Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Marčelo o svom (M)alteregu, Balkanu i kreativnom procesu

19.03.2014. Patricia Pajk
facebook.com

Foto: facebook.com/marcelodefacto

Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, mladi je srpski pisac i reper, iako za sebe preferira govoriti da samo piše tekstove na ritam. Svoju karijeru započeo je u glazbi, a potom se okušao i u svojoj prvotnoj ljubavi, pisanju, te je do sada izdao dva romana i jednu zbirku različitih tekstova. Trenutno radi na petom albumu Napet show i drugom nastavku trilogije Malterego. Proveo je petak u ugodnom književnom druženju u prepunoj Booksi, koje je bilo tek zagrijavanje za subotnji koncert u KSET-u. Skupilo se mnogo glazbenih i književnih fanova pa je uz ugodan razgovor dva sata proletjelo. Nakon potpisivanja knjiga, fotografiranja i razgovora s fanovima, Marčelo je odvojio par minuta i za kratak intervju.

Drugi nastavak iz trilogije Malterego je na putu. Zanima me kako bi ukratko sročio bit prve knjige?

Najbitnije pitanje koje se postavlja u prvoj knjizi je tko mirno spava – onaj koji na nasilje odgovara nasiljem ili onaj koji je iznad toga i ne odgovori nasiljem. Na to pitanje dobijemo odgovor odmah u prvoj knjizi, ali pročitajte pa saznajte sami.

Možemo li dobiti neki hint za drugu knjigu?

U drugoj knjizi dobit ćemo precizan odgovor kako i od koga je Leo zapravo dobio Opsenarijum. To bi bilo to, ostalo kad knjiga izađe otkrijte sami.

Prestao si pisati kolumne. Jesi li ih se zasitio ili nemaš dovoljno vremena uz posao u redakciji Veselog četvrtka, rad na petom albumu i pisanje druge knjige?

Često mi u intervjuima kažu: “Oh, kakva svestranost, kako to postižeš?”. Moj najčešći odgovor je nikako. Ne postoji jedan dan u mom životu kad sam ja to postigao. Svaki dan kad se zakačim za jedno to samo znači da sam zakasnio na nešto drugo, da me netko psovao.
Ja sam zapravo jako spor autor, svaka stranica ima dvije, tri bačene stranice. Ja udubim rupu u parketu oko stola, urušim ozonski omotač cigaretama, urušim sve svoje organe kavom i onda tek dođem do prve rečenice. Zato sam prestao pisati kolumne, meni za pet tisuća slova treba otprilike pet, šest sati, a trenutno uz sve nemam dovoljno vremena. To ne znači da više nikada neću pisati kolumne.

facebook.com

Foto: facebook.com/marcelodefacto

Neke tvoje pjesme bi same po sebi mogle biti priče. Da li su sve te pjesme istinite ili ima i fiktivnih?

Na primjer, pjesma Čep koja je nastala kao dio akcije agencije Astra protiv trgovine ljudima je potpuno istinita pjesma. Kada su nas kontaktirali da li se želimo priključiti akciji pristali smo, ali smo odmah zatražili dokumentaciju o slučajevima da bi se uputili u situaciju u kojoj su se nalazile žrtve. Bilo bi glupo napisati pjesmu u kojoj govorimo nije lijepo trgovati ljudima jer to znaju svi osim trgovaca ljudima, pa je ideja bila da mora biti gadno, to jest realno.
Pjesma Ispod je istinita, barem meni. Ja sam čuo tu priču uz rakiju od jednog čovjeka i morao sam ju zapisati, sad da li je ona istinita ili ne, ne znam. Uvijek morate paziti kada ste u društvu pisca, ako im se priča sviđa pitat će vas da li to smiju iskoristiti.
Neke moje storytell pjesme su fiktivne.
Pjesma Sveti bes je jedna jako draga i važna pjesma ljudima, ali je potpuno fiktivna. Nastala je jednog čudnog dana. Prvi utisak tog dana na mene je ostavila jedna pjesma u rano jutro. Probudio sam se i kod cimera je došla njegova prijateljica i oni su komponirali pjesmu na njezin tekst. Pjesma je bila jako sjetna i radilo se o nekoj zlostavljanoj djevojci. Drugi utisak je na mene ostavio odlazak do radija SKRC, tadašnjeg okupljališta alternativaca. Tamo sam skinuo file s instrumentalom koji mi je poslao DJ Raid koji je kasnije i postao instrumental za Sveti bes. I posljednji utisak je na mene ostavio članak u novinama o pomahnitalom čovjeku iz Novog Sada koji je zaražen HIV-om i noću napada ljude iglom po gradu. Kao miks svega toga nastala je pjesma Sveti bes.

Jesi li oduvijek imao podršku svojih roditelja?

Nisam, ali možda i bolje da nisam iz današnje perspektive. Uvjeren sam da čovjeka malo što može tako temeljito upropastiti kao bezuvjetna podrška roditelja.

Koliko je po tebi bitan talent, a koliko rad, za uspjeh?

