novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Filmolista: Filmovi iz 21. stoljeća čija se radnja zbiva unutar jednog prostora

Kolaž: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 12 minute

Kronotop je pojam koji je u teoriju unio književni teoretičar Mihail Bahtin koji označava odnos vremena i prostora u određenom djelu. U nekim situacijama odnos sižea i fabule uvjetuje kakav će kronotop biti, dok u drugim situacijama upravo kronotop uvjetuje odvijanje radnje. Posebnu situaciju imamo kada se radnja odvija na jednoj lokaciji: u jednoj sobi, kući ili nekom trećem prostoru. Kretanje likova uvjetovano je prostorom, a kako su ograničeni istim, dijalog postaje osnovnim dinamičkim motivom te se radnja može odvijati u kontinuitetu ili u kratkim intervalima koji podrazumijevaju prostornu i fizičku nepromijenjenost.

U tako konstruiranom narativu redatelj maksimalnu pažnju može posvetiti likovima, njihovoj psihi i međusobnim odnosima koji upravo zbog prirode prostorne organizacije doprinose većem razvoju napetosti. Ovaj postupak također daje redatelju mogućnost propitivanja velikih društvenih, filozofskih i etičkih tema na poprilično jednostavan način, bez odlaska u spektakularno pretjerivanje, koristeći se riječju, skoro pa na sokratovski način i pokretima, ekspresijom, interijerom; relacije unutar jednog prostora mogu pokriti svijet od mikrokozmosa do makrokozmosa.

I na kraju, možda i najbitniji aspekt, preko tvorevina ove kategorije možemo sagledati suštinski talenat redateljskog uma preko načina na koji se on nosi s dijalogom (je li čista informacija ili je govorna radnja), kako se kreće i vlada tim prostorom, koliko je u stanju da ga učini zasebnim karakterom te kako postavlja same likove u njemu.

Lista u nastavku donosi tip filmova koji su ograničeni jednim prostorom. Međutim, ovdje ćemo se osloniti na naslove koji su nastali u ovom mileniju, a koje vrijedi pogledati jer su klasici poput Hitchcockovih Rope i Rear Window te Lumetov 12 Angry Men već općepoznati u ovoj kategoriji.


The Man from Earth (Richard Schenkman, 2007.)

Ovaj je film vjerojatno najslabiji na listi kada je u pitanju veličina budžeta, estetika i fotografija. Od samog početka atmosfera i kolorit filma odišu devedesetim godinama, ali od trenutka kada dijalog otpočne, vaša pažnja će jednostavno biti fokusirana na riječi koje likovi izgovaraju. Scenarij potpisuje Jerome Bixby, pisac i scenarist najpoznatiji po svom radu na Star Trek serijalu koji je na njemu radio još od 60-ih godina da bi ga završio pred samu smrt.

U The Man from Earth  prisustvujemo oproštajnoj zabavi profesora Johna Oldmana koja će se ubrzo pretvoriti u iscrpno ispitivanje i istraživanje misterije čovjeka koji je star više od 14,000 godina. Schenkman u veoma malom prostoru s puno likova uspijeva stvoriti nevjerojatnu napetost. Replike koje se redaju prolaze kroz polja mnogih društvenih nauka: od antropologije, filozofije, teologije, historije, psihologije itd. Međutim, slalom kroz naučne discipline i rečenice nipošto ne zaboravlja gledatelja. On uspijeva pokrenuti maštu i misao kod potonjeg, uspijeva ga potaknuti da se zapita mnogobrojna pitanja, a pri tome i da uživa u svim tim saznanjima. U svakom slučaju, jedna jako dobra filmska poslastica koja tjera na razmišljanje i razlučivanje toga što istina jest, a što nije.

Foto: scenesandscreens.tumblr.com

Moon (Duncan Jones, 2009.)

Kubrickova 2001: A Space Odyssey od samog je izlaska postala jednim od glavnih uzora brojnim mlađim redateljima. Duncan Jones s filmom Moon radi vjerojatno najbolji omaž kultnom filmu i slavnom redatelju. Njegov redateljski prvijenac radnju filma smješta na Mjesec, točnije u nastambu u kojoj se nalazi Sam Bell (Sam Rockwell). Zemlja je u budućnosti započela s iskopavanjem Helium-3 na Mjesecu koji služi kao glavno energetsko gorivo na planeti Zemlji. Glavni je Samov zadatak nadziranje, iskopavanja i lansiranje iskopanih resursa ljudima na Zemlji. Međutim, kako se njegov trogodišnji ugovor privodi kraju, a samim tim i boravak na Mjesecu, Sam s nestrpljenjem očekuje povratak kući. Međutim, njegove zadnje dane dodatno počinju otežavati novonastale halucinacije.

