Recenzija: Common izražava zabrinutost jubilarnim desetim albumom
Kad je netko već više od 20 godina na sceni i još objavljuje albume zna se da je jedan od velikana. Po tome je Common jedan od velikana jer je na sceni od 1991. godine. Iza njega je deset albuma, a ovaj deseti “Nobody’s Smiling” posvetio je svome gradu, Chicagu, kojem može biti zahvalan za inspiraciju, pogotovo početkom karijere. Daleko je sada “Resurrection” jedan od najlegendarniijh albuma u hip hopu općenito, a isto tako je i Common daleko od onog iz 1994. godine.
Pjesme koje su se definitivno istaknule i iskaču iz cijelog albuma su upravo i pjesme koje su bile singlovi, čak i da ih niste čuli kao singlove mislim da će vam prve ući u uho i svidjeti vam se. Kada je izašla track lista najviše me razočaralo što je više gostovanja nego solo izvedbi, što naravno ne znači da su to loša gostovanja, ali uvijek je želja slušatelja da čuje čim više osobu koja je objavila album, a ne hrpu pomalo nepotrebnih suradnji. Produkciju je obavio No I.D. i odradio je to zadovoljavajuće, osobno mislim da je prva polovica albuma nekako blago odrađena, ne samo od producenta već i samog Commona.
Nekako se nakon mlakog početka sve popravlja prvim taktovima pjesme Real, vraćamo se onom više underground zvuku naspram komercijalne prve polovice. Odmah poslije dolazi najveći hit Kingdom na kojem gostuje Vince Staples mladi dječarac koji se nije ni rodio kada je Common počeo svoju karijeru. Vince je pokazao da je jako talentiran i da se na njega mora računati, a Common mu je i sam dao vjetar u leđa tako što ga je ugostio i na pjesmi Out On Bond. Common na cijelom albumu adresira veliki problem s kojim se bori Chicago, a tu temu upravo najviše dotiče u pjesmi Kingdom – problem nasilja, Chicago nazivaju glavnim gradom ubojstava u SAD-u.
My whole life I had to worry about eatin’
I ain’t have time to think about what I believe in
When the days of the kingdom for Chicago gon’ come?
Sljedeća pjesma je nezaobilazna i pravi je storytell odnosa i rada s jednim od najtalentiranijih beatmakera koji je “posjetio naš planet” kako neki kažu, jer on je pravi izvanzemaljac, najveći i jedini – J Dilla. Meni upravo iz tog razloga najdraža pjesama s albuma ima oldschool briju, pravu priču koja stoji iza cijele pjesme. Commonu kao jednom od izvođača koji je imao tu čast raditi i družiti se s njim sigurno ima i sentimentalnu vrijednost. Svi koji su gledali Commonov live show povodom izdavanja albuma na Yahoou mogli su i vidjeti koliko Commonu znači ta pjesma.
This one’s for my man J Dilla
As I say these words, my eyes fill up
Cuz wasn’t non’ realer than James Dewitt Yancey
So Imma dedicate this to Dilla and his family
In Q-Tip’s basement, I first met Jay Dee
I still remember the first beat he played me
Pjesma 7 Deadly Sins govori o sedam grijeha koji truju nas kao društvo. Common nam crta tu sliku u okolini u kojoj se on nalazi, u Chicagu, ali pjesma je doslovno za cijeli svijet. Ta pjesma je moja preporuka onima koji vole pravi tvrdi rap bez nekog catchy refrena i jednim blagim pozadinskim glasom sa samplea.
Before I sign off, in the sins we living
The good thing is we can be forgiven
Seven deadly sins
Deseti Commonov album “Nobody’s Smiling” ugledao je svijetlo dana, a kao da smo se jučer divili “Be” – svima koji su zaboravili, to izdanje iduće godine slavi svoju desetu godinu postojanja. Opći dojam albuma je doslovno ok, kako se kaže niti miriši niti smrdi. Nakon mlake prve polovice albuma, ostaje gorak okus u ustima kojeg popravi druga polovina. Nekako imam dojam po dosadašnjim Commonovim izdanjima da mi sjedne svaki drugi album, ako isključimo prva dva koja su mi odlična. Ako me netko pita da li preporučujem album “Nobody’s Similing”, odgovor je da, jer mislim da ima puno manje kvalitetnih izdanja koji su sigurno više slušani nego ovo izdanje. Album je solidan, a moje nezadovoljstvo je možda izazvano i previsokim kriterijima koje postavljam Commonu iz čiste ljubavi, a i idućim albumom bi me po sadašnjoj statistici trebao oduševiti. Peace out.
