Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Film

Filmski vremeplov: Najveći svjetski filmaši u Zagrebu (3, 2, 1… kreni!)

16.03.2016. Borna ZidarićFoto: zagrebfilmfestival.com/hr/film/3-2-1-kreni

Veliko je pitanje je li u hrvatskoj kulturi općepoznata činjenica da su krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća u studiju Televizije Zagreb gostovali najznačajniji autori europske, ali i svjetske kinematografije ili se na to gleda samo kao na zanimljivu anegdotu iz povijesti? Činjenica je da u Hrvatskoj već dugi niz godina postoji filmska publika, otprilike jednako dugo kao i prvi hrvatski filmovi. Ali ne može se reći da je publika isključivo vezana za produktivnost naših filmskih autora, nego se radi o ljudima koji su željni novih i zanimljivih naslova kako naše tako i svjetske kinematografije.

Danas se u Hrvatskoj filmovi prikazuju više no ikad, multipleksi su rašireni po cijeloj državi, mnoga art kina trude se omogućiti publici da pogledaju najzanimljivija djela s festivalske scene, ali prije svega tu su filmski festivali. Festivala diljem Hrvatske ima više od pedeset, prikazuju djela domaće i inozemne produkcije, ali i pokušavaju dovesti same autore kako bi promovirali i približili nam svoje filmove. No filmskoj publici mora se pružiti sadržaj koji se bavi filmskom umjetnošću i van projekcijskih dvorana, taj sadržaj postoji i već je postalo tradicionalno da se u svakom mediju odvoji malo prostora za film. S obzirom na to da su danas hrvatski mediji uglavnom orijentirani na sadržaj zabavno-informativnog karaktera, kultura i umjetnost polako padaju u drugi plan pa tako i film dobiva sve manje i manje prostora.

Od svih medija televizija bi trebala igrati glavnu ulogu u informiranju publike o sedmoj umjetnosti, a zahvaljujući prije svega trećemu programu HTV-a, pokrenutom 2012. godine, to i čini. Osim što se u njegovu programu prikazuje izuzetno velika količina kvalitetnih naslova, postoji i emisija koja se isključivo bavi filmom, radi se o emisiji Posebni dodaci. U sklopu emisije bilo je itekako zanimljivih razgovora s gostima iz svijeta filma, ali ukupno gledajući radi se o emisiji koja je ipak primjerenija vrsnim poznavaocima filma. Kada se govori o približavanju sedme umjetnosti širokoj publici, bilo je mnogo pokušaja, ali vjerojatno jedina emisija koja je istovremeno privukla pažnju velikih filmofila i širokog puka, bila je emisija 3, 2, 1… kreni!, emitirana u programu Televizije Zagreb od 1977. do 1983. godine.

Naime, emisija 3, 2, 1… kreni! prije svega se spominje kao najkvalitetnija zbog gostiju. Rijetko se koja televizija u svijetu može pohvaliti da su u njezinu studiju sjedili velikani poput Orsona Wellesa, Françoisa Truffauta, Claudea Chabrola, Wernera Herzoga itd. Ali trebalo je znati pristupiti ovim velikanima, pitati prava pitanja, stvoriti ugodnu atmosferu i na najbolji način predstaviti goste širokoj publici. Urednik i idejni začetnik emisije, Nenad Pata, oko sebe je okupio tim vrhunskih poznavaoca filma među kojima su bili i veliki filmolog dr. Ante Peterlić, filmski kritičar Ranko Munitić, redatelj Ivan Hetrich koji je emisiji nadjenuo ime i mnogi drugi. Cijela ekipa odlično je surađivala, od dovođenja gostiju u Zagreb do vrhunski odrađenih intervjua u emisiji.

Također se postavlja pitanje koliko je na rezultate emisije utjecalo stanje na filmskoj sceni u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Stanje na sceni u vrijeme snimanja emisije bilo je vrlo dobro, filmovi Rajka Grlića i Lordana Zafranovića tih su godina prikazivani u Cannesu i Veneciji, dva najznačajnija svjetska filmska festivala. Uz to, u Hrvatskoj su snimani mnogi inozemni projekti od kojih svakako treba istaknuti Limeni bubanj (1979.) Volkera Schlöndorff koji je nagrađen Zlatnom palmom i Oscarom za najbolji strani film te Sofijin izbor (1982.) Alana Pakule za kojega je Meryl Streep dobila svojeg drugog Oscara.