Jones uspijeva besprijekorno kanalizirati atmosferu preko misteriozne i psihološke borbe koju dugovremena usamljenost u svemiru počne ispoljavati. Sam Rockwell jednostavno proždire mesnatu ulogu, a njegovo prilagođavanje situaciji, promjene facijalne ekspresije ili ličnosti spektakularnoj površini filma dodaju još blistaviju notu. I premda se velika istina filma otkrije još u njegovom ranom stadiju trajanja, njegovo mistično provociranje, propitivanje tema kao što su pitanje identiteta ili korporacijskog odnosa prema čovjeku donijet će uzbudljivo gledateljsko iskustvo s naročitim emotivnim udjelom.

Foto: mydarktv.tumblr.com

Buried (Rodrigo Cortes, 2010)

Svi filmovi u ovoj listi imaju nešto zajedničko: likovi u njima kreću se u uskom prostoru koji im je zadan. Svi osim filma Buried. Ovaj iznimno minimalistički film prikazuje Paula (Ryan Reynolds) koji je živ zakopan. Jedini predmeti koje ima su mobitel i upaljač. Redatelj Rodrigo Cortes s nevjerojatnom lakoćom vlada filmom koji nijednom tijekom svog trajanja ne odlazi van kovčega. Osjećaj straha i klaustrofobije sveprisutan je i strašno osjetljiv, a Reynolds dominira ovom ulogom.

Samim time što je Paul maksimalno ograničen i vremenom i prostorom ni redatelj nema puno prostora za manevriranje. No Cortes, unatoč tome što sve vrijeme korača na ivici do propasti zbog fizičke skučenosti na koju je svoj film ograničio, blistavo uspijeva iznijeti Buried do konačnog emotivnog klimaksa. Svjetlost je također ograničena na par predmeta, upaljač i baterijsku lampu te i oni imaju simboličku ulogu u filmu, tj. prikazuju Paulovo emotivno i psihičko stanje. S vrhunskim postavljanjem i kretanjem kamere osjetit ćete klaustrofobičnu atmosferu koja će vas do samog kraja držati u nelagodnom stanju u kojem nestrpljivo priželjkujete razrješenje situacije.

Foto: facebook.com/experienceburied

The Sunset Limited (Tommy Lee Jones, 2011)

Kada u filmu glume veličine kao što su Samuel L. Jackson i Tommy Lee Jones nije puno toga potrebno kako bi nam isti zadržao pažnju. Pravi je primjer toga ekranizacija kazališnog komada Cormaca McCarthyja, koji također potpisuje i scenarij, The Sunset Limited. Radnja se odvija u siromašnom stanu nakon što je lik Samuela L. Jacksona pokušao počiniti samoubojstvo. Ono što prvo možemo uočiti jest da likovi nisu imenovani, ne posjeduju identitet takve vrste, te su jednostavno nazvani Black i White.

Njihov slučajni susret obilježit će debata ateista i vjernika prepuna metafizičkih pitanja u kojoj će svaki drugog pokušati uvjeriti u suprotno. Sudar dvaju svjetonazora pokrenut će bujicu tema o čovjeku, religiji, njihovu međusobnu odnosu, a zalazeći u filozofiju i sociologiju kreirat će velike i duboke rečenice kao svojevrsne manifeste koje će gledatelja tjerati da se zapita i preispita, da se zadivi i razočara, da dobije i izgubi nadu, a pri svemu tome da bude zadivljen predominantnom izvedbom navedenih glumaca, scenom i zanosnom fotografijom.

Foto: captainkirk94.tumblr.com

All is Lost (J.C. Chandor, 2013)

Čovjek se budi na brodu i shvaća da je trup njegova broda na otvorenom moru probio zalutali kontejner. Uz malo napora on ga uspijeva odgurnuti od broda te zakrpati rupu kako bi spriječio ulazak vode. Ocean oko njega prostire  se na milje daleko, a horizont je nevidljiva točka u kojoj se ocean preljeva u oblake i nebo iznad. Od te točke počinje All is Lost.

Osnovni zakon kozmosa je entropija koja s vremenom može biti sve veća i veća. Na tom principu počiva sudbina čovjeka, a i ovaj film. All is Lost se razvija preko niza apokaliptičnih situacija koje zadese osamljenog bezimenog mornara kojeg igra Robert Redford. Ovaj se film može činiti kao uljezom na listi zbog činjenice da protagonist plovi na otvorenom moru, ali njegov minimalizam i ograničenost sigurnog prostora gdje, u odnosu na neke druge primjere s ove liste, lik iz filma ne može i nema gdje otići, čine film blistavim primjerom ove kategorije.

