American Sniper: Rekordna gledanost nedovoljna kompenzacija osrednjem ostvarenju
Ako je nešto zajedničko gotovo svim glasovitijim filmskim ostvarenjima koja su se pojavila u protekloj kalendarskoj godini i filmskoj sezoni, to je zasigurno činjenica da ih se većina bavi nečijim životom, biografijom ili nekim važnijim, istinitim događajem koji treba upriličiti i na filmskom platnu. Zli bi jezici mogli insinuirati da su velikim redateljskim imenima presahnula vrela svježih ideja, no nepobitna je činjenica da se, barem što se nominiranih u kategoriji za najbolji film za ovogodišnju nagradu Oscar tiče, kod svih pravim životom nadahnutih filmskih ostvarenja zaista i radi o zanimljivim filmaškim podvizima. Jedan od njih je i posljednji uradak Clinta Eastwooda, koji nakon ratnih Flags of Our Fathersi Letters from Iwo Jima (2006) sjeda u redateljsku stolicu i za biografsku ratnu dramu American Sniper (2014). U užem krugu za izbor redatelja su prije Eastwooda bili i David O. Russell te Steven Spielberg; želja Spielberga za dubokosežnijom psihologizacijom filma bila je odsječena odmah u korijenu, financijskim rezovima u kući Warner Brothers, te je potonji zbog toga i odustao od režiranja filma te palicu prepustio prljavom Harryju.
Kod American Sniper ponovno imamo temu sveameričkog ratnog heroja: Chris Kyle (Bradley Cooper), odrastajući u tradicionalnoj obitelji, u konzervativnoj američkoj saveznoj državi Teksas, u vrijeme svoga djetinjstva često odlazi u prirodu s ocem, koji ga ondje uči baratati oružjem i pucati u omanje žitelje tamošnjih šuma. Nakon relativno kratke karijere kao kauboj u rodeu, potaknut bombardiranjima zgrada američkog veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji 1998. godine, Kyle odlučuje sedlo rodea zamijeniti uniformom vojske. Rigoroznim i degradirajućim treninzima Kyle izrasta u sliku i priliku vizije američkoga vojnika – visok, naočit i nadasve smrtonosan. Tijekom služenja vojnog roka u jednome kafiću vrtoglavom brzinom upoznaje svoju buduću suprugu, Tayu Renae (Sienna Miller), s kojom se naposlijetku i vjenča. Nakon napada na WTC u rujnu 2001. godine, Kyle odlazi u Irak, gdje stazu do svojega doslovno legendarnog nadimka – „Legenda“ – popločuje svojim prvim ubojstvima hicom kroz cijev snajpera. Prva su mu smaknuća majka i sin, teroristi koji žele granatirati jedan američki konvoj u iračkome gradu Falluji. Uslijedit će i brojni daljnji pucnjevi, hodajuće mete i pogoci, budući da je za Kyleov nadimak „Legenda“ zaslužna impozantna brojka od čak 160 potvrđenih ubojstava ciljanjem kroz nišan.
Kyle je rastrgnut između želje za služenjem domovini u Iraku s jedne te svojim narušenim obiteljskim životom kod kuće s druge strane. Taya, u međuvremenu rodivši sina i kćer, jedini kontakt sa svojim mužem održava preko slabe mobilne veze koja seže preko polovice svijeta. Kyle se u nekoliko navrata vraća kući, no ti su trenuci narušeni njegovim sve gorim psihičkim stanjem s naznakama posttraumatskog stresnog poremećaja te stalnom željom za povratak u ratom pogođeni Irak. Kyleovo djetinjstvo, fragmentarno ispričano i filmski okinuto u sceni netom prije njegovih prvih ubojstava majke i sina, služi samo kao mlaka pozadinska priča koja gledatelju treba predočiti njegove infantilne početke za okidačem oružja. Većina je radnje smještena u ratni vihor Iraka, gdje se odvijaju klasične scene iz drugorazrednih akcijskih filmova – potrage, potjere, stupice, ucjenjivanja, još pokoje noćne potrage te kiše metaka i gelera na svakom koraku. Priču labavo na okupu drži potraga za čelnim čovjekom tamošnje Al-Kaide, Abu Musab al-Zarqawijem, a cjelokupna radnja, ugrubo gledano, izrazito podsjeća na tematske zaplete u The Hurt Locker (2008) ili Zero Dark Thirty (2012) Kathryn Bigelow. Nakon meandriranja između spokoja američkog predgrađa u kojemu se više ne snalazi i turbulentne prve linije tj. krova bojišnice s kojeg operira čovjek s najviše potvrđenih ubojitih hitaca u američkoj vojnoj povijesti, Kyle napokon dolazi do svoga obiteljskog smiraja. Liječeći svoje posttraumatske poremećaje s drugim, nevjerojatno mladim veteranima-invalidima iračkoga rata, učeći ih nišanjenju i okidanju obarača, sve upućuje na to da stvari kreću nabolje. No 2. veljače 2013. godine, nakon razigranog oproštaja sa svojom obitelji i odlaskom na streljanu s jednim od svojih prijatelja-veterana, Kyle biva ubijen hicem toga istog veterana kojemu je htio pokazati nekoliko snajperstičkih trikova. Time film i završava, a podloga titlova špice su stvarni videozapisi Kyleovog velebnog sprovoda na stadionu Cowboysa u Arlington, Teksasu.
