Édouard Manet: Buntovnik akademskog slikarstva
Edouard Manet bio je francuski slikar koji je zabilježavao svakodnevne prizore ljudi i gradskog života. Neki su ga smatrali junakom u slikarstvu, a neki mu zabranjivali da se time uopće bavi. Na svom putu umjetnosti nailazio je na niz prepreka, ali ih je sve uspio nadići. Sve osim jedne – spolne bolesti. Preminuo je u 51. godini, ali već je tada imao iza sebe 420 ulja na platnu te niz akvarela i pastela. Danas ga smatramo jednim od najvećih umjetnika svih vremena, a on to zapravo, po nekima, nije ni trebao biti.
Počeci u Louvreu
Manet je bio jedan od onih umjetnika koji su bili razapeti između akademskog slikarstva te buntovničke umjetničke grupe slikara. Njegovo buntovništvo počinje već u ranijoj dobi. Manetova obitelj bila je vrlo bogata. I sama pomisao na to da Edouard postane slikar bila je neprihvatljiva. Njegov otac, Auguste Manet, ustrajao je u tome da Edouard postane odvjetnik, no on to nikada nije postao. Kao kompromis, prihvatio je očev zahtjev da se priduži francuskoj vojsci. No, nakon što je dva puta pao na ispitima za mornaricu, njegovi roditelji napokon su mu dopustili da upiše umjetničku školu. Za razliku od oca, njegov ujak, Edmond Fournier, uvijek je ustrajao u tome da se Edouard okuša u slikarstvu. Od malena ga je vodio u Louvre, a danas se njegova djela upravo ondje i izlažu.
Početak karijere
Nakon neuspješne mornarice, osamnaestogodišnji Manet počinje učiti osnove crteža i slikanja. Njegov prvi učitelj bio je Thomas Couture. Za prve prave zadatke morao je kopirati djela starih majstora. Tri godine putovao je kroz Italiju, Njemačku i Nizozemsku kako bi na njegov rad utjecali mnogi cijenjeni slikari, posebice Frans Hals, Diego Velázquez i Francisco José de Goya.
Šest godina od početka studiranja, Manet je konačno otvorio vlastiti studio. Njegova slika Absinthe Drinker dobar je primjer njegovih ranijih pokušaja realizma, najpopularnijeg stila tog dana. Usprkos uspjehu realizma, Manet je počeo primjenjivati labaviji, više impresionistički stil. Koristeći široke četkice, on je izabrao ljude u svakodnevici kao svoje subjekte. Njegova platna ispunjena su pjevačima, uličnim ljudima, ciganima i prosjacima. Ovaj nekonvencionalni fokus u kombinaciji sa zrelim poznavanjem starih majstora uznemirio je jedne, a impresionirao druge.
Nepristojna djela
Njegova svakako najpoznatija slika je Ručak na travi, dovršena 1863. godine. Iste je godine i izložena. Prikazuje dva mlada muškarca, odjevena, kako sjede pored nagog ženskog lika. Ta slika podignula je prašinu kod nekoliko članova žirija tijekom odabira za pariški Salon, službenu izložbu koju je organizirala Académie des Beaux-Arts u Parizu. Zbog svoje percipirane nepristojnosti, oni su ju odbili pokazati. Manet nije bio sam u tome jer je više od 4 tisuće slika bilo odbijeno. Napoleon III tada je utemeljio Salon des Refusés kako bi izložio neke od tih odbijenih djela, uključujući i navedeno Manetovo djelo.
Obitelj kao modeli
Tijekom tog vremena, Manet je oženio Nizozemku Suzanne Leenhoff, svoju učiteljicu klavira. Sumnjalo se kako je bila i ljubavnica njegova oca. Imali su jedno dijete, Leona Keoella Leenhoffa, koji je Monetu pozirao za slike Dječak koji nosi mač i Balkon. Suzanne je bila model za nekoliko slika, uključujući Čitanje.
Manet – skandalozni junak
Pokušavajući ponovno ući u Salon, Manet je 1865. prijavio Olympiju. Taj upečatljiv portret pokazuje ljepotu nagosti koja neumorno gleda svoje gledatelje. No, članovi žirija Salona nisu bili impresionirani. Smatrali su ga skandaloznim, kao i javnost. Manetovi suvremenici, s druge strane, počeli su ga smatrati junakom. Gledali su ga kao nekoga tko ima hrabrosti razbiti kalup. Tada Manet mijenja stil. Počinje prijelaz iz realizma u impresionizam. U roku od 42 godine, Olympia će biti instalirana u Louvreu.
Podrška velikana
Nakon neuspjelog pokušaja ulaska u Salon, 1865. godine otputovao je u Španjolsku. Tijekom tog putovanja slikao je sliku Španjolski pjevač. Godine 1866. susreo se i sprijateljio s romanopiscem Emileom Zolom, koji je 1867. godine napisao članak o Manetu u francuskom časopisu Figaro. Istaknuo je kako gotovo svi značajni umjetnici počinju vrijeđanjem osjećaja aktualne javnosti. Tada i slikari poput Cézannea, Gauguina, Degasa i Moneta postaju njegovi prijatelji.
Godine 1874. Manet je bio pozvan izlagati na prvoj izložbi impresionističkih umjetnika. Međutim, odbio ih je, kao i sedam drugih poziva. Osjećao je kako je nužno ostati posvećen Salonu i njegovom mjestu u umjetničkom svijetu. Godinu dana nakon prvog impresionističkog izlaganja, ponuđena mu je prilika za ilustriranje francuskog izdanja knjige Gavran, Edgara Allana Poea. Kao umjetnika ga počinju priznavati tek u njegovim kasnijim godinama. Tada i njegovi portreti postaju izuzetno traženi. Godine 1881. francuska vlada mu je dodijelila Orden legije časti.
Bolna smrt
Godine 1883., u dobi od pedeset i jedne godine, Manet umire od sifilisa, s kojim je živio nekoliko godina. Jedanaest dana prije smrti, zbog gangrene, amputirana mu je lijeva noga. Također je bolovao od spinalne atrofije, točnije pogoršanja leđne moždine. Bio je djelomično paraliziran te je izgubio koordinaciju mišića. Pretpstavlja se da je bio u strašnoj boli do dana smrti, 30. travnja 1883. godine. Osim 420 ulja na platnu, ostavio je iza sebe ugled koji će ga zauvijek definirati kao hrabrog i utjecajnog umjetnika.
