Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Knjige

Adam Johnson na Interliberu: „Pisci moraju govoriti za one koji ne mogu govoriti za sebe, a Sjeverna Koreja je zemlja takvih ljudi“

16.11.2013. Lucija Lakoš
Foto: Dora Kršul

Foto: Dora Kršul

Posebno posjećen bio je jučer štand Školske knjige u paviljonu broj pet na zagrebačkom Velesajmu gdje se od 12. studenog  održava najveći sajam knjiga i učila u Hrvatskoj – Interliber. Naime, izdavačka kuća Lumen, koja djeluje u sklopu Školske knjige, priredila je predstavljanje knjige Sin gospodara siročadi (The Orphan Master’s Son) američkog autora Adama Johnsona. Knjiga koja kroz tri linearne radnje govori u životu u Sjevernoj Koreji donijela je autoru ovogodišnju  Pulitzerovu nagradu za književno djelo. Osim samog autora, predstavljanju su prisustvovali Diana Matulić, urednica u Lumenu, prevoditeljica knjige s engleskog Nevena Erak, zatim Josip Šarić, novinar koji je napravio dokumentarac Sjeverna Koreja: Gladna djeca komunizma te Gordan Duhaček, književni kritičar. Razgovor je vodila Vlatka Kolarović, voditeljica emisije Drugi format na HRT-u.

 Na početku predstavljanja, 46-godišnji Adam Johnson, inače predavač kreativnog pisanja na američkom sveučilištu Stanford, kazao je kako mu se sviđa Zagreb i duh za literaturu koji ovdje još uvijek postoji. Sina gospodara siročadi započeo je pisati prije nekoliko godina i puno je vremena proveo istražujući zemlju “o kojoj nitko gotovo ništa ne zna” te preslušavajući i čitajući svjedočanstva izbjeglica. Za život u Sjevernoj Koreji zainteresirao se kada je pročitao memoare čovjeka imenom Keng Chong Huan koji je pobjegao iz gulaga nakon devet godina robije. Ispričao nam je kako mu je istraživanje za ovu knjigu bilo jako teško zato jer vođe Sjeverne Koreje ne odaju podatke o veličini stanovništva, o umrlima i rođenima. Ono što znamo potječe od satelitskih snimki i osobnih svjedočanstava ljudi koji su pobjegli. To može biti poprilično teško za novinare jer ništa ne mogu potvrditi, ali za pisca fikcije potvrda nije potrebna kako bi stvorio psihološki profil likova – Johnsonu su bile dovoljne priče, svjedočanstva, noćne more, snovi.
“ Jako je teško dobiti priče od izbjeglica – njihova trauma se gomila, naučeni su na šutnju a i muči ih krivnja jer znaju da će cijenu njihove slobode platiti oni koji su ostali iza njih „ , kaže gospodin Johnson.
Ono što ga je najviše mučilo bilo je kako bi njegov život izgledao da je rođen u Sjevernoj Koreji. Dok je pisao, pitao se kakav bi bio otac svojoj djeci da živi u toj državi, kakav muž, a kakav pisac te kakva djela bi morao pročitati ili pisati.

Veliki poticaj pisanju ove knjige bilo je i sedam dana koje je Adam Johnson proveo u Sjevernoj Koreji. Tamo je dospio posredstvom prijatelja budući da su posjeti stranaca inače strogo zabranjeni. Svaki dan imao je cjelodnevnu pratnju čuvara koji su se morali uvjeriti da nije vidio ništa što ne bi trebao ili pričao s nekim s kim nije dozvoljeno. Ono što ga je tada najviše šokiralo jest činjenica da bi Sjevernokoreanci prolazili pokraj njega bez da bi ga uopće pogledali, što nije jednostavno s obzirom na to da je prilično krupan čovjek. Tvrdi da inače postoje dvije vrste ljudi – oni koji od straha odvrate pogled i oni koji iz znatiželje pogledaju. „Sjevernokoreanci nisu ni jedno ni drugo – oni su toliko upili strah i teror režima koji vlada te zatomili svoju znatiželju tako da me ni ne zamjećuju. Kao da nisam tamo„ . Većini ljudi Zapadnog svijeta cilj je u životu postati najbolja verzija samoga sebe, na što nas i društvo potiče – Sjevernokoreancima je takav koncept nepoznat, oni samo žive kako im je rečeno. Ako pratite pravila i ne propitujete odluke koje su donesene za vas, imat ćete poprilično normalan život. No postavlja se pitanje – vrijedi li tako živjeti?

