novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Živjeti unutar okvira (“Fences”, D. Washington)

Fences
Foto: facebook.com/FencesMovie/photos
Vrijeme čitanja: 4 minute

Vidjeti Denzela Washingtona u redateljskom stolcu pravo je osvježenje. Popularna moda filmskog svijeta u kojoj se nakon nekoliko godina ”pred ekranom” glumci odluče za onaj posao ”iza kamere” često se pokazala kao razočaravajuća i nadasve bespotrebna. No, danas smo svjedoci veoma dobrim, reklo bi se i izvanrednim redateljskim uracima Mela Gibsona, Clinta Eastwood, Bena Afflecka i drugih. Washington se plasirao u ovu cijenjenu skupinu actor- director Hollywooda tako što se odlučio na nimalo lak zadatak prenošenja kazališne predstave na filmsko platno.

Pulitzerom nagrađeno djelo Fences jednog od poznatijih i uspješnijih modernih američkih pisaca Augusta Wilsona napisano je za kazališnu izvedbu. Tako je Washington, zajedno s Violom Davis i većinom glumačke ekipe iz filma, odglumio lik Troya Maxsona i u kazališnoj predstavi 2010. godine. Za svoje glumačke izvedbe Davis i Washington su osvojili nagrade Tony, a Washington je već tad počeo razmišljati o prenošenju iste priče u filmsku verziju. Ideja za filmski remake ovog djela nije bila znatno popularna i tražena, posebice jer je sam autor za svog života zahtijevao redatelja crne boje kože. Tako je Washington pred sobom imao niz prepreka koje je trebao nadići kako bi se dokazao doraslim zadatku.

Život nekad prije

Fences je priča o Afroamerikancu koji u pozadini rasne nejednakosti 1950.- ih, te svoje nezahvalne prošlosti i djetinjstva, igra ulogu muža i oca u radnoj klasi američkog građanstva. Film prikazuje jednostavan i skroman život Afroameričke obitelji kao tipične obitelji u kojoj muž zarađuje i uzdržava dok ga žena svakog dana čeka s večerom i poljupcem. Ovaj segment razlike muškarčeve i ženine uloge u obitelji jako je izražen u filmu, te iako su u sretnom braku prisutna je neizrečena podjela dužnosti i svojevrsno očekivanje od svake uloge bez obzira na prisutnost ljubavi. Roditeljski odnos oca i sina ukazuje na tadašnji drukčiji načina odgoja i činjenicu da uz veći strah dolazi i veće poštovanje prema autoritetu.

Foto: Screenshot – Official trailer/ Youtube

Troy je jak muškarac, odvažna karaktera i nepresušnog humora koji svakodnevno zabavlja svoju suprugu Rose (Davis) i najboljeg prijatelja Bona pričama iz svog prošlog života te filozofijama o ovom sadašnjem. Iako jako tvrdoglav i možda presamouvjeren, njegova vrckava i šaljiva strana je prisutna u svakoj situaciji i sceni te dobivamo uvid zašto je njegova žena imala razloga zaljubiti se u njega. Troyevi monolozi o životu uključuju teme od ljubavi prema piću i baseballu, preko rasne i društvene nejednakosti do doticaja sa smrću, vragom i Bogom. Njegova stajališta predstavnik su kolektivnog mišljenja afroameričke zajednice koja se našla na pragu promjena neposredno prije dolaska Kennedyja na vlast.

Toplo vs. hladno

Upravo su Troyevi monolozi glavna odlika i adut Denzela Washingtona kao redatelja i kao glumca u ovom filmu. Nije začuđujuće niti novo da Washington briljira svojom glumačkom izvedbom. On je taj koji nosi cijeli film te nas vrti u emocionalno nabijenom krugu suosjećanja, osude i sažaljenja. Sposobnost da se lik koji je poprilično pretenciozan prema svijetu i hladan prema svom sinu prikaže u iskrenom i pozitivnijem svijetlu u kojem su otkriveni njegovi strahovi i pozadina karaktera, remek je djelo i glumačkog i redateljskog stvaralaštva. Washington je kao redatelj koristio upravo kameru kao najvećeg tvorca ugođaja cijele scene. Kako bi kazališna atmosfera bila što bolje dočarana, kamera je ta koja prati scenu upravo kao oko gledaoca u publici, usmjeravajući se samo na bitno te zanemarujući pozadinu.

Viola Davis u ulozi majke i supruge ono je što ovom filmu daje visok emocionalni karakter dok glumačko okruženje hladnih muških uloga čini toplijim i ugodnijim. Dok je kod Denzela sve u monolozima, Davisina uloga dobre supruge zahtijeva mnogo ”manje priče i puno više pogleda”. Iako je prvenstveno prikazana kao dobra supruga i nježna majka, upravo u onom neizrečenom Davis prikazuje karakter koji je jednako snažan i odvažan kao i karakter njezinog muža te kao žena njemu prepušta svjetlo reflektora. Upravo u tome leži kompleksnost ove uloge i samog Roseinog karaktera koji dokazuje kako je čak i u tradicionalnim obiteljima žena na osobit način nekad bila jednako dominantna kao i glava kuće.

Foto: Screenshot – Official trailer/ Youtube
Posebnost je u mani

Nakon već mnoštva osvojenih nagrada, kako za kazališnu tako i za filmsku izvedbu, ne bi bilo čudno da Washington i Davis budu dobitnici ovogodišnjeg Oscara za glavnu i sporednu ulogu. Unatoč nominacijama za najbolji film godine i najbolji adaptirani scenarij, Washington nažalost nije ostao dovoljno zamijećen kao redatelj.

Unatoč izvanrednim glumačkim izvedbama te posebnoj i snažnoj adaptiranoj priči nesumnjivo je će se nekima film naći kao nezanimljiv i dosadnjikav. Razlog tomu je što Washington nije želio puno odstupiti od originalne verzije kazališne predstave, pa tako prevladavaju monolozi, netipično duge scene te oskudna i skromna scenografija. Stoga je Fences možda film nezahvalan za šire mase, no ta mana je ujedno i vrlina jer ga čini posebnim uratkom današnjice koji je uspio spojiti kako kazalište i kino platno, tako i publiku i glumce.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari