5 romana Carlosa Ruiza Zafóna zbog kojih ćete poželjeti otputovati u Barcelonu

Da bi se putovalo, a posebno da bi se putovalo u Barcelonu, vjerujem, nije potrebno pretjerano nagovaranje, ali kad odredište ima neki poseban miris i atmosferu, tada putovanje nije samo posjet, tada je putovanje kompletan doživljaj. Čak i ako si ne možete u ovom trenutku priuštiti odlazak nikamo dalje od vlastitog susjedstva, postoji način da se barem na nekoliko sati prenesete u taj drugi grad i u jedan sasvim drugi svijet. Jer ono što Zafón gradi riječima i jest jedan potpuno drugi svijet, sličan ovome u kojem živimo, a opet tako različit. Fantastiku spaja sa stvarnošću na takve načine da je nemoguće vidjeti niti osjetiti šav. Ako on kaže da postoje duhovi, onda ti duhovi doista i postoje. Također, Zafón je jedan od rijetkih pripovjedača koji je uspio pomiriti čitateljsku publiku fantastike i tvz. realistične proze, pretpostavljam zato jer je njegova fantastika suptilna (osim u nekoliko slučajeva, ali čak ni to nije omelo neke ljude da ga zavole), tek naslućena i neisforsirana. Zafón je majstorski pripovjedač kojemu uspijeva gotovo sapunične zaplete izložiti na jedan potpuno netrivijalan način, stvarajući prekrasnu atmosferu i samim time, priču.

Unatoč njegovom opusu koji ćete sigurno zavoljeti u cjelini, ovdje sam izdvojila pet romana od kojih četiri čak tvore tetralogiju Groblje zaboravljenih knjiga, a peti roman, s kojim ćemo i započeti listu, nalazi se tu jer svaka riječ, svaka rečenica, slovo, pa čak i bjeline u tekstu obožavaju Barcelonu i na nju mirišu. Pa krenimo.

Marina (Marina, 1999.)

Kod nas dolazi tek dvanaest godina kasnije, 2011. godine, u prijevodu Silvane Roglić i u izdanju Frakture. Ovaj roman okarakterizirao je i sam autor kao ‘roman za mlade’ (dok ostali na ovom našem popisu to nisu) i samim time predstavlja dobar, iako ne kronološki, uvod u Zafónov opus. Već svojim uvodnim riječima „Svi imamo tajnu zaključanu u potkrovlju duše. Ovo je moja.“ Pripovjedač daje naznake onoga što možemo očekivati. Priča je to o ljubavi, tragediji i jednom prekrasnom gradu. Čitala sam ju tek ovo ljeto, na plaži, i nisam ju mogla ispustiti iz ruku. Iako sam dobno poprilično daleko od ciljane publike ovog romana, pripovjedač nije imao problema da me uvjeri u priču i da me u nju uvuče. Kako ne bih otkrila previše, dat ću vam samo okosnicu radnje jer sve bi ostalo bilo spoiler.

Željela bih da svatko tko ovu knjigu uzme u ruke otkriva tajnu po tajnu, korak po korak, i da u tome uživa. Ono što mogu otkriti je da mladić Óscar, koji živi u internatu i slabo komunicira i viđa se sa svojom obitelji, jedan dan u šetnji Barcelonom ugleda staru i (naoko) napuštenu vilu. Kad se približi otkriva da i nije tako napuštena kao što je mislio. Tu ostvaruje poznanstvo s Marinom, neobičnom djevojkom koja živi s bolesnim ocem i njeguje ga. Óscar je fasciniran ovim dvojcem i tu počinju sve peripetije i njihovi neobični raspleti. Svjedočit ćemo priči o nekada najbogatijem čovjeku Barcelone i njegovoj tragičnoj ljubavi za koju je bio spreman na nevjerojatne stvari, ljuštit ćemo ovaj roman sloj po sloj i sve do kraja bit ćemo na iglama napetosti.

Sjena vjetra (La sombra del viento, 2001.)

Na hrvatski ju prevodi Maja Tančik 2006. godine, a tad ju nekako u to vrijeme i ja dobivam na čitanje. Ovaj sam roman pročitala dva puta, ali nikada neću zaboraviti dojam koji je na mene ostavilo prvo čitanje. Trenutak je to koji bih mogla opisati kao nešto slično zaljubljivanju: u nečemu/nekome prepoznate sitnice koje čine vašu sliku savršenog. To se može dogoditi i s pisanim tekstom. Naime, sjene prošlosti, tajne zakopane na stranicama knjiga, knjige same, prašni antikvarijati i knjižare,… samo su neki od motiva za koje znam da će me prikovati uz tekst. A Sjena ima to sve.

Duhovi stare Barcelone još uvijek brode suvremenim ulicama, opipljivi su i životni. Tamo negdje četrdesetih godina 20. stoljeća otac odvodi mladog Daniela u tajnu knjižaru koju naziva „Groblje zaboravljenih knjiga“ gdje on mora izabrati knjigu za sebe. Tamo on odabire roman nepoznatog pisca Juliena Caraxa „Sjena vjetra“. Zapravo je bolje reći da roman odabire njega jer Danielov život od tog trenutka protkan je životom neobičnog i „iznimno neuspješnog“ pisca o kojem nitko više ništa ne zna. Nadalje se događaji Danielova života isprepliću sa životom Juliena Caraxa, a sve to na mističnim ulicama Barcelone koju bismo mogli navesti kao legitimnog junaka ovoga romana.