Mislim definicija da je iza svakog uspjeha 10% talenta, a 90% rada istinita. Problem je što živimo u vremenu kada ljudi misle da je dovoljno 100% rada za uspjeh.
Jedan od meni osobno prijelomnih trenutaka u mom životu se dogodio kada sam bio mali. Kao klinac obožavao sam stripove i uvijek sam nešto crtao i pokušavao. Tako je jednog dana kod nas doma došao jedan tatin prijatelj mehaničar, oni su pričali, a ja sam crtao. Tata je odlučio pokazati prijatelju što ja crtam, a ovaj mi je rekao: “Slušaj, sinko, ja sam majstor, ne mogu ti ja reći da li to vrijedi ili ne… Jedno znam sigurno, ne vrijedi ništa dok stoji u tvojoj ladici.”
Zapravo je talent u tekućem agregatnom stanju i ako ne postoji posuda koja to drži na mjestu, a ta posuda je osoba, onda se taj talent razlijeva potpuno bespotrebno po prostoriji i ne radi ništa fokusirano. Tako gledano, ništa ne vrijedi potencijal koji je bio tu na početku iako je on imao neprocjenjivu vrijednost.
Što zapravo želim reći, ljudi objavljuju ono što stvaraju radi pokušaja komunikacije sa svijetom, da fokusiraju svoj rad i talent.

Marčelo – Pegla

Koje je tvoje mišljenje o kulturi današnjice?

Mislim da smo mi svi hodajuća riznica pop kulture.
Smrt akademske kulture, dakle elitizma, ideje da je kultura neka fina disciplina duha odabranih, je upravo njezina zatvorenost.
Ali pop kultura nije imala utjecaj na neke. Živim u zgradi gdje ima dosta ljudi mlađih od mene, 22, 23 godine, studenti. Oni slave rođendane, to što trešti iz tih stanova pa to je strašno, katastrofa. Da me netko ne shvati pogrešno, ne radi se o tome da sad kad imam 31 i mislim ono tipično: sve je bilo bolje kad smo mi bili mladi, vi sada nemate pojma. Daleko od toga, ja uvijek vjerujem da će mladi nadmašiti starije, ali ne svi. Mnogi nažalost provedu cijeli tulum slušajući najgore vrste narodnjaka, pritom ne mislim samo na današnje nego na narodnjake koji su nastajali kad su se ti klinci rodili. To je meni najveći poraz našeg društva.
Ja sam mislio da će to postojati samo u muzeju, da ćemo otvoriti muzej kiča i šunda groznih ’90-ih. Tamo bi vodič pokazivao turistima da su se osim rata dogodile i razne druge katastrofe kao što je neka silikonska narodnjakuša bez imalo talenta. Međutim, ne, to je zaživjelo i ne samo preživjelo nego se bojim da sad kad bi upao u neku raspravu s tim klincima oni bi smjeli odgovorno tvrditi da to ima umjetničku vrijednost, da je to klasik koji je bio neshvaćen u svoje vrijeme, ali eto traje. Dakle, kako osporiti da nije vrijedno ako se prenosi s koljena na koljeno već veliki niz generacija? Ne možemo tvrditi da je bezvrijedno kad mu vrijednost ne opada. I što tada? Ne znam.

Kad smo već kod narodnjaka, kako se izvaditi iz te ludnice? To jest kako spasiti kulturu?

Kod nas je problem što se to ukorijenilo i mislim da će trebati dugi niz godina da se izvadimo iz toga, ako će nam to uopće uspjeti. Politika i mafija koketiraju s estradom, počeli smo se hraniti reality televizijom koja za sobom povlači narodnjake. Postalo je sasvim normalno da iz kruha i igara izbacujemo kruh, što je apsurd. To se kod nas, na Balkanu, događa.
Onda mi pričamo o demokraciji i kako je lijepo da sve odlučujemo zajedno. Ja mislim da svi trebamo biti ravnopravni, ali sam malo zabrinut što će ljudi s takvim estetskim pogledima vijećati o budućnosti, ali hoće i to je tako.

Kako to da si se u romanu Zajedno sami odlučio na religijski okvir?

Ja to ne bih nazvao religijski okvir, ja nisam napisao ni jedan tekst o Bogu.
Ako je ideja o principu dobra zapravo ideja o principu Boga, ja mogu za sebe reći da sam vjernik. Ne vjerujem u Crkvu kao instituciju, time ne želim uvrijediti vjernike,  nego jednostavno smatram ako neki smrtnik može doći u kontakt s Bogom da to ne treba biti preko posrednika koji se voze u džipovima i naplaćuju krštenja 50€. Više puta sam dobio jamb iz ruke nego što sam vidio mršavog svećenika.
Mislim da nije naš cilj ponižavati se Bogu i moliti ga za milost. Kako je moguće da je dio religije izgrađen na istom principu kao i što je izgrađeno ulizivanje šefu u uredu? Potreba da ti nekome tko je svemoćan govoriš da je svemoćan i najbolji meni nema smisla. Ako postoji netko tko je tvorac ovoga sigurno mu nije primarni cilj da mu ja laskam. Pretpostavljam da od mene želi da se trudim biti čim bolja osoba.
A možda se vjerom da postoje raj i pakao rukuje masama, možda bi inače divljali i nikad ne bi nastala civilizacija, ali who knows?

Komentari