Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Knjige

Albert Camus: Mislilac koji se protivio ideologijama i nihilizmu

07.11.2015. Tanja BrajkovićFoto: Facebook.com/Albert Camus

U prvoj polovini 20. stoljeća i na tragu one druge, na europskoj se književnoj sceni javljaju struje koje nagovještavaju oveći utjecaj egzistencijalizma u prozi. Najvažniji predstavnici tih strujanja uvjerljivo su bili Jean-Paul Sartre i Albert Camus. Iako su obojica podjednako važni, ovdje ću se ipak više osvrnuti na ovog potonje spomenutog, jer ipak je rođen na današnji dan. Točnije, 7. studenog 1913. rodio se ovaj svjetski čovjek u Mondovi u Alžiru, a umro 4. siječnja 1960. u Villeblevinu u Francuskoj.

Francuski je književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1957.), a poznat je i po svom osebujnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Ne zna se je li više pridonio filozofiji svojim filozofskim djelima, ili književnosti 20. stoljeća književnim stvaralaštvom. Podjednako plodno je stvarao na oba područja. Pismeno se izražavao u obliku romana, novela, drama, filozofskih djela i eseja. Cijeli njegov literarni opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost za svijet današnjice evocira antičku Grčku koja je u svemu znala pronaći pravu mjeru.

Foto: Facebook.com/Albert Camus

Foto: Facebook.com/Albert Camus

U ranijim godinama života dosta se bavio politikom, no nikada izričito nije priznavao naklonjenost bilo kojem pokretu ili ideologiji pa tako nikada nije sugerirao da je marksist ili da je pročitao Das Kapital. Bio je član Komunističke partije Francuske, a zatim i Alžirske narodne stranke, kada je proglašen i trockistom. Kasnije se povezao i s anarhističkim pokretom Andrea Prudhommeauxa.

Ipak, njegovo spisateljsko stvaralaštvo smatram važnijim od ovih političkih manevara, iako se i kroz književnost vidi znatan utjecaj pokreta i otpora. No, ovdje ću ipak više toga reći o književnosti. Tijekom Drugog svjetskog rata Camus je bio član organizacije Combat koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Radila je protiv nacista, a još je važnije da je, dok je bio njezin član, kao ime koristio pseudonim Beauchard te bio urednik tog časopisa. Nakon rata i sprijateljavanja sa Jean-Paulom Sartreom postao je stalan gost u pariškom kafiću Café de Flore, a putovao je i SAD-om kako bi održavao predavanja o francuskoj filozofiji. Ljevičarski nastrojen nije bio omiljen među komunističkim partijama, upravo zbog toga što je davao oštre kritike na totalitarni komunistički režim.

RASKID PRIJATELJSTVA SA SARTREOM

Ako se konkretno osvrnemo na njegovo stvaralaštvo, u njemu je pisao u dvijema fazama – u fazi „apsurda“ i u fazi „pobune“. Godine 1951. u fazi pobune izdao je poznati filozofski esej Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté) – djelo je to u kojem je analizirao pobunu i revoluciju iz kojeg se jasno vidi njegovo odbijanje komunizma. To je uzrokovalo nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih mislilaca toga doba pa i raskid prijateljstva sa Sartreom, jer je Camus pacifizam stavljao ispred ideala, a Sartre se držao svojih komunističkih i revolucionarnih ideala.

Camusov prvi značajniji doprinos filozofiji bila je njegova teorija apsurda koja govori o tome da ljudi teže k jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od toga dvoje, a obradio ju je u knjizi eseja Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942). Uz „Stranca“, osobno mi je to najdraže i najkompleksnije njegovo djelo.

APSURDNO PROSUĐIVANJE I APSURDAN ČOVJEK

Camus poglavlje započinje objašnjavanjem što on smatra glavnim pitanjem filozofije: zahtjeva li samoubojstvo realizacija besmislenosti i apsurda života? U nastavku objašnjava stanje apsurda – veliki dio života gradimo na nadi za sutrašnji dan, a sutrašnji nas dan vodi korak bliže smrti. Ljudi žive nesmetano iako su svjesni neizbježnosti smrti. Camus tvrdi kako ljudi i svijet nisu apsurdni sami po sebi, već apsurd nastaje kada ljudi pokušaju razumjeti nerazumljivost svijeta. Tri su posljedice prihvaćanja apsurda: revolt, sloboda i strast.