Kada je Nenad Pata okupio ekipu, preostalo im je precizno odrediti sadržaj emisije, odnosno odrediti u kojem će smjeru krenuti s informiranjem publike o sedmoj umjetnosti. U samom početku dogovorili su se da će publici približiti filmske zanate i to pomoću gostiju, koji su u prvim emisijama bili veliki jugoslavenski filmski djelatnici. Prvi gost bio je pionir naše filmske umjetnosti, Oktavijan Miletić, nakon njega uslijedili su filmski skladatelj Bojan Adamič, montažer Vanja Bjenjaš, dokumentarist Miša Bukumirović i mnogi drugi. Ali nakon desetak emisija dogodio se zaokret. Nakon dogovora s direktorom Francuskog instituta u Zagrebu, odlučeno je da će sljedeća gošća biti Madeleine Malthete Melies, unuka oca sedme umjetnosti, Georgesa Meliesa.

Gospođa Melies sa sobom je u Zagreb donijela filmove svoga djeda, od kojih je polovica bila dosad neviđenih, odnosno neprikazanih. Dakle, gledatelji emisije imali su čast prvi u svijetu vidjeti zaboravljene ili izgubljene filmove koje je Melies snimao početkom 20. stoljeća. Uz to, kroz intervjue s Madeleine mogli su čuti zanimljive pojedinosti o uvjetima snimanja nedugo nakon izuma filmske vrpce. Nakon emisije, kako je i sam Nenad Pata rekao, shvatili su da imaju priliku u studio pozvati renomirana imena iz svijeta filma i kroz razgovor s njima te emitirajući njihove filmove predstaviti ih jugoslavenskoj publici. Tako je i bilo, sljedeći gost bio je veliki francuski redatelj Claude Chabrol.

Foto: screenshot|vimeo.com/144043325

Foto: screenshot|vimeo.com/144043325

Nakon što je krenuo proces dovođenja filmskih velikana u Zagreb, koncept emisije malo se promijenio. Emisija se sastojala od razgovora s gostom koji je trajao otprilike devedeset minuta, a nakon svakih nekoliko minuta razgovor bi prekinuli, tj. nadopunili isječci iz filmova koje je gost snimio ili u kojima se pojavio kao glumac. Nakon razgovora uslijedio bi film, često bi se radilo o filmu koji publika još nije imala prilike vidjeti pa se tako npr. nakon intervjua s Claudeom Chabrolom na televiziji emitirao njegov tada najnoviji, ali i najkontroverzniji film, Alice ili posljednji bijeg (1977.).

Takav koncept pokazao se vrlo uspješnim jer je gledateljima, kroz razgovor s gostima, davao široku sliku o autorima čije su filmove gledali na televiziji, ali i u kinima diljem zemlje. Svaki je gost, od Truffauta do Wellesa, dobio priliku da publici približi svoje filmove, ali prije svega dobio je priliku reći im ono što ne znaju, što ga je inspiriralo, u kojim su uvjetima nastajali filmovi, na kakve je probleme nailazio u radu te na kraju kakvo je njegovo mišljenje o filmskoj industriji u Europi i svijetu. Dakle, gledatelji su dobili priliku da pobliže upoznaju ljude koji stoje iza filmova koji su tada punili kinodvorane, što je za ljubitelje filma svakako nesvakidašnje iskustvo.

Prvi velikan koji je stigao u Zagreb bio je francuski redatelj Claude Chabrol. Tada je iza sebe imao već nekoliko vrhunskih filmova kao što su Lijepi Serge (1958.) koji se smatra prvim igranim ostvarenjem francuskog novog vala, zatim Rođakinje (1959.) za kojeg je dobio i Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu te njegov vjerojatno najpoznatiji film Mesar (1970.) s isječkom iz kojeg je započela emisija. Razgovor u emisiji bio je temeljit, cijela ekipa pokazala je da odlično poznaje Chabrolov opus. Bilo je različitih pitanja, od onih o zločinu na filmu, utjecaju Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka na njega do prirode francuskog novog vala i okolnostima u kojima su filmovi nastajali u ranim 60-ima u Francuskoj.

