Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Glazba

Adictsi u Zagrebu: Paklena zabava ovisnika o paklenoj naranči

06.04.2014. Lucija Curavić
Foto: The Adicts/ Facebook

Foto: The Adicts/ Facebook

The Adicts, svirajući cirkus koji svaki ljubitelj punka voli ili barem poštuje, dolazi po drugi put zapapriti proljeće u Zagrebu. Od zidove Tvornice 8.4. odbijat će se punk s mudima, u kojem lako moguće i posljednji put uživamo, barem na domaćim prostorima. Obzirom da članovi najdugovječnije originalne postave redom imaju dovoljno godina da publici budu djedovi, pitanje je kad će ponovno zalutati do nas, odnosno koliko će još izdržati. Svirati, naravno. Ipak, poznavajući njih, rokat će oni i u kolicima ako treba.

Keith ‘Monkey’ Warren (vokal), Mel Ellis (bas), Pete Dee Davison (gitara) i Michael ‘Kid Dee’ Davison (bubnjevi) okupili su su se kao Afterbirth & The Pinz u Ipswichu sad već prašnjave 1975. To usrano ime, po Kidovim rječima, ubrzo su promijenili u danas poznati sinonim za klasičan pankerski zvuk s primjesom dobrog starog ludila. Bez obzira na njihovu dugovječnost na sceni ne dosađuju ni nakon devet izdanih albuma. Atipičan i eklektičan, njihov zvuk otežava detaljnije žanrovsko svrstavanje, što prilično frustrira punk filozofe koji su negdje u procesu sitničavih podjela zaboravili na jednostavnost i ljepotu uživanja u dobroj glazbi i hladnoj pivi. A upravo za nju su u početku i engleske legende svirale, nastupajući u svim rupama rodnog kraja. Prije remekdjela koje je ih je vinulo na pijano pankersko nebo, izdali su EP ‘Lunch With The Adicts’ s hitovima poput neodoljivih ”Easy way Out” i ”Straight Jacket”. ”Pisali smo pjesme o nezaposlenosti, razbijanju iluzija i svim tim sretnim stvarima, ali to je zapravo bilo prilagođavanje ne-konformistima”, prisjeća se Monkey ranijih godina dok su tražili taj komad drugačijeg. Kako je u panku kod nekih uvijek bilo i poze i mode, početkom osamdesetih scenom je zavladala crnina. Adictsi su odgovorili spremno šarenim šamarom: konfetima na pozornici i teatralnom šminkom . Njihov imidž inspiriran Kubrickovim ”Clockwork Orange”, danas omiljen i jedan od prepoznatljivijih, bio je samo otegotna okolnost ionako trnovitog početka. ”Naš imidž je amalgam mnogih stvari. Vjerojatno najviše pokušaj da kontriramo prilično nemaštovitom izgledu bendova u ranim osamdesetima ili dojam da će drugačiji izgled biti zanimljiv i zabavan. Samoprozvani pravi pankeri bunili su se kako nismo dovoljno true i eventualno su mislili da sam tetkica.” objašnjava Monkey s nacrtanim smješkom. U maniri pravih panxa, ne mareći pretjerano za tuđe mišljenje, ostali su vjerni sebi i polako zaradili poštovanje lokalnog undergrounda. Gotovo četiri desetljeća nakon imaju i poštovanje svjetskog. ”Samo smo radili što punk bendovi rade dok nismo razvili vlastiti stil i glas. Bilo je, i ostalo, temeljeno na bendu kao konceptu, ne samo glazbi, nego i izgledu, stavu, esenciji Adictsa, koja nije pronađena nigdje drugdje.”

Foto: The Adicts/ Facebook

Foto: The Adicts/ Facebook

Konačno su 1981. debitirali albumom ”Songs of Praise”, ni ne znajući da će se taj uradak smatrati jednim od važnijih albuma klasičnog punka, a njegov cover postati motiv prišivki, majica i zastava diljem svijeta. Bilo da slušate njihovu najpoznatiju ”Viva la Revolutin”, vodite ljubav uz ”Tango” ili ste se navukli na zaraznu ”Get Adicted” , nakon samo jednog slušanja kultnog albuma postaje jasno zašto su se ovi zamaskirani mladići popeli prilično visoko na ljestvici utjecajnih bendova. Privlačnostima klasičnog punka usudili su se dodati zarazne refrene i veselije note rezervirane za pop, pa su tako jedni od prvih pripadnika pop punk struje koji su dijelili pozornicu sa tadašnjim street punk i hardcore bendovima poput G.B.H. Njihovom drugom albumu ”The Sound of Music”, prethodio je sinlg ”Chinese Takeaway”, ležao opušteno na svim indie ljestvicama puna tri mjeseca i sa stilom začepio usta svakoj sumnji u inovativnost njihovog zvuka. Uslijedili su ostali pamtljivi stihovi iz pjesama  ”Joker In The Pack”, ”Too Young”, obrada ”You’ll never walk alone” , ”Bad Boy”…

