno, daleko.
Interakcija koja se stvara između dječaka i majke odgovara toj prevladavajućoj hladnoj paleti boja koja vlada ambijentom. Majka djeluje distancirano, kao da su njeni zavoji barijera između nje i njenih dječaka, rečenice su kratke, autoritativne – dječacima je zabranjeno svojom igrom ometati majčin mir koji joj je potreban nakon operacije za oporavak, a najčudniji element tog novog majčinskog odnosa prema svojoj djeci činjenica je da jednog od dječaka, Lucasa majka proizvoljno ignorira, štoviše brani njegovom bratu Eliasu da komunicira s njim.
Žohari kao ljubimci, konstantna kiša i tuča koje prate dane ove obitelji u krizi i zamućeni portret majke koji dominira hodnikom kuće i još niz detalja upućuju na pažljivo iscrtavanje atmosfere kojem su se redateljice vidno posvetile te njen značaj u pričanje ove filmske priče. Do određene točke u filmu Laku noć, mamice, bez obzira na neobični tijek događaja i smjer razvoja odnosa između majke i njene djece te veo misterije koji ga obavija gdje nakon upornog iščekivanja nikako ne saznajemo zašto je uopće majka obavila operaciju – jesu li razlozi estetski zbog njenog posla TV voditeljice ili je to emocionalna posljedica nedavne rastave braka?, budući da je prikazan iz dječje perspektive i posljedično obojan bujnošću dječje mašte čak ni činjenica da dječaci misle da ono ispod zavoja nije njihova majka djeluje simpatično.

laku noc mamice 2
Iako je gledatelj pripremljen na „čudno“ (s obzirom na tok događaja i prirodu epizoda koju je imao prilike doživjeti, a koje podrazumijevaju i mrtve mačke u akvariju), majčino skidanje zavoja koje samo pogorša situaciju (umjesto da je poboljša) zaokreće pitanje majke kao takve od pitanja dječje mašte. Točka na „i“ postavi se onda kada dječaci zavežu majku za krevet i odluče mučenjem iz nje dobiti odgovor na to gdje je njihova prava majka i od toga trenutka više ništa nije igra, a gledateljeva groza koju prije toga potiskuje vjerujući da je riječ samo o djeci odjednom iskače u prvi plan, pozicije pozitivca i negativca padaju u vodu i strah koji obavije majčine oči natjera nas da po prvi put suosjećamo s njom.
Film od toga trenutka nastavlja putovati putanjama horora gdje iako ne otkrijemo ništa o misteriozno najavljenoj nesreći i razvodu, shvatimo koliko su kobne one posljedice imale za ovu obitelj i koje u konačnici rezultiraju zauvijek spaljenom kućicom u seoskoj idili i apsolutnim iznevjeravanjem gledateljevih očekivanja na to što će biti odgovor na pitanja o zastranjenom odnosu majke i sinova.Laku noć, mamice školski je primjer poigravanja filmskom perspektivom i koliko ona može utjecati na objektivnu istinu fabule te koliku snagu obrata može donijeti za film koja je onda manje ili više impresivna i time uspješna. S obzirom na promjenu koju donese sam kraj filma, retrospektivno vraćanje u ono viđeno donosi uvid u već spomenutu detaljiziranost u radu na atmosferi i skrivenim signalima koji svakako pozivaju na ponovno gledanje filma i promatranje konzistentnosti u radu na njima.
U nekom zaključku možda je prvi komentar koji dolazi da Laku noć, mamice nije film za svačiji želudac, da će poneke i naživcirati svojim pretjerivanjem u svojoj „čudnosti“ i hororu, da će ga neki proglasiti i pomalo klišejiziranim filmom obrata i argumentirati da ima boljih što su sve opcije ovog zaključka, ali ukuse na stranu Laku noć, mamice je neporecivo film detalja, film autorica koje poznaju sve mogućnosti filmskih sredstava i koje su ih uspješno iskoristile u stvaranju njegove atmosfere. Ukoliko dvojac odluči nastaviti suradnju, bit će zanimljivo vidjeti što su ove austrijske redateljice sljedeće zamislile.

Komentari