U ovoj prvoj ‘velikoj’ emisiji pokazalo se da je ekipa dorasla zadatku, nije bilo novinarske površnosti već su iz Chabrola izvukli svaku moguću informaciju koja bi mogla zanimati gledatelje bez da je on u bilo kojem trenutku pokazao da ne uživa u atmosferi koja je vladala u studiju svih devedeset minuta. Nije mnogo vremena prošlo, a u Zagreb je već stigao jedan od najistaknutijih francuskih redatelja svih vremena – Francois Truffaut. Doduše, Truffaut je u početku odbijao doći jer, kako je rekao, ne želi ići u zemlje iza ‘željezne zavjese’ gdje su njegovi filmovi zabranjeni ili se vješto cenzuriraju kako ne bi potaknuli revoluciju, ali kada mu je Nenad Pata nabrojao sve filmove koji su kod nas prikazivani u kinima i na televiziji, brzo je promijenio mišljenje.

Truffaut je tada već snimio veliku većinu svojih filmova, ali i dan danas ostao je zapamćen po svom debitantskom filmu 400 udaraca (1959.) koji je na neki način promijenio svijet filma zauvijek. U emisiji je također bio opušten, bio je spreman konkretno odgovoriti na sva pitanja koja su mu bila postavljena, pa je tako i bilo. Mnogo se pričalo o francuskom novom valu, ali i doslovno o svakom filmu kojega je dotad snimio, uz to je objašnjavao zašto ih je snimao, koji se autobigrafski elementi pojavljuju u kojemu filmu te je uživao pričajući o glumcima jer se i sam okušao u glumi, i to u Spielbergovu filmu Bliski susreti treće vrste (1977.). Bio je to pravi portret umjetnika.

“Novi val je skup filmova, to nije klub, ni škola, ni estetski pokret. Možda novi osjećaj, ali prije svega novinska izmišljotina.” – izjavio je u emisiji Truffaut.

Tih godina Europa je proživljavala svojevrsnu filmsku renesansu. Iako su francuska i talijanska kinematografija tada vladale svijetom, ni u kojem slučaju se ne smije izostaviti Zapadnu Njemačku, SSSR, Švedsku, Poljsku ili Čehoslovačku kao zemlje u kojima se javljaju mnogi mladi i zanimljivi autori. Bilo je važno jugoslavenskoj publici približiti te autore pa je u studio zasjeo i danas aktivni, veliki njemački filmaš Werner Herzog. Redatelj koji je danas poznat po svojim dokumentarnim ostvarenjima, tada se uglavnom bavio igranim filmom. Za vrijeme gostovanja u emisiji iza sebe je imao svoj možda i najbolji film Aguirre, gnjev božji (1972.), ali i itekako kvalitetne filmove Tajna Kaspara Hausera (1974.) i Stroszek (1977.). U emisiji je bilo riječi o Herzogovu osebujnom životu i snažnome karakteru koji mu omogućava da i dan danas ne posustaje u snimanju filmova.

Werner Herzog je bio i ostao jako zanimljiva osoba i to je na najbolji način pokazao u emisiji. S obzirom na to da su dosad gosti bili uglavnom europski režiseri, u emisiju je morao doći netko iz SAD-a kako bi gledateljima približio američku kinematografiju, tada najproduktivniju na svijetu. Postoji li bolja osoba za to nego Orson Welles? Vjerojatno ne, a sasvim slučajno Pata i Welles sreli su se na snimanju filma Krste Papića Tajna Nikole Tesle (1980.). i dogovorili njegovo gostovanje u emisiji. Ovo je dan danas najpoznatija emisija, emitirana je i ove godine u sklopu 13. Zagreb film festivala, a mnogim su ljudima ostali urezani u pamćenje kadrovi tada već prilično krupnog Wellesa kako se smije pušeći veliku cigaru, atmosfera je bila odlična, moglo bi se čak reći i prijateljska. Welles je imao mnogo problema s velikim američkim studijima koji su mu često onemogućavali da ispuni svoj potencijal do kraja, pa je tako u emisiji bilo mnogo riječi o načinu na koji se Hollywood odnosi prema umjetnicima. No, nisu propustili spomenuti njegova velika glumačka i redateljska ostvarenja, od, po mnogima najboljeg filma svih vremena, Građanina Kanea (1941.) do Procesa (1962.) koji je između ostalog sniman u Zagrebu.