Foto: Lucija Lakoš

Foto: Lucija Lakoš

Ova svjedočenja potvrdio je i novinar Josip Šarić, koji je također neko vrijeme proveo u Sjevernoj Koreji snimajući dokumentarac o toj zemlji. On kaže da je ta tišina i osjećaj izolacije toliko šokantan da imate osjećaj kao da ste u nekom nadrealnom svijetu. „Pojedinac je tu nebitan, sve je podređeno jednom pojedincu koji je na vlasti, bio to Veliki Vođa, Dragi Vođa ili sad Mladi Vođa„ , objašnjava Šarić. Da je život u Sjevernoj Koreji poprilično bizaran i teško opisiv dočarava  primjerom Berlinskog zida – Sjevernokoreanci ne znaju da je on pao jer nikad nisu ni znali da on postoji. Taj život ne može se usporediti ni s najsiromašnijim selima u Africi jer i ti ljudi znaju da postoji nešto drugačije, bolje.

U svome je djelu, Adam Johnson vješto koristio ironiju. Međutim, tvrdi da je najveća ironija u svemu tome što Sjevernokoreanci ne znaju koristiti ironiju zato što takve suptilne jezične strukture mogu dovesti do nesporazuma koji ih može koštati slobode. Iako žive u zemlji punoj kontradikcija – npr. njihov vođa tvrdi da je Sjeverna Koreja raj na Zemlji za radništvo ili da imaju najbolji zdravstveni sustav na svijetu, Sjevernokoreanci ne razumiju koncept  ironije. To je bila poprilično olakotna okolnost za Johnsona koji kaže da je tako mogao razgovarati sa svojim suradnicima bez da ga čuvari razumiju. Ironično je i to što ljudi koji žive u glavnom gradu Sjeverne Koreje, Pjongjangu, ne pokušavaju pobjeći jer znaju da su oni sretnici u odnosu na one koji žive na selima. Međutim, misli da ljudi koji žive tamo shvaćaju da im se laže, ali ne znaju što bi to bila istina jer se nisu imali mogućnost razvijati u svijetu u kojem postoji povijest, zemljopis, filozofija i sociologija.

Na pitanje koliko mu znači Pulitzerova nagrada za književno djelo, Johnson je odgovorio kako njemu kao osobi znači vrlo malo, međutim, za knjigu je vrlo važna. „Sjevernokoreanci ne mogu ispričati vlastitu priču, to je zemlja ljudi bez glasa. Pisci moraju govoriti za one koji ne mogu govoriti sami za sebe„ .

Foto: Lucija Lakoš/ facebook.com

Foto: Lucija Lakoš/ facebook.com

Sina gospodara siročadi prokomentirao je i književni kritičar Gordan Duhaček koji kaže da se, unatoč povećem broju stranica, knjiga iznimno lagano čita. Različita je od knjiga sličnog žanra zbog  narativne strategije pisanja i pripovijedanja u više lica. „Treba obratiti pažnju na to koliko je Sin gospodara siročadi sličan ili različit od našeg iskustva socijalizma. Sličnost je primjerice to da svaki totalitarni režim ima kult ličnosti s tim da je ovaj u Sjevernoj Koreji nemjerljivo veći i strašniji nego se ikad moglo zamisliti„ , kaže Duhaček. Knjiga se može povezati i s tradicijom knjiga o djeci bez roditelja jer je u ovoj knjizi glavni lik siroče Jun Do koji zapravo pokušava postati protagonist u vlastitom životu, iako su njegove želje i snovi ono što mu predstavlja opasnost u ovakvom društvu.

 Johnson kaže kako je knjiga zapravo priča s tri početka, tri sredine i tri kraja. Prvenstveno je portret čovjeka u Sjevernoj Koreji, zatim je tu lik ispitivača koji mu želi oduzeti tu priču, a istovremeno je to i priča o režimu u kojemu taj čovjek živi. Autor kaže kako je takvo pisanje teško, ali olakotna okolnost je ta što ima tri šanse za dobar završetak.

Na kraju Adam Johnson zaključuje kako se  i tijekom pisanja i sada, po završetku knjige, pita je li pogodio bit priče i je li život u Sjevernoj Koreji zaista takav. „ Počeo sam pisati ovu knjigu kako bih otkrio kakav je život tamo, kako je biti čovjek u toj zemlji, a na kraju imam više pitanja nego sam imao na početku pisanja“ .

Komentari