All is Lost je jedan kontemplativni uradak o čovjekovoj odiseji na ovom svijetu, o odnosu čovjeka i prirode, njegovu mjestu u prirodi. Odsustvo dijaloga te bilo kakve karakterizacije i odnosa, daje ovoj alegoriji univerzalni karakter te je od uske palube broda šalje u ekstraordinarna prostranstva ovog svijeta. Blistava fotografija, kao i zadivljujuća izvedba veterana Roberta Redforda, kreiraju unikatnu atmosferu prilikom gledanja ovog minijaturnog remek djela.

Foto: facebook.com/allislostfilm

Locke (Steven Knight, 2013)

Tom Hardy je glumačka veličina, u stanju da sam nosi film na svojim leđima. Film Locke savršen je primjer te konstatacije. Ivan Locke građevinski je menadžer i obiteljski čovjek, no kada mu žena s kojom je prevario suprugu javi da rađa njegovog sina, on će se morati suočiti sa situacijama koje prijete da sve što je gradio tijekom života jednostavno propadne.

Film se odvija u automobilu kojeg vozi Locke, a gledatelj prisustvuje brojnim telefonskim razgovorima koje protagonist vodi s porodicom, kolegama s posla, itd. Vrijeme trajanje radnje u filmu se poklapa s vremenom trajanja samog filma. U tim trenucima promatramo sva unutarnja previranja koja potresaju Lockea, a pošto je sve vrijeme za volanom te se promjene očituju i iskazuju preko njegove facijalne ekspresije.

Tom Hardy taj posao obavlja i više nego odlično: sve što se događa primjetno ostavlja traga na njegovom licu, od podočnjaka, umora do tuge, suza. Na vrlo intiman i emotivan način Steven Knight slika hrabrog, snalažljivog, odgovornog čovjeka koji je upravo to – čovjek – slab i ranjiv u stalnoj borbi sa samim sobom i svim unutarnjim demonima iz prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Locke je naslov koji pokazuje sav glumački raspon Toma Hardyja koji uz dobar scenarij definitivno potiče empatiju kod gledatelja.

Foto: sacrerism.tumblr.com

Ex Machina (Alex Garland, 2014.)

Redateljski prvijenac poznatog engleskog pisca i scenarista Alexa Garlanda, poznatog po filmovima 28 days later i Sunshine, donosi pravi moderni klasik u žanru znanstvene fantastike. Mladi programer Caleb (Domhnall Gleeson) izabran je da sudjeluje u testiranju najnaprednijeg oblika umjetne inteligencije u obliku Ave (Alicia Vikander). Nathan (Oscar Isaac) je osoba koja se krije iza tog izuma, koja će nadgledati testiranje i u čijem se domu sve to odvija.

Garland koristi svoje iskustvo stečeno na prethodnim filmovima istog žanra te uz dašak svježine i inovativnosti, stvara film neobične atmosfere iza koje se skrivaju zategnuti odnosi, te čovjekov ego i intelekt. Količina informacija što ih dobivamo nerijetko je minimalna, a zaogrnute višeznačnošću i misterijom doprinose da se napetost razvija do nivoa u kojem je eksplozija neminovna. Glumačke izvedbe su besprijekorne, ali u ovom se trojcu najviše izdvaja Oscar Isaac koji doslovno otima svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Ex Machina je dokaz da Alex Garland, osim u pisanju, ima ogroman potencijal i u režiranju, a kako njegov novi film Annihilation izlazi krajem veljače ove godine, jasno da su očekivanja i više nego velika.

Foto: livethemovie.tumblr.com

Green Room (Jeremy Saulnier, 2015)

Jeremy Saulnier jedan je od onih redatelja koji rade vrhunske filmove, a da su pri tome poznati omanjem broju gledatelja. Njega se sigurno može svrstati u top deset redatelja koji imaju manje od pet filmova u svojoj biografiji. Green Room njegov je treći film koji u određenoj mjeri donosi žanrovski miks koji stoji između napetog trilera i horora. U njemu pratimo punk rock grupu koja u očajničkom nastojanju da osigura sebi nastupe i prijeko potrebnu zaradu, prihvaća nastup u zabačenom baru u kojem se sakupljaju skinhedi. Njihova noćna mora počinje onog trenutka kada postaju svjedocima ubojstva, zbog čega će se morati boriti za živu glavu.