“Nakon što sam ga napravio, Građanin Kane skoro je bio spaljen. Producenti velikih studija, lojalni gospodinu Heartsu, dogovorili su se da otkupe negativ i da ga unište prije nego što ikada bude prikazan. Malo je nedostajalo da se to i dogodi. Spasio sam ga zahvaljujući jednom dosta niskom triku. Cenzor iz tog doba – a to je bilo vrijeme oštre cenzure – neki gorljivi katolik irskog porijekla, imao je posljednju riječ i našao se pred golemim pritiskom da objavi zabranu. I tako, kada je završilo prikazivanje filma u nekoj privatnoj kino dvorani, u kojoj smo bili cenzor i ja, počeli smo se znojiti i ja sam iz džepa izvadio maramicu tako da mi je, zajedno s njom, „slučajno“ ispala krunica. Rekao sam: – Oprostite! – i pokupio krunicu. To svakako nije škodilo.“ – pričao je u emisiji Orson Welles.

Gostovali su dakako i istočnoeuropski filmaši. Njihova su gostovanja bila od velike važnosti zato što su svoje filmove realizirali u sličnim uvjetima kao i naši redatelji. Prvi je stigao poznati poljski redatelj i česti gost najjačih filmskih festivala, Andrzej Wajda. On je tada uglavnom bio poznat po svome remek-djelu Pepeo i dijamanti (1958.), ali 1981. godine dobio je Zlatnu palmu za Čovjeka od željeza, a 2000. godine i Oscara za životno djelo. Kasnije je u emisiju došao i čehoslovački redatelj Jiri Menzel. Bio je to zanimljiv gost jer je njegov film Strogo kontrolirani vlakovi (1966.), osim što je nagrađen Oscarom za najbolji strani film, u Jugoslaviji stekao kultni status.

Iako su se urednici uglavnom fokusirali na velika imena europskog igranog filma (jer je naravno jugoslavenskoj publici, pa tako i njima bio najbliži), bilo je tu još mnogo gostiju o kojima bi se moglo pisati, najzvučnije ime svakako je velika francuska glumica Catherine Deneuve, glavna zvijezda filmova Luisa Bunuela, Romana Polanskog pa i Francoisa Truffauta, zatim američki glumac Strother Martin, njemačka avangardna umjetnica Margaret Raspe, kanadski prvak animacije Kaj Pindal i mnogi drugi.

Šteta je što se s nekim filmašima nije uspio postići dogovor. U planu su bili jedni od najboljih redatelja svih vremena Federico Fellini i Ingmar Bergman, zatim veliki glumci Kirk Douglas i Gian Maria Volonte, glumica Liza Minnelli, ali nažalost nitko od njih nije zasjeo u studio u Dežmanovoj ulici. Također je važno spomenuti da je ekipa emisije, s nekoliko vanjskih suradnika, uspjela s vrlo skromnim sredstvima realizirati film Zorana Tadića Ritam zločina (1981.) koji je često uvrštavan na liste najboljih hrvatskih filmova svih vremena.

Emisija je ugašena 1983. godine i otad čeka svog, u najmanju ruku, jednako kvalitetnog nasljednika. Postavlja se pitanje je li u današnjim okolnostima uopće moguće pokrenuti projekt koji bi barem malo podsjećao na svog velikog prethodnika? Gostovali su u Posebnim dodacima Ralph Fiennes, Timo Vuorensola i trenutno jedan od najpoznatijih svjetskih autora dokumentarnog filma Joshua Oppenheimer, ali to nije previše probudilo zanimanje široke publike. Bi li bilo drugačije da se u udarnom terminu na televiziji prikazuje primjerice intervju s nekim od najvećih redatelja današnjice, Michaelom Hanekeom, Davidom Lynchom ili pak Quentinom Tarantinom? Nadajmo se da da, ali također se nadajmo da će suradnja brojnih filmskih festivala i televizije u budućnosti proizvesti nešto vrijedno divljenja što bi filmoljupcima vratilo osmijeh na lice.

Komentari