No gdje ima uspjeha ima i para, pa diskografskim kućama nije trebalo dugo da nanjuše možebitni profit. U slučaju panka, kompromis je majka svih zajeba, a upravo su njega Adictsi pokušavali pronaći u dogovorima s diskografskom kućom Sire. Druga ružna riječ na k, komercijalni uspjeh, je ono čemu je kompanija težila, dok su oni željeli zadržati sirovi zvuk. Počelo je razmišljanje, gubila se spontanost i sve je zamalo otišlo u treću ružnu riječ na k. ”U to vrijeme su nas kontrolirali i nismo to shvatili dovoljno brzo”, objasnio je Pete. U tom periodu nakratko mijenjaju ime benda u ADX, a potom i The Fun Adicts. ”Potonji je jer nam je rečeno prije nastupa u jednoj dječjoj emisiji da zvučimo previše zločesto, a ADX je zaista bila ideja jer smo jako loši u slovkanju.” pojašnjava Kid. Ozbiljniji problem od imena bio je prijedlog da se Monkeya izbaci iz benda jer ne zna pjevati. Netko je tim oportunistima trebao objasniti da malo tko u punk bendu zna. Svjesni da su ”mašili ceo fudbal”, Adictsi dižu definitivni pozdrav diskograskoj kući i odluče zadržati pjevača i prijatelja umjesto slave i novca. Poput najveselijeg sudionika šutke, digli su se s poda brzinom munje i beskompromisno nastavili dalje. Objavljuju ”Smart Alex”, prilično kvalitetan album kojim su uspješno zagrizli još jednu punk pustolovinu. Isto se objektivno ne može reći za ”Fifth Overture”, kojem mnogi predbacuju previše pompoznog zvuka Novog Vala, a premalo rifova koji mirišu na ljepilo i dobri stari pank.

Samim Adictsima uvijek je bilo jasno tko su, i bez obzira na nesuglasice oko ladica u koje ih se pokušava utrpati, oni su razvaljivali svaku pozornicu na koju bi se popeli. Imali su turneje diljem svijeta, i nakon nekoliko godina DIY svakodnevnice, odlučili su se odmoriti na neko vrijeme. ”27” bio je idealan vid povratka i svakako album kojim su 1992. opravdali nedostatak kreativnosti kod prethodnog. Brza ”Angel” i ironična ”Love Sucks” u samom startu tjeraju smješak na lice, a jednostavna ”Fuck it up” svojevrsna je himna i ”dokaz da ne moraš svirati brzo da zvučiš anarhično”.  Tek osam godina kanije objavljuju ”Rise and Shine”, potom su izdali ”Rollercoaster” koji je bio svojevrsna suma njihovog dotadašnjeg rada, odličan ”Life Goes On” i konačno ”All the Young Droogs”. izdan 2012. godine u kojem uspješno sjedinjuju šljokičaste zvukove osamdesetih i neke nove, kojih se nismo naslušali, bez da sve skupa zvuči lažno i umjetno.

Kad godine energičnih nastupa i vožnje na turneji u busu s najopakijim mirisima uzmu svoj danak, a ispod bijele boje lice broji sve više bora, nije teško smisliti opravdanje za kompromis. Dok neki za prodanu dušu koriste jeftinu izliku ”glazbeno sazrijevanje”, a neki su toliko zapeli u učmalini istog zvuka bez rizika, ostaje samo neizmjerno cijeniti bend poput Adictsa. Neopterećeno i oštro, uz litre dobre zabave – shvatili su bit još 1975. I ostali vjerni do danas. ”Naša poruka, u svojoj suštini, je oduvijek bila: Zabavite se!”, savršeno zaokružuje karizmatični Monkey pokušavajući objasniti opstajanje na sceni, potvrđujući kako dobar provod nema rok trajanja.

 

(Visited 71 times, 1 visits today)

Komentari