Saulnier, kao i u prethodniku Blue Ruin, dosta eksperimentira s bojama, ali nipošto ne dozvoljava da one budu ključnim i glavnim aspektom filma. Tamne i pastelne nijanse zelene boje prisutne su cijelim trajanjem filma. Međutim, boje samo dodatno naglašavaju napetost i stravičnu atmosferu s kojom se likovi suočavaju, zakucavajući estetski doživljaj do maksimuma. Saulnier osim toga uspijeva skupiti jako talentiranu grupu glumaca kao što su Anton Yelchin i Imogen Poots, a iznad svih se izdvaja veliki sir Patrick Stewart u dosta neočekivanoj ulozi kojom dominira s puno samopouzdanja. Iako neki postupci u razvoju narativa štete ludoj dinamici filma, u konačnici ćete ipak uživati u jednom vrhunskom trileru.

Foto: livethemovie.tumblr.com

The Hateful Eight (Quentin Tarantino, 2015.)

Tarantino sa svojim osmim filmom ostaje u polju vesterna u koje je ušao s prethodnikom, a na suradnju poziva ekipu glumaca koje bez problema možemo nazvati Tarantinovim glumcima: Samuel L. Jackson, Tim Roth, Michael Madsen te s njima Kurt Russel i Jennifer Jason Leigh. Kada redatelj na jedno mjesto ubaci puno likova različitih karaktera prvo na što mora paziti jest da ih ne zanemari, ne ubije informacijama, tj. da od njih stvori karaktere, a ne mašine koje govore. U Tarantinovim rukama to izgleda ovako: likovi koji su se u nekom trenutku u prošlosti povezali ili ih veže zajednički prijatelj ili neprijatelj, a koje je sada slučaj, nevolja ili konačno cilj povezao na jednom mjestu, sudjeluju u unakrsnom dijalogu koji se odvija rafalnom brzinom pri iznošenju činjenica, informacija, priča, a koje su u velikoj mjeri ključne za konačan ishod.

Sniman u prelijepom 70-milimetarskom formatu film ostavlja bez daha, te unatoč dugom vremenu trajanja uspijeva zadržati pažnju gledatelja do kraja. Tarantino je kao i sa svojim prvijencem dokazao da je majstor dijaloga i održavanja napetosti u filmu koji je ograničen prostorom. Iako nije prihvaćen s riječima hvale kao neki njegovi raniji komadi, lično mislim da je The Hateful Eight jedan od najozbiljnijih i najkvalitetnijih Tarantinovih filmova, a uz muzičku podlogu fenomenalnog Ennija Morriconea djeluje besprijekorno.

Foto: mydarktv.tumblr.com

10 Cloverfield Lane (Dan Trachtenberg, 2016.)

Nakon što nas je Netflix iznenadio ranijim izbacivanjem filma The Cloverfield Paradox, ponovo je počela priča o Cloverfield univerzumu. I dok čekamo dugo najavljivani serijal poznatog redatelja J.J. Abramsa, koji će nam ponuditi nešto više o ovom fenomenu, 10 Cloverfield Lane trenutno stoji kao najuspješniji film u ovoj franšizi. Ono što je posebno zanimljivo u ovom filmu jest što se horor i napetost od nepoznate prijetnje razvija u pozadini, dok je u krupnom planu glavni neprijatelj, naizgled, čovjek.

Nakon saobraćajne nesreće Michelle se budi u podrumu nepoznate kuće kod nepoznate muške osobe. Njegovo je opravdanje da vani nije sigurno zbog nepoznatih apokaliptičnih događaja koji su se odigrali. Michelle mu ne vjeruje i pokušava učiniti sve što je u njenoj moći kako bi pobjegla. Trachtenberg film gradi kao napet triler u kojem prikriva pravog antagonista preko straha i problema u komunikaciji. Fenomenalni John Goodman istovremeno je i negativan i pozitivan karakter, te na njegovoj izvedbi i počiva cjelokupna atmosfera filma koja će vas očarati od samog početka.

Foto: mydarktv.tumblr.com

It’s Only the End of the World (Xavier Dolan, 2016.)

Kanadski wonderboy ne prestaje očaravati sa svojim filmovima, a Juste la fin du monde najrecentniji je primjer toga. Fenomenalni kasting popraćen kompleksnom relacijom među likovima što podzemno tinjaju od samog početka sve dok panično ne eruptiraju popraćeni bujicom emocija i riječi. Emocijom nabijene dijaloge Dolan uokviruje krupnim planom fiksiranim na lica likova koji u pojedinim trenucima znaju djelovati anksiozno i klaustrofobično na gledatelja od kojih nas tek na trenutke oslobađaju povremeni flashbackovi.

