Akcija solidarnosti u detencijskom centru Ježevo: Nitko nije ilegalan!
Ne tako daleko od mirisa kuhanog vina i nasmijanih lica koja ga ispijaju pod raskošnom božićnom rasvjetom, točnije tridesetak kilometara od Zagreba, zatvoreni su ljudi čija tragična sudbina već neko vrijeme ne poznaje toplinu i osmijeh svojstven blagdanima.
U Ježevu, malom mjestu pored Zagreba nalazi se detencijski centar u koji se zatvaraju ljudi uhvaćeni pri prelasku granice u Hrvatsku. Najjednostavnije rečeno, oni se smatraju kriminalcima zbog napuštanja svoje države i pokušaja ulaska u drugu bez dokumenata koji su dostupni samo privilegiranoj manjini. Izraz detencijski centar, za onaj u Ježevu ali i ostale diljem svijeta, samo je eufemizam za zatvor. Po EU principu dobro je ako dobro zvuči, ljudi uhvaćeni bez isprave tako se zatvaraju u „prihvatne centre za strance“ ili, kako je primjer u Turskoj, „kuće za goste“. Pritvor zvuči benignije od zatvora. Ali nikako drugačije se ne može nazvati ustanova u kojoj su uvjeti življenja sljedeći: „Ljudi su smješteni u zajedničke sobe za spavanje i boravak sa strogo određenim vremenom za jelo, odmor i izlazak u dvorište koje je unutar zidova centra. Posjete su moguće samo uz prethodnu najavu nadležnim autoritetima, mobilni telefoni su im oduzeti pa osim jednog mogućeg poziva ambasadi pri ulasku svi ostali su na vlastiti trošak. Osobne stvari i novac im se uzimaju. Ako, dakle, imaju svoj novac, mogu koristiti 300 kuna tjedno, ali tek nakon što im se naplati ‘boravak’ u iznosu od 200 kuna dnevno. Na kraju cijele priče naplaćuje im se i deportacija u zemlju iz koje su krenuli u ovaj pakao.“ – stoji u dokumentu aktivista koji su se uključili u akciju skretanja pozornosti na situaciju u Ježevu. Također, prema članku Zakonu o azilu i Zakonu o strancima osoba može biti pritvorena najviše 18 mjeseci. Aktivisti koji su sudjelovali u akciji solidarnosti u razgovoru sa zatvorenima putem govornice saznali su kako je taj period nerijetko puno duži.
Osim spore administracije i nehumanih uvjeta, ovi ljudi su žrtve doživotne stigme, obzirom da je kod većine uvriježeno mišljenje da si završio u zatvoru jer si prijetnja drugima. Da stvar bude gora, postoji plan da se 2015. sagrade još dva detencijska centra, jedan u Tovarniku (nedaleko od granice sa Srbijom) i u Trilju (u blizini granice sa BiH i mora). Gradnja ova dva centra najavljena je u dokumentima o Migracijskoj politici gdje su predstavljeni kao ‘tranzitni’ centri za migrante bez dokumenata, pojam koji Zakon o strancima ne specificira. Moguće je da će nove izmjene zakona to odrediti, ali kako sada stvari stoje, dva detencijska centra se grade, a da pritom nije transparentno kako će biti korišteni. Ako je suditi po Ježevu, i novi centri će vjerojatno poslužiti da se nepravedno zatvori one klasno i nacionalno nepoželjne iza rešetaka. Da ih se zatvori zato što su se igrom slučaja rodili u situaciji goroj od naše, bez novca da si plate put u bolje sutra.
Nisu li sami krivi što su bez isprava?
Nisu. Logično bi bilo zaključiti da će svatko tko ima mogućnost legalnog prelaska u zemlju istu i iskoristiti, obzirom da je sigurnije, jeftinije i generalno lakše. Odnosno, ljudi koji pribjegavaju ilegalnom prelasku granica bježe iz toliko loše situacije da su spremni riskirati vlastitu slobodu. Osim toga, europske migracijske politike nisu blagonaklone u davanju viza stanovnicama zemalja „Trećeg svijeta“ dok se pripadnici EU kreću ili bez njih, ili ih dobivaju za podnošljivi iznos.
Nije li najezda imigranata prijetnja Hrvatskoj?
Nije. Prije svega, ne radi se o nikakvoj najezdi. Za takve paranoične poglede zaslužni su prvenstveno mainstream mediji koji godinama poslužuju „zaštitnički stav“ kojim se pravdaju nasilni postupci od strane represivnih organa prema „nepoznatim i opasnim“ pridošlicama. Da je ta opasnost konstruirana dokazuje i minimalan broj priloga koji izvještavaju o višetjednim štrajkovima glađu, višestrukim kršenjima ljudskih prava, čestim primjerima „administrativnih nepravilnosti“ i, na kraju, beskrajno nesretnim pričama ljudi koji su zatvoreni u detencijskim centrima. Sve lažne domoljube koji se boje ili mrze pridošlice samo bih podsjetila na gadne devedesete kada je nemali broj naših zemljaka tražio zaklon u nekim zemljama u pokušaju da spasi sebe i svoju djecu.
Otpor pod bor
Akcija solidarnosti koju je provelo dvadesetak aktivista pred centrom u Ježevu 29. studenog nije promijenila svijet. Pušteni su govori podrške na raznim jezicima i u nekoliko navrata uspjelo se direktno komunicirati sa zatvorenim migrantima koji su sa svojih prozora pokazivali poruke i zahtjeve te izmjenjivali s prisutnima osobne dijaloge i, dovikujući slogane, sudjelovali u bučnom remećenju njihovog zatvoreništva zajedno s okupljenim aktivistima.
Akcija zaista nije promijenila svijet, ali jest tmurnu svakodnevnicu ljudi koji su zaboravljeni od svih. Simbolična gesta dala im je nadu neophodnu za preživljavanje. U međuvremenu se djeluje vrlo konkretno na pojedinačnim slučajevima u pokušaju da se riješi situacija što više migranata.
Ovo nije tipična božićna priča sa sretnim krajem. No ako prestanemo okretati glavu isključivo u smjeru okićene stvarnosti, možda će to s vremenom postati.
