ALFONSO CUARÓN: Redatelj kod kojeg je kamera jedan od likova
Što je zajedničko meksičkom indie filmu Y tu mamá también, holivudskom blockbusteru Gravity, trećem nastavku Harry Potter serijala, mračnoj distopiji Children of Men i jednom od najljepših i najboljih filmova iz 2018. godine, Roma? Sve te naizgled potpuno različite filmove režirao je meksički redatelj Alfonso Cuarón. Svestran, uvijek s jasnom vizijom i nekoliko prepoznatljivih značajki Cuarón slovi kao jedan od najboljih redatelja današnjice, a mnogi ga uvrštavaju na liste filmskih auteura zbog njegova prepoznatljiva stila.
Kvaliteti njegova rada svjedoče i brojne nagrade kojima ga je okrunila filmska zajednica, uključujući i dva Oscara za najboljeg redatelja, od kojih je jednog dobio ove godine za Romu, mnoge Zlatne globuse i BAFTA-e.
Dugi kadrovi i osamljenost
Cuarón u svojim filmovima ništa ne zanemaruje niti prepušta slučaju; jednaku pažnju posvećuje likovima, smislenoj radnji i produkciji. Jedna od najprepoznatljivijih značajki njegovih filmova gotovo su nemoguće dugi kadrovi. Pomoću njih gledatelju daje jedinstven doživljaj vremena i prostora, a uvijek ih dobro iskoristi i za produbljivanje priče ili karakterizacije likova, za preokrete u narativu, prikaz stanja stvari u okolini likova te prekrasne kadrove pejzaža. Kamera u njegovim filmovima rijetko kad miruje, često prati likove i pojačava doživljaj neposrednosti vremena i prostora, a sve je to rezultat česte suradnje s meksičkim snimateljem Emmanuelom Lubezkim.
Likovi u tim dugim kadrovima često kao da egzistiraju usprkos kameri, jer im Cuarón daje prostora da „budu svoji“ i scene na prvi pogled djeluju kaotično, s puno strke i uz kakofoniju kao glavni soundtrack, ali sve je savršeno koreografirano i ima svoju svrhu, dajući dojam prirodnosti i neusiljenosti. U takvim trenucima kamera ponekad u potpunosti zanemaruje protagonista i okreće se okolini, prikazujući u kakvim uvjetima i u kojem kontekstu likovi postoje. Kontrast prvog plana i pozadine još je jedna učestala pojava u Cuarónovim filmovima u kojima se onda i suptilno prikazuju neki važni povijesni trenuci, bilo da su temeljeni na stvarnosti (povijest Meksika) ili na fikciji (apokaliptična revolucija).
U takvim uvjetima protagonisti su izolirani i osamljeni, a Cuarón taktički i s puno razumijevanja tu osamljenost i prikazuje. Njegovi su filmovi prožeti nostalgijom, ljepotom i nekom tvrdoglavom odlučnošću koja jednako pršti iz njegovih likova, kao i njegovih kadrova. Zbog međusobne različitosti njegovih filmova teško ga je jasno okarakterizirati, no usprkos tome u svakom je od njih prisutan njegov duh.
Gravity (2013)
Gravity je jedan od najuspješnijih filmova iz 2013. godine, a Cuarónu je, između ostalih, donio Oscara za najboljeg redatelja. Napet jednako kao što je i divan, film prikazuje borbu za opstanak u svemiru nakon što je dvoje astronauta jedino preživjelo u nesreći. Sandra Bullock u glavnoj ulozi, uz malu pomoć Georgea Clooneyja kao sporednog lika, uvjerljivo dočarava očaj preživljavanja u hladnom svemiru, dok kamera ne zaboravlja na ljepotu svemira i našeg planeta, koje uglavnom oslikava u odrazu na astronautskom odijelu protagonistice. Cuarón je ovdje pokazao da se ne boji koristiti CGI te da ga zna kvalitetno i diskretno upotrijebiti, gotovo ogoljujući film te nikad ne zapostavljajući njegovu radnju.
Harry Potter i zatočenik Azkabana (2004)
Treći nastavak popularnog serijala označio je preokret u mračniji i strašniji ton, a Cuarón se pokazao kao savršen izbor za to, iako se isprva možda činio riskantnim, s obzirom da je prije ovoga snimio indie film o seksualnom istraživanju dvojice tinejdžera u Meksiku. Ipak, i danas mnogi ovaj nastavak biraju kao najdraži i najbolji od svih osam filmova u serijalu, a iako Cuarónov stil nije toliko izražen kao u njegovim ostalim filmovima, svejednako je filmu uspio dati svoj potpis, istovremeno ga povezujući s cjelinom serijala.
Children of Men (2006)
Od prvih minuta ulazimo in medias res u blisku budućnost u kojoj žene ne mogu rađati djecu i svijetom vlada kaos, vode se revolucije i čovječanstvo svim silama nastoji preživjeti. Gledatelj je zahvaljujući vrlo aktivnoj kameri gotovo čitav film rame uz rame protagonistu, kojeg tumači Clive Owen, dok on nastoji čudesno trudnu ženu dovesti do cilja gdje će je grupa gotovo mitskih znanstvenika pregledati i pokušati pronaći rješenje za ovaj ozbiljan problem s kojim je čovječanstvo prisiljeno nositi se. Baš kao i protagonist, kao gledatelji poprskani smo krvlju, u neprestanom pokretu i s plamenom nade u bolji svijet, zbog čega film ostavlja snažan dojam.
Y tu mamá también (2001)
Ova višeslojna slika Meksika zaslužna je za Cuarónov probitak u Hollywood, što je ironično jer je nakon dva filma s holivudskom postavom u 90-ima ovaj film snimio na španjolskom, radnju smjestio u Meksiko i za glavne glumce uzeo dotad nepoznate klince Gaela Garcíu Bernala i Diega Lunu. Već je u ovom filmu dublje istražio svoj stil, suprotstavljajući hedonizam imućnih i nezrelih klinaca s oskudicom i nesrećom Meksika kojim prolaze. Seks, život i smrt međusobno su isprepleteni čitavi film, a Cuarón, kao uostalom i u svim svojim filmovima, ne zaboravlja kinematografsku ljepotu spojiti s narativnom.
Roma (2018)
Novi Cuarónov izlet u Meksiko dotjerano je sjećanje na vlastito redateljevo djetinjstvo, u filmu stilizirano kao priča o služavki koju godinu dana pratimo na njenom životnom putu. Snimljen crno-bijelo, s jakom dozom nostalgije i emotivno nabijen, film slično kao i Y tu mama también paralelno prati privatnost jednog lika te pozadinska previranja u povijesti Meksika, odnosno preciznije Mexico Cityja. Cuarón se ponovno vratio formuli s nepoznatim glumačkim imenima i vrlo intimnim pogledom u identitet cijele jedne strane Meksika i zaradio brojne nagrade.