Dolan, naravno, ništa ne prepušta slučaju, tako da su svi postupci i elementi mudro ukomponirani i utkani u film, a to se najbolje očituje, kako je i Arman Fatić napisao u recenziji filma, „u dobro osmišljenoj scenografiji kuće u koju se svi članovi obitelji, osim Luisa naravno, stapaju svojim izgledom, odijevanjem i karakterom. Tu je svakako i igra svjetla koja nas pokušava usmjeriti u suprotnu stranu od događanja jer dok priča govori jedno, a osvjetljenje drugo, gledatelji će se zapitati tko je stvarni negativac obitelji, ako on(a) zaista postoji.“ Sve ovo, a i još više, razlozi su zbog kojih ćete sigurno ostati zamišljeni i zadivljeni njegovom kontemplativnom prirodom.

Foto: moviesframes.tumblr.com

Free Fire (Ben Wheatley, 2017.)

Smješten u 70-e godine prošlog stoljeća Free Fire se odvija u napuštenom skladištu u Bostonu gdje se okupljaju dvije kriminalne bande radi otkupa oružja. Stjecajem okolnosti napetost koja postoji od samog početka eruptira u potpuni kaos praćen oružanim sukobom. Konačni je cilj izvući živu glavu iz skladišta. Ono što će mnogim gledateljima na početku ukrasti pažnju jest to da film neosporno podsjeća na Tarantinov Reservoir Dogs. Međutim, Free Fire ne pokušava biti poput Tarantinovog filma, sav ozbiljan i delikatan. Kako vrijeme prolazi ovaj se film sa svojim humorom, ali i zapletima, sve više doima kao parodija tog žanra i teme. Likovi su ispunjeni jeftinim frazama, jeftinim stilom oblačenja te slabim interakcijskim i trgovinskim sposobnostima, a na koncu se pretvaraju u karikature gangstera i mafijaša koje inače viđamo na filmskom platnu.

Kada vidite listu glumaca na kojoj se nalaze redom: Brie Larson, Cillian Murphy, Sharlto Copley, Jack Reynor, Armie Hammer, vjerojatno ćete pomisliti da je to zagarantirana zabava, ali pojedini postupci, relativno jeftin humor i neodlučnost redatelja da film učini parodijom ili ozbiljnim filmom mogu utjecati na gledatelja. No unatoč tome, svatko bi za sebe mogao pronaći ponešto zanimljivo, te ga, zbog svega navedenog, itekako vrijedi pogledati.

Foto: scenesandscreens.tumblr.com

Mother! (Darren Aronofsky, 2017.)

Teško da se ijedan film iz 2017. godine može pohvaliti da je izazvao kontroverze na način kako je to uspio Aronofsky s filmom Mother!. Ovaj film od početka do kraja provocira gledatelja, začuđuje i oneobičava te na kraju oduševljava. Krupni plan drhtave kamere iz ruke u kojem pratimo Jennifer Lawrence dok korača kroz kuću izaziva određen osjećaj neugodnosti.

U rustikalnoj osamljenoj kući bezimeni bračni par vodi naizgled idiličan život. Ona je domaćica koja sve svoje vrijeme ulaže u uređivanje kuće, dok je On (Javier Bardem), s druge strane, pisac koji nastoji napisati novo djelo koje će nadmašiti prethodno, ali bezuspješno jer ga je inspiracija naprosto napustila. Njihov idilični život će dobiti nagli zaokret kada se jedne noći pojavi nepoznati čovjek (Ed Harris), a nakon toga njegova žena (Michelle Pfeiffer) i sinovi (Brian i Domhnall Gleeson).

Plamen što je tiho tinjao u prvom dijelu neobuzdano će se sručiti na Jennifer, pa i gledatelje, u drugom dijelu filma. Aronofsky ondje apsolutno dominira i to ne toliko s narativnog aspekta, koliko s tehničkog. Kontinuitet kojim se film odvija, napetost, vrhunska montaža te povezivanje scena i kadrova daje jednu suludu vožnju s apsurdom, nadrealizmom i simbolikom. Mother! je, bez dvojbe, onaj tip filma koji je obavezna lektira svakom filmofilu kojem nakon gledanja ne minu sati razgovora, interpretacija i analiza.

Foto: scenesandscreens.tumblr.com
Be social

Komentari