Nakon Gavelle, Krležina Leda u ZeKaeM-u
Filip Sertić, 17.07.2012. u 15:07
Prije otprilike godinu i pol u Gavelli smo imali prilike vidjeti premijeru predstave Leda u režiji Borisa Svrtana. Predstava je bila i više nego uspješna i još je uvijek na repertoaru i može se pogledati u Frankopanskoj. Bez obzira na to, Ledu ćemo imati prilike gledati i nekoliko ulica dalje, u Teslinoj, u ZeKaeM-u i to u režiji Anice Tomić i dramaturškoj obradi Jelene Kovačić. Predstava će u Zagrebu zaigrati na jesen, a premijerno će biti izvedena u petak, 20. srpnja, u Staroj ljevaonici u Kotoru u okviru Međunarodnog festivala Kotor Art.
U „Ledi“ glume zagrebački i crnogorski glumci –Ksenija Marinković (Klara), Nataša Dorčić (Melita), te Srđan Grahovac (Urban), Mirko Vlahović (Klanfar) te Dejan Ivanić (Aurel). Kostimografkinja je Doris Kristić, a glazbu je skladao je Frano Đurović. Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, koje su se već potvrdile ne samo autorskim projektima „Oprostite, mogu li vam ispričati…“ i „Ovo bi mogla biti moja ulica“, nego i reinterpretacijama klasika dramske književnosti, ponudile su intrigantno čitanje slavnog Krležinog komada iz ciklusa „O Glembajevima“.
Spomenuti tandem poštujući predložak dubokim i bolnim rezovima analizira komediju jedne noći karnevala hrabro pokazujući tko i kakovi su u suvremenom kontekstu likovi o kojima je Krleža pisao prije 82 godine. Njihovi postdramski pristup ogoljuje perfidnost i perverznost visokog društva u današnjem političkom i socijalnom trenutku kroz proces skidanja maski u prostoru intimiteta.
Predstava “Leda“ Miroslava Krleže u režiji Anice Tomić i dramaturškoj obradi Jelene Kovačić premijerno će biti izvedena u petak, 20. srpnja, u Staroj ljevaonici u Kotoru u okviru Međunarodnog festivala Kotor Art koji je sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Kraljevskim pozorištem Zetskim domom iz Cetinja koproducent predstave. Predstava će nakon Kotora biti izvedena u Podgorici i na Cetinju, a 24. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladih.
U „Ledi“ glume zagrebački i crnogorski glumci –Ksenija Marinković (Klara), Nataša Dorčić (Melita), te Srđan Grahovac (Urban), Mirko Vlahović (Klanfar) te Dejan Ivanić (Aurel). Kostimografkinja je Doris Kristić, a glazbu je skladao je Frano Đurović. .
Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, koje su se već potvrdile ne samo autorskim projektima „Oprostite, mogu li vam ispričati…“ i „Ovo bi mogla biti moja ulica“, nego i reinterpretacijama klasika dramske književnosti, ponudile su intrigantno čitanje slavnog Krležinog komada iz ciklusa „O Glembajevima“.
Spomenuti tandem poštujući predložak dubokim i bolnim rezovima analizira komediju jedne noći karnevala hrabro pokazujući tko i kakovi su u suvremenom kontekstu likovi o kojima je Krleža pisao prije 82 godine. Njihovi postdramski pristup ogoljuje perfidnost i perverznost visokog društva u današnjem političkom i socijalnom trenutku kroz proces skidanja maski u prostoru intimiteta.
U salonu 21. stoljeća maske se rastočuju i otkrivaju se u međusobnim relacijama kroz naglašenu erotizaciju nemoćnih ljudi koji ne mogu skrivati ni svoju himbenost, niti neostvarene žudnje. Igra onog javnog, kakove ih vide drugi izvan hermetičnog kruga u kojem su zarobljeni i onoga kakovi stvarno jesu bez pritiska i robovanja društvenim konvencijama, postupak je koji je redateljica dovela do ruba šokantnosti.
