Alfonso Cruz – Portugal U Dvorištu: ‘Ljude u kontaktu s drugima više vodi strah nego ljubav’

Sinoć je café barom U Dvorištu odjekivala kulturna scena. Točnije, ona književna. Naime, još je jedna Europea U Dvorištu završila i oduševila sve ondje prisutne. Kada sam došla na tribinu, ondje je vladala tolika gužva da sam se skoro pokupila i otišla. Ljudi stisnuti jedan do drugoga, stolice zbijene tako da dvije osobe jedna pored druge ne mogu komotno ni opušteno sjesti, a da pritom laktom ili torbom ne okrznu ili udare nekoga do sebe. Priznajemo, kafić u Dvorištu je maleni prostor za jedno takvo događanje. A uz sve to vani je kišilo kao iz kabla pa su se kapljice s kišobrana i cipela redovno unosile u taj maleni prostor. Nervoza na sve strane. Barem po meni. No sve je dobro što se dobro svrši. Kako je vrijeme odmicalo, atmosfera je postajala bolja i podnošljivija, a do kraja me autor, ali i događaj, oduševio izvan svih mjera.

Krenimo nekim redom. Mjesto radnje već znamo. Znamo i da je riječ o trećoj po redu Europei, no znamo li o kome je, zapravo, ondje bila riječ? Tko je Alfonso Cruz? Niti ja nisam previše o njemu znala do kraja ove tribne. Portugalski je književnik, ilustrator, režiser animiranih filmova. Pravi renesansni čovjek koji je u Zagreb sinoć došao predstaviti svoj hvaljeni roman Kokoschkina lutka.

Knjiga je to o ljubavi i ratu, nazivaju je i knjigom u knjizi zbog svoje složene strukture i višestrukog značenja. Slikar Oskar Kokoschka, nakon prekida ljubavne veze sa svojom Almom Mahler, dao je izraditi lutku u prirodnoj veličini sa svim pojedinostima koje su pripadale tijelu njegove Alme. Vodio ju je u šetnje, u teatar, spavao s njom u krevetu. Ona je bila Almina projekcija, no bila je i projekcija Kokoschkinih stanja i emocija prema stvarnoj Almi pa ga je u jednom trenutku prožeo osjećaj bijesa i ljutnje zbog prekida te je lutku pogodio bocom vina i razbio je. Zatim ju je bacio u smeće. Tim je činom možda uspješno završila njegova opsesija bivšom djevojkom.

Alfonso je o romanu rekao zaista puno toga jer roman je višeslojan i teško ga je žanrovski smjestiti u bilo koju kategoriju. Mislim da to nije niti potrebno. On je metaforičan, kaže autor. Pričao je da su ga novinari jednom pitali gdje je Kokoschka u romanu. On je na to odgovorio da je upravo Kokoschka ta metafora, točnije njegov odnos s lutkom. Protagonist romana je pak Židov Isaac Dresner koji je šepao na lijevu nogu opterećen sjećanjem na pogibiju prijatelja u Drugom svjetskom ratu. U romanu se pojavljuje i milijunaš koji želi izvagati ljudsku dušu vagom,  poraženi pjesnik te gitarist za kojeg se ljudi dijele na kategorije koji odgovaraju gitarskim akordima.

Ono o čemu je autor sinoć najviše govorio bio je onaj Drugi. Drugi se proteže kao lajtmotiv kroz cijeli razgovor. I primjećuje se u raznim oblicima. Drugi su ti s kojima trebamo dijeliti ono što je važno za naš život. Oni su svjedok onoga što živimo. U vezi s tim spomenuo je i dva primjera – budističko pitanje – je li bor u šumi doista pao ako nema nikoga da to čuje ili napis s majice jednoga muškarca u Brazilu na kojoj je pisalo “jesam li u krivu iako me moja žena ne čuje?”

A na pitanje kako Drugi postaje najvažniji Drugi, odgovara kroz pojam ljubavi. Drugi postaje važniji od nas kada se ljubavnik pretvara u ljubav samu. Kada se stopimo s ljubavi. Kada postoji predmet ljubavi za koji umiremo jer se s njime poistovjećujemo. Ljubav je ta koja nas izgrađuje.

Ako u mašti vidim nekoga koga volim, ta se osoba izdvaja iz mase i postaje mi važna. Mogu je staviti na tron i obožavati je. No ako je kojim slučajem mrzim, također je mogu izdvojiti kao jedinku i ona opet postaje najvažniji Drugi.

Moderator Kristijan Vujičić pitao je autora što misli o trenutnoj izbjegličkoj krizi u Europi i njezinu odrazu na sliku sadašnje Europe i svijeta? Za Cruza to je vrlo složena tema i veliki problem koji, također, poistovjećuje s onim Drugim. Ljude u kontaktu s drugima više vodi strah nego ljubav. No ne treba se bojati novih ljudi, novih kultura ni utjecaja jer upravo se naš Drugi oblikuje tim kontaktom s drugima te tuđim kulturama i jezikom.

Ne postoji laž u književnosti. Ne postoji istina u stvarnom životu. Kroz sve perspektive našega života prisutna je fikcija. Mi istinu vidimo iz jednoga kuta, a netko pored nas tu istu istinu vidi iz nekog svog kuta. U prirodi ne postoje pravocrtne linije, kao niti u vremenu. Sve je zaobljeno i tako se kreće. I o tome je bilo riječi na ovoj tribini.

Dean Trdak koji je preveo knjigu rekao je da je knjiga krajnje emocionalna i pametna. Teško se prepričava zbog niza narativnih linija i takva se, na momente, čini neukrotiva za prevođenje. Sastavljena je od kratkih scena koje podsjećaju na kazališnu predstavu. Isprepliću se teme o filozofiji, umjetnosti, književnosti, a rečenice kao da žele završiti tamo odakle su započele, a onda nailaze drugi put i završavaju negdje drugdje.

Baš kao i ja sada prilikom ovog pisanja. Završit ću ovdje jer razgovor s ovim autorom završavao je svudje, a najmanje ondje odakle je bio započeo. Bila je to vrlo inspirativna i ugodna književna večer. Roman su mi preporučili da ga pročitam. Otvoreno prihvaćam preporuku. A ideju o čitanju istog dajem i vama.