Komentar: Top 8 albuma 2014. godine ili zašto volim bad boys i cijenim samostalne odlučne žene
Kraj godine se bliži i sve je više zamornih pitanja poput “kamo ćeš za novu?” Tako je došlo vrijeme i da rekapituliram što sam i zašto sam slušala u 2014. godini. Odabrala sam top osam albuma, ali kako ih poredati u neki suvisli redoslijed je već malo teže. Zato sam ih pobacala šaroliko, a mislim da su očiti favoriti vidljivi već po objašnjenju zašto mi se određeni album sviđa.
Sad već vrsna kuharica, nakon što je napisala kuharicu s Lauren Pesaventoi i imala svoj kulinarski show, spojila je svoje dvije ljubavi – kulinarstvo i pjevanje. Ne baš doslovno, ali je. Album “Food” povratak je njenim soul/r’n’b korijenima. Nakon pomalo neobičnog izleta u dance s albumom “Flesh Tone” 2010. godine, vratila se i to kako. Objašnjenje za odlazak u neke nove vode može biti jedino prekid s Nasom. Najveće pitanje koje ovaj album za sobom ostavlja jest je li Nas i dalje u svakoj pjesmi ovog albuma?
Sve što jedan festivalovac može poželjeti, album za koji je bilo i više nego krajnje vrijeme. Album nas potpuno vodi kroz raspoloženje jednog dana na prosječnom festivalu, od laganijih pjesama kao što je Johnny and Mary do ultimativnih hitova kao što su Standbar ili Inspector Norse. U ove zimske dane zove nazad ljeto, plažu, more, sol i, naravno, festivale.
Pharoahe Monch – PTSD: Post Traumatic Stress Disorder
Jedan od legenda vratio se iz mrtvih jednim od meni najboljih albuma godine. Prošao je kroz sve živo, od tvrdih hardcore stvari do nekih mekanijih polu-radio hitova. Album se smatra nastavkom priče prošlog izdanja “W.A.R. (We Are Renegades)” iz 2011. godine, ali po meni PTSD je puno bolje izdanje.
Jhené Aiko – Souled Out
Žena izvrsnih vokalnih sposobnosti nakon mixtapea i EP-ja konačno je objavila potpuni album. Svaka cura koja se traži i odrasta trebala bi poslušati ne samo taj album, nego i cijelu njenu diskografiju jer je jako inspirativna. Najbolji opis Jhene je ‘tamnoputa Adele s manje cviljenja’, ali s boljim glasom i nekim svojim ja. Jhene daje sliku mlade emancipirane samostalne žene koja stoji čvrsto na zemlji, ali ponekad si dopušta da zaplovi među oblacima i nije bez mana, ona griješi i upravo o tome govore njezine pjesme.
Suradnja mlađahnog Bishop Nehrua i starog lisca MF Dooma urodila je predivnim plodom. Plod njihove kolaboracije je projekt NehruvianDOOM i istoimeni album. Najviše me kod ovog albuma oduševilo ono što se ne može reći riječima, ali album to sam govori. To je jedan od onih albuma za koje ne možeš reći zašto su ti toliko vrhunski i najbolji način da to nekome objasniš jest da mu jednostavno kažeš da ga sam posluša. Da li je to spoj mlađahne razigranosti Bishop Nehrua ili znanje koje u sebi nosi MF Doom ne znam, ali znam da je jedan od meni najdražih albuma i projekata u 2014. godini.
Freddie Gibbs & Madlib Piñata
Možda sam malo slaba na Madliba pa čim negdje vidim njegovo ime postavljam to na tron, mada još nisam čula ni jedan takt pjesme, odnosno albuma. U ovom slučaju se upravo to dogodilo, ali album je stvarno sjajan. Počevši od Madlibovih instrumentala do hrapavog pomalo promuklog glasa Freddiea Gibbsa. Možda nije pohvalno za jednu curu da prizna, ali to je ono što mi svi prešućujemo godinama – volim ‘bad boyse’ i kako onda da ne volim tu sirovu street hustle briju koju u svojim tekstovima donosi Freddie Gibbs?
SBTRKT – Wonder Where We Land
Nakon sjajnog prvog SBTRKT albuma došao je još jedan. Kad na drugoj pjesmi čujem Samphau raznježim se, Jessie Ware je opet ovdje sa svojim omamljujućim glasom, a kada sam na singlu New York. New Dorp čula glas Ezre Koeninga (vokala iz benda Vampire Weekend) rastopila sam se. Album zatvara ASAP Ferg sa svojim straight forward monologom Voices In My Head. Album je jedan od onih koje, kako ih više slušam, tako su mi sve bolji te svako novo preslušavanje donosi mi nešto novo i do tada neotkriveno o toj pjesmi.
D’Angelo – Black Messiah
Album je izašao u noći s nedjelje na ponedjeljak, ali već sad ga ne mogu prestat slušat. Sjajno, velemajstorsko djelo D’Angela koje smo čekali skoro pa 15 godina od legendarnog “Voodoo” i još više od starijeg, ali ni malo lošijeg, “Brown Sugar”. Nije bilo uzalud i kada netko objavi ovakav kvazipovratnički album ne mogu ga zaobići u listi top albuma ove godine, pa makar bio objavljen večer ranije. D’Angelo je divan, jazzy, funky, a u svojim tekstovima politički nastrojen te, kao i inače, nadasve romantičan – očito padam i na to, a ne samo na bad boys. Čekali smo ga i onda ga konačno i dočekali, bez ikakve posebne medijske pompe i postavljanja određenog datuma. D’Angelo je održao listening party i nonšalantno ga objavio u ponoć.