„Leda“ u otvorenoj ostršćivanju i nasilju drastično se bavi muško ženskim odnosima bez ograda, a prisutnost protagonista na sceni cijelo vrijeme potcrtava transparentnost igre zavođenja opasnih namjera i sado-mazohizma na način gotovo opipljive introspektivne implozije. Vrlo dojmljiva teatralizacija ostavlja prostor da likovi izraze svoje prenapregnute tenzije bez nadmoći teatra konverzacije, već kroz scenski pokret i pomno isplaniranu mizanscenu u kojoj dominira glazba i stilizirana gluma u kojoj su trenuci tišine jači od svake konverzacije.
Nitko od likova u tom skraćenom i vrlo precizno sublimiranom predlošku nije ni sasvim nevin, niti sasvim kriv, oni su predstavljeni kao ljudi od krvi i mesa, ranjivi, tašti, ljubomorni, srditi, željni ljubavi koju ne mogu doseći, željni dodira kojeg ne mogu ni dati, niti primiti, u nekonroliranoj bujici emocija i interesa, u ambicijama koji prelaze granice vlastitog jastva i usredotočuju se na onog Drugog, u unaprijed izgubljenim nadanjima, turbulentni u osjećajnosti koja prelazi u sebičnost i traženje izlaza u zatvorenim vratima tuđih i vlastitih obmana.
„Leda“ Anice Tomić je predstava raspršenog središta, svaki prizor nosi svoju težinu i autonomnost, originalnost pristupa, snažnu singularnost kao i bezvremenitost što je samo potvrda koliko je Krleža živ dramski pisac kod kojeg kazališna praksa nalazi i nalazit će nadahnuća, čemu je rečena inscenacija samo još jedna potvrda koja ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.
U salonu 21. stoljeća maske se rastočuju i otkrivaju se u međusobnim relacijama kroz naglašenu erotizaciju nemoćnih ljudi koji ne mogu skrivati ni svoju himbenost, niti neostvarene žudnje. Igra onog javnog, kakove ih vide drugi izvan hermetičnog kruga u kojem su zarobljeni i onoga kakovi stvarno jesu bez pritiska i robovanja društvenim konvencijama, postupak je koji je redateljica dovela do ruba šokantnosti.
„Leda“ u otvorenoj ostršćivanju i nasilju drastično se bavi muško ženskim odnosima bez ograda, a prisutnost protagonista na sceni cijelo vrijeme potcrtava transparentnost igre zavođenja opasnih namjera i sado-mazohizma na način gotovo opipljive introspektivne implozije. Vrlo dojmljiva teatralizacija ostavlja prostor da likovi izraze svoje prenapregnute tenzije bez nadmoći teatra konverzacije, već kroz scenski pokret i pomno isplaniranu mizanscenu u kojoj dominira glazba i stilizirana gluma u kojoj su trenuci tišine jači od svake konverzacije.
Nitko od likova u tom skraćenom i vrlo precizno sublimiranom predlošku nije ni sasvim nevin, niti sasvim kriv, oni su predstavljeni kao ljudi od krvi i mesa, ranjivi, tašti, ljubomorni, srditi, željni ljubavi koju ne mogu doseći, željni dodira kojeg ne mogu ni dati, niti primiti, u nekonroliranoj bujici emocija i interesa, u ambicijama koji prelaze granice vlastitog jastva i usredotočuju se na onog Drugog, u unaprijed izgubljenim nadanjima, turbulentni u osjećajnosti koja prelazi u sebičnost i traženje izlaza u zatvorenim vratima tuđih i vlastitih obmana.
„Leda“ Anice Tomić je predstava raspršenog središta, svaki prizor nosi svoju težinu i autonomnost, originalnost pristupa, snažnu singularnost kao i bezvremenitost što je samo potvrda koliko je Krleža živ dramski pisac kod kojeg kazališna praksa nalazi i nalazit će nadahnuća, čemu je rečena inscenacija samo još jedna potvrda koja ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.
