Akusticiranje: Široke ulice napadaju hrvatsku scenu
‘Dobra večer! Mi smo Široke ulice, došli smo autom iz Zagreba i tako ćemo se i vratiti. Utorak je i jebe nam se živo. Vi samo nastavite, a mi ćemo malo svirati svoje pjesme’, rekao je frontmen Širokih ulica Filip Komadina smjestivši se kraj članova benda netom prije no što su klubom odzvonili prvi stihovi: ‘Ja sam lik bez brade rođen s druge strane Save, za života uzdrman, ljudi kažu bolestan…’
Tek drugi akustični nastup mladog rock benda ovoga je puta upriličen u popularnom riječkom klubu Tunel, a zagrebački četverac – unatoč gotovo potpunom neiskustvu sviranja unplugged – nije nimalo razočarao pedesetak vjernih posjetitelja ‘akusticiranja utorkom’.
Htjedoh nekako na prvu napisati iskrenu zahvalu onima koji – nisu došli, jer su nam omogućili da praktički u ‘privatnom ozračju’ uživamo u zvuku benda koji bi u budućnosti, uz prstohvat sreće i mnogo dobrih marketinških aktivnosti, mogao postati jednom od rock perjanica hrvatske glazbene scene, ili makar onoga što je od nje danas ostalo.
‘Nama je ovdje krasno. Ovo nam je prvo gostovanje i zadovoljni smo, a atmosfera je bila odlična’, rekao je za Ziher Filip Komadina. ‘Još nismo svirali izvan Zagreba, a i novi smo u čitavoj toj akustičnoj svirci jer smo inače većinom ‘uštekani’.’
Filip, Borna, Ivan i Marko promovirali su svoj prvi studijski album koji je nedavno izašao u izdanju Menarta ”Bijesni Dylan”, a promptno se primjećuje kako sve do jedna pjesma sa spomenutog nosača zvuka ima ‘ono nešto’ i već na prvu ulazi u uho svim ljubiteljima energičnijeg rock zvuka.
Od Bijesnog Dylana, s kojim su započeli nastup u Tunelu, preko Sviraj rani rock’n’roll, Korakapa sve do posljednje Sve je u redu, svaka je numera bila na mjestu, podignula atmosferu i još jednom podsjetila da Hrvatska definitivno ima mladih glazbenih nada koje više no išta zaslužuju priliku i prostor za još kvalitetniji rad i napredak.
Premda se Ulice ne žele uspoređivati ni sa jednim izvođačem – domaćim ili stranim, njihov je akustični nastup neodoljivo podsjetio na Oasis, a u domaćim je okvirima gotovo sudbinski što ih je među prvima u ovakvom izdanju mogla vidjeti Rijeka – grad iz kojega dolazi jedan sličan, odličan, ali i nedovoljno cijenjeni sastav s kojim u ring mogu ravnopravno, FIT.
Široke ulice čak i zvuče pomalo ‘riječki’, koliko god to izgledalo čudno s obzirom na to da su sva četvorica rođeni Zagrepčani kojima su suđeni ‘Dinamo, Sljeme i Prljavci’. Takva je konstatacija samo ogromna pohvala momcima koji se ne libe miješati alternativne zvukove s popom i u ‘deračine’ ubacivati pjevne refrene, a već su predstavili i prvu pravu suradnju na pjesmi Sanjam, na kojoj im se pridružila kantautorica Sara Renar.
Mozak sastava je Borna Ocvirk, gitarist i tekstopisac koji je prije gotovo četiri godine, naslagavši u privatnoj arhivi podosta kvalitetnih tekstova, krenuo tražiti ‘partnere’ za ambiciozan projekt Širokih ulica. Ubrzo mu se pridružio frontmen Filip Komadina, pozicioniravši se za mikrofonom, a zatim su paraf na svoje bendovsko članstvo stavili i basist Ivan Cottiero te bubnjar Marko Balenović-Balson.
Neobičan spoj mladih glazbenika odlučio je rođendan slaviti 23. rujna, kad su i službeno prvi put zasvirali zajedno. Nije bitan ni prvi dan jeseni, već ‘slučajnost’ da baš tada rođendansko slavlje održava i The Boss, Bruce Springsteen.
Raznoliko društvo takvo je u svakom pogledu – Marko studira ekonomiju i sluša Tool, Ivan je na FER-u i najviše uživa u Museu, Bonobu, Parov Stelaruu, Cynicu i elektronskoj glazbi poput Justicea, Filip se opušta uz Aerosmith, The Cure i Juru Stublića, dok Borna ispite polaže na FFDI-u i obožava Johnnyja Mara, Brucea, Noela Gallaghera, Blur, U2, Pepperse…
Zaista je šteta što je Borna nedavno odlučio promijeniti imidž – jer svojom je pojavom jako nalikovao i Marru, i Gallagheru i kompletnoj britanskoj nezavisnoj indie sceni 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. S idolom Marrom (The Smiths) dijeli i dio gitarističkog umijeća, a što s basom može Ivan Cottieri zorno je viđeno upravo u Tunelu.
Svi do jednoga zvuče vrlo profesionalno, kao da taj posao rade lijevim prstom desne noge i uskoro će proslaviti trideset godina na glazbenoj sceni. Premda je u tekstovima uvijek jako varljivo koristiti mnogo referenci te spominjati svoje glazbene (i ine) uzore, Široke ulice čak ni u tome (a što je ‘koštalo glave’ mnoge poznatije i uštimanije sastave) uopće nisu loši – ne pretjeruju i hrle grlom u jagode – tako da da se Lennon, Aretha Franklin, Chuck Berry, Muddy Waters i ostali zasigurno – neće ljutiti.
Jedino što u čitavoj toj priči preostaje svima nama jest željno iščekivati njihove sljedeće uratke – sve dok se u playeru potpuno ne izliže ‘Bijesni Dylan’, kao i pričekati skorašnji Ziherov intervju nakon kojega ćemo biti i nešto ‘pametniji’.
Široke će ulice za uspjeh – kako su nedavno izjavili – ‘bez problema pojesti govno’ i premda još uvijek nisu prošli previše kilometara i predstavili se širem auditoriju, ‘gazili bi put znojnim nogama, jer oni su ti koji cilj postavljaju’. Pa, široke im bile ulice…