Odbijanjem Spielberga u pokušaju dublje psihologizacije filmskoga lika Chrisa Kylea i njegove službe u američkoj vojsci u Iraku, Warner Brothers je itekako dao do znanja da financijskih sredstava (a možda ni želje?) za takvim pothvatom neće biti. Bezličnu radnju, plastične likove i amorfnu atmosferu jedino uspijeva kompenzirati izrazito dobro vođena kamera i gotovo neprimjetni specijalni efekti, pedantnost koja je Eastwoodov filmski zaštitni znak. Unatoč relativno niskom budžetu (svega 60 milijuna američkih dolara), American Sniper uspio je zaraditi vrtoglavi iznos od nešto više od 360 milijuna dolara. Ne računajući inflaciju, to je najveća zarada nekog ratnog filma u Sjevernoj Americi; računajući inflaciju, prestižu ga samo Saving Private Ryan (1998) Stevena Spielberga (379 milijuna dolara) i Pearl Harbor (2001) Michaela Baya (291 milijun dolara). Stoga se s razlogom može postaviti pitanje je li želja za psihološkom razradom ponajprije stresnih i traumatskih strana jedne od najsvježijih američkih vetaranskih legendi morala ustupiti mjesto udovoljavanju nezahtjevnijim masama šire filmske publike i njihovim lisnicama. Eastwood je svakako vičan i u jednome znatno drugačijem podvigu – Flags of Our Fathers, priča iza jedne od najpoznatijih fotografija u povijesti, one podizanja američke zastave na japanskoj planini Suribachi, filmski je i scenaristički maestralno izvedena, a Letters from Iwo Jima, druga, japanska strana medalje iste priče istinsko je osvježenje u načinu snimanja i distribucije filmova općenito, bilo ratnih ili ne, dok se American Sniper i ne može smatrati nastavkom niza uspješnica u snimanju ratnih filmova Bronco Billyja.
Bradleyja Coopera i Siennu Miller filmska povijest zasigurno neće upamtiti kao jedan od „onih“ filmskih parova, Cooper za sobom ima i bolje odrađene filmske uloge (primjerice Avery u Cianfranceovom The Place Beyond the Pines [2012]) , a i American Sniper bi, nakon slijeganja prašine oko ovogodišnje dodjele zlatnih kipića, mogao ostati upamćen samo po rekordnom novčanom iznosu koji je uspio zaraditi. Medijskoj pažnji oko filma, njegove produkcije i niti mjesec dana dugog prikazivanja po svjetskim kinodvoranama zasigurno je pripomoglo i antiislamsko ozračje koje hara Zapadom, a upravo je to jedna od glavnih kritika upućenih filmu od strane domaće američke i inozemne kritike, budući da su Iračani u njemu prikazani najosnovnijom crno-bijelom tehnikom kontrastiranja heroja i zločinaca. Iako, dakako, film ne mora uvijek pružiti drugo viđenje stvari niti ponuditi zaokruženu dijagnozu nečega što se nadvija nad glavama čovječanstva već više od jednoga desetljeća, American Sniper bi se po njegovoj iznimno proameričkoj, gotovo propagandističkoj agendi moglo gotovo usporediti s Fury (2014) Davida Ayera, gdje je gluma (predvođena solidnim Brad Pittom) ipak nešto kvalitetnija, no filmu akutno nedostaje koherentnost radnje i stvaranje ujednačene atmosfere, a proameričko ozračje nakon nekoga vremena postaje ništa drugo nego odbojno. Zaradivši čak šest nominacija za ovogodišnje Oscare, uključujući najbolji film, American Sniper je ispunio i svoju generalnu svrhu koju su mu namijenili čelni ljudi tvornice snova – postati box office uspješnicom, a da je mogao biti bolji – mogao je. Ostaje nada da će stari filmski vuk Eastwood prilikom svojeg sljedećeg plovljenja redateljskim vodama poći svojim već dobro utabanim stazama režije i produciranja te da se neće ponovno prodati za mizernu šaku dolara.
