Recenzija – Django Unchained: Dokaz kako je Tarantino najbolji redatelj u posljednjih 20 godina
Rođena sam prekasno, i samim time propustila mnogo o čemu mogu samo slušati starije. Početak popularne glazbe i Beatlesi, seks revolucija 60-tih, Sergio Leone i spaghetti vesterni, Rolling Stones dominacija, hype oko Star Warsa, Live Aid i još mali milijun evenata. Ipak, mogu reći da sam ponosna na svoje dvije banke i suživotu s novim atrakcijama, a na samom vrhu popisa je stvaralaštvo Quentina Tarantina.
Django Unchained novi je dokaz kako je Quentin Tarantino najbolji redatelj kojeg nam je Hollywood ponudio u posljednjih 20 godina. Pregazio je sva šuškanja o opadanju kvalitete njegovih filmova te sjeo uz bok Psima iz rezervoara i Paklenom šundu. Počevši igrati u kinima u SAD-u na Božić, svijetu je serviran najbolji poklon.
Svaka sekunda filma vrišti potpis Quentina Tarantina. Radnja je smještena na američki jug sredinom 19. stoljeća te je jasno kako ne možemo očekivati kadrove snimljene iz gepeka Cadillaca i katane kao glavno oružje. S druge strane, film sadrži svaki element preciznog „tarantinovskog“ filma.
Uvodne kredencije ispisane su masovnim slovima boje karmina. Dok se svaki zaposlenik izlista kao na početku svakog običnog filma, neće odlutati mislima, jer za razliku od svakog običnog filma, ova imena htjet ćete pročitati.
Uvodna glazba nagoviješta kako niti ovaj soundtrack neće proći nezapaženo. Spoj Ennija Morriconea, 2Paca, Jamesa Browna i vinila iz Tarantinove kućne kolekcije možda ne izgleda obećavajuće, no audio surrounding isto je onoliko genijalan koliko i sam video materijal.
Iako u potpisu filma stoje atributi akcije i vesterna, gledatelji mogu očekivati i dobru dozu specifičnog humora. Riječ „nigger“ čut ćete 127 puta, „fuck“ gotovo pa 50, dvadesetak „shit“-a i hrpetinu „ass“, „bitch“, „bastard“ itd. Uz toliku količinu psovki, samo Tarantino može napisati najbolji scenarij 2012. godine. Hollywood Foreign Press Associtation je to prepoznao, nadamo se da će i Akademija.
Ekspertizam u nelinearnoj naraciji ne umanjuje njegovo redateljsko umijeće. Brzi zoom-in i zoom-out-ovi grade napetost, detalji ženskih nogu potvrđuju njegov „foot fetish“, a kadrovi metaka koji probadaju ljudsko meso garantiraju kako je više krvi proliveno u ova 3 sata nego u svim akcijskim filmovima protekle godine.
Nastup Jamiea Foxxa je na razini njegove Oskarom ovjenčane glume, no u ovom filmu nalazi se u sjeni sporednih glumaca. Još uvijek nikome nije jasno kako je Tarantino prepoznao zvijezdu njemačkih sapunica kao svog novog omiljenog psihopata. Zahvaljujući njegovom oku za detalje, Christoph Waltz osvojio je Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu u Nemilosrdnim gadovima, a kako je poznato da se povijest ponavlja, nadamo se istome krajem veljače. Karizmatičan kakav je, ulogu je odigrao lukavo i zaista graciozno.
Na opće razočaranje svih koji su već pogledali Djanga, Leonardno DiCaprio ostao je zakinut za svoju nominaciju. Ovakav promašaj potvrđuju trenuci u kojima je njegova uloga Calvina Candiea kvalitetnije odigrana od Waltzovog Kinga Schultza. Odavno je jasno kako DiCaprio više nije teen zvijezda koja nalikuje članovima Hansona, a uloga razvratnog antagonista sa zubima punim karijesa to i potvrđuje.
Kao šećer na kraju, na ekranu se pojavljuje i Samuel L. Jackson. U Tarantinovim filmovima Jackson se uobičajeno pojavljuje u grubim i naprasitim ulogama i upravo zato je bilo veoma interesantno promatrati ga u ulozi neiskrenog i manipulativnog starca.
Svojim novim uratkom Quentin Tarantino odao je počast Johnu Wayneu i Sergio Leoneu i oživio kvalitetan, no nažalost zaboravljeni žanr vesterna. Django je brutalan i krvav. Šokirat će vas, paralizirati i testirati vaše granice, no najvažnije, ugodno iznenaditi.
Tarantinova referiranja na popularnu kulturu često mu se krivo predbacuju te kritiziraju, uzimajući tu sposobnost kao oružje za recikliranje i kopiranje starih filmova. Slažete se s time ili ne, garantiram vam da ovakav film još nikada niste gledali.