Anđelova igra (El juego del angel, 2008.)

Drugi roman serijala Groblje zaboravljenih knjiga preveden je kod nas gotovo odmah po izlasku, već 2009. godine. Prevoditeljica je ovaj put Silvana Roglić, a roman je već prije toga u svijetu nadmašio prodaju Sjene vjetra. Nije izravni nastavak Sjene, posebno jer se radnja odvija dvadesetak godina ranije, točnije 1920. godine. Iako nije izravni nastavak, Anđelova igra povezana je sa svojim prethodnikom kroz Barcelonu i knjige. Naime, ovdje je riječ o piscu koji u staroj vili (ponovno motiv stare vile, kuće koja ima svoj život i svoje tajne) piše trivijalne romane pod pseudonimom. Noću, za razliku od toga, piše mračne priče o gradskom podzemlju. Jednog dana dobije ponudu da napiše roman za koji će dobiti bogatstvo, a možda i nešto više. Roman mora dotaknuti srce i dušu. Ponovno se u ovom djelu isprepliću tajne, misterije, neobični događaji, tragedije, ljubav i knjige. Kao i prethodni roman, ne ispušta se lako iz ruku.

Zatočenik neba (El prisionero del cielo, 2011.)

Ponovno u prijevodu Silvane Roglić k nama stiže novi nastavak Groblja tek godinu dana nakon izlaska originala. Ovaj put radnja se na neki način naslanja na Sjenu vjetra, prvenstveno jer su likovi ponovno Daniel Sempere i njegov prijatelj Fermín. Godina je sada 1957. i Daniel posredstvom nepoznate osobe koja posjećuje knjižaru saznaje mračnu tajnu koja ga vuče ka istini, činjenici da je  naveća sjena ona sjena koja raste u njemu samome. I ovaj je roman pun misterija i spletki koje su sve opet virtuozno isprepletene u priču koja nas tjera čitati dalje i dalje. Neki su ga nazvali najmračnijim romanom koji je Zafón do tada napisao, uspoređujući njegovu atmosferu čak s onom Edgara Allana Poea. U tome se možemo složiti ili ne složiti, ali jedno moramo priznati: u ovom romanu posebno je izražena autorova sposobnost stvaranja iznimne atmosfere mračnog i onostranog.

Labirint duhova (El laberinto de los espíritus, 2017.)

Posljednji u ovom nizu ujedno je i posljednji Zafónov roman (nadamo se samo za sada) Labirint duhova. Ovaj put roman prevodi Ela Varošanec i to iste 2017. godine, što može značiti samo jedno, a to je da ni u Hrvatskoj više ne želimo dugo čekati na novo Zafónovo djelo. Sjećam se i da je ovaj roman dugo bio najavljivan i njegova objava bila je dobro popraćena. Opsegom je nešto veći od ostalih, ali neka vas to ne uplaši, jednako se brzo čita kao i prethodnici.

U ovom romanu Daniel Sempere već je odrastao muškarac, godine su  1950-e 20. stoljeća i Daniela muči prerana smrt njegove majke Isabelle. Nalazi se u labirintu vlastitih zagonetki kad se pojavljuje Alicia Gris koja će njega i njegovu obitelj odvesti do srca tame, tajne koja će sve razriješiti. Ovaj roman raspetljava sve čvorove prethodna tri romana u nizu i time zatvara šesnaestogodišnje poglavlje Groblja zaboravljenih knjiga. Kao i ostali romani koje sam navela (osim Marine), i ovaj na neki način odaje počast svima koji rade s knjigom i za knjigu: knjižarima, urednicima, piscima, antikvarima, čitateljima i svim ljubiteljima knjige i ako sam već Barcelonu navela kao legitimnu junakinju ovih djela, bilo bi nepošteno da kao jednu od glavnih junakinja ne navedemo i knjigu. Knjigu kao artefakt, knjigu kao kutiju punu tajni, životnih istina i smjernica, knjigu kao gotovo živi entitet.

Čitajte ih proizvoljnim redoslijedom!

Iz svih ovih navedenih romana možemo izvući određene zajedničke motive (ako zanemarimo likove i povezanu radnju), a to su: Barcelona i knjiga, točnije ljubav prema knjizi i pisanoj riječi. Zafónovo pripovijedanje pitko je i zavodljivo, s napetošću kakvog krimića, jezom najbolje horor priče i zanesenošću virtuoza literature ljubavne tematike. Uza sve to, dotiče se i nekih političkih pitanja, sve u svrhu stvaranja što realističnije okoline za svoje junake.

Zima je duga, dovoljna da ove prekrasne romane dodate na svoju listu čitanja. Čitati ih možete redom, ali i ako izaberete bilo koji od ovih romana izolirano od drugih, nećete pogriješiti. Iako jesu dio cjeline, svaki od njih može se čitati i odvojeno.

Uz toplu preporuku za ove hladne dane, nadam se da ćete uživati u magičnoj Barceloni.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.