Čovjek apsurda treba živjeti na način da se etička pravila ne mogu primijeniti te je sve dopušteno, no to ne dovodi do radosti nego do shvaćanja ne-idealnog stanja života. Primjer u djelu je Don Juan kao čovjek koji živi život pun strasti što dulje može. Čovjek ima dva izbora – prvi je da odbije život i počini samoubojstvo, ali čineći to dopušta apsurdu da ga povrijedi. Druga je mogućnost da postane buntovnik odbacujući spoznaju smrti kao neizbježne.

Samoubojstva i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti razlikuju se od slučaja do slučaja. Na krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede bolest ili nesreća, ponekad čast ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, a tek manje njih spremni su sunovratiti se u nj. Pred takvim iskušenjima najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Camus shvaća uzroke i smisao samoubojstva te koliko je ono zapravo rješenje apsurda.

„Umrijeti dragovoljno znači da je čovjek, čak i instinktivno, osjetio podrugljivi značaj te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za život, besmislenu narav svakidašnjeg kretanja i beskorisnost patnje.“

METAFORA SIZIFA

Za Sizifove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli. Također, u tom mučnom konstantnom guranju kamena ne pronalazi se niti smisao, niti značenje. Upravo je to metafora koju Camus koristi za čovječanstvo. Uklonimo li pojam bogova, raja ili pakla, ostaje nam čista i sirova borba koju ćemo na kraju, zasigurno, izgubiti. Život nije apsurd. Apsurd je život. Ta bolna borba u kojoj smo svi primorani sudjelovati jedino je za što znamo i zato nemamo drugog izbora.

Uzimanjem Sizifa kao glavnog junaka apsurdnog načina života pokazuje kako je život proživio kroz trgovinu, laži i krađe, ne ostavljajući ništa vrijedno iza sebe. Kada dobiva kamen koji mora gurati, postaje svjestan koliku je kaznu apsurdnog života, zapravo, dobio. Dobio je apsurdan život u besmrtnosti.

U strogo književno-umjetničkom smislu, roman Stranac (L’Étranger) najbolje je Camusovo djelo. Priča je to o činovniku koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici. On odlazi na pogreb, no ljudi se čude njegovom “hladnom” držanju: nije se rasplakao, nije želio majku čak ni vidjeti, razmišljao je jedino o tome da je majka ovdje živjela kako je mogla i sebi nema što predbacivati. Kada se vratio s pogreba, pošao je na plažu, susreo djevojku Marie, s kojom je radio i koja mu je bila simpatična, pa kada se ustanovilo da je simpatija obostrana, ona dolazi k njemu. Nakon toga uvučen je u svađu svog susjeda Raymonda, s kojim uskoro odlazi u vikendicu na plaži.

Drugi dio romana posvećen je Mersaultovom boravku u zatvoru. Zatvor, suđenje i osudu prima smireno, ne shvaćajući da se sve to događa njemu i u tome je sam sebi „stranac“. On je stranac u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegov karakter. Njemu se naprosto dogodio “tragičan slučaj” kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.

STRANAC KAO ROMAN IDEJE

Roman nema složenih tematskih sklopova niti širine zahvata u oblikovanju. Nema niti eksperimentalne upotrebe različitih stilova u njemu, preciznije modernističkih tehničkih postupaka. Ali neke od modernih elemenata ipak u njemu nalazimo – motivi tjeskobe i usamljenosti neki su od njih. Kao korelacijske veze u romanu pojavljuju se ona filozofska u odnosu egzistencijalizam apsurda, etička kod interpretacije junakova odnosa prema svijetu, smrtne kazne, odnosa društva i pojedinca, sociološka kod prikaza društvenih odnosa i pravna kod objašnjavanja odnosa između istine, pravde i prava.

Sloboda je čovjekovo pravo da ne laže. On odbija zavaravati samog sebe da živi ispunjen i osmišljen život. Budući da društvo nije u stanju spasiti pojedinca od usamljenosti i otuđenosti koje se javljaju upravo kod Mersaulta, roman još možemo nazvati i romanom ideje.

Komentari