Istaknuto
21.06.2018.

"Katalonac" je naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

Vizart

Amrita Sher-Gil: Indijska Frida Kahlo

19.06.2013. Eleonora Glišić
Foto: facebook.com/ Amrita Shergil

Foto: facebook.com/ Amrita Shergil

Kći Sikha aristokrata i mađarske operne pjevačice nikad nije ni mogla izrasti u običnu djevojku. Amrita Sher-Gil se u svojoj umjetnosti, u svom pustolovnom načinu života i na fotografijama koje je uslikao njezin otac, pionir fotografije u ranim 1900-im, pokazala doista izvanrednom. Često ju se naziva “indijskom Fridom Kahlo” zbog revolucionarnog načina miješanja obrisa modernog europskog slikarstva s “primitivnim” formama.

Šezdeset godina prije Tracey Emin, Sher-Gil je zaprepaštavala publiku diljem svijeta stavljajući žensko tijelo, svoje, svojih prijatelja i ono običnih Indijanaca, u središte svoje izvanredne umjetnosti. Slika pod nazivom “Autoportret kao Tahićanka”, postavlja pitanje. Ako umjetnica nije Tahićanka, niti, na što njezina tamna koža i pune usne ukazuju, Europljanka, koje je njezino podrijetlo? Amrita smatra da je žensko tijelo raskošno, ali samodostatno, što sugerira da njena poza nije u potpunosti erotska. Ona je gola do pojasa i njezine teške grudi bude znatiželjne poglede, no njezin zamišljen pogled, koji zuri izvan slike, sugerira da ona ima i druge stvari na umu.
Amrita se rano počela zanimati za Gauguina, čiji je utjecaj bio vrlo očit u njezinu “Autoportretu kao Tahićanke”. No, Modigliani, Cézanne i Renoir su također utjecali na njezin rad.

Foto: screenshot/ telegraph.co.uk

Foto: screenshot/ telegraph.co.uk

Njezine su slike tek postajale popularne u Indiji i Europi nakon što je zauvijek napustila ovaj svijet 1941. godine. “Mrzim jeftinu emocionalnu privlačnost”, izjavila je upuštajući se u izazov klišeja “egzotike” Istoka – nakićenih figura koje poziraju u raskoši sa slonom negdje u pozadini, svojim istiniskim slikarstvom ispunjenim vrućinom i prašinom Indije 20. stoljeća koja se riješila stogodišnje britanske vladavine.

Amrita je vodila privlačan i neobičan život baš kakva je bila i njezina umjetnost. Obitelj Sher-Gil živjela je nekonvencionalnim životom ispunjenim važnim političkim vezama i blještavilom diplomacije, kao i intelektualnim istraživanjima i umjetničkim djelovanjem. Ono što njezinu priču čini još fascinantnijom je činjenica da je njezine rane godine, za buduće naraštaje, zabilježio njezin otac Umrao, fotograf,  i omogućio uvid u Amritin svijet i u život europskog i indijskog visokog društva 1920-ih godina. Sve fotografije prikazuju idiličan, povlašten način života koji je daleko od Indije koja će biti glavna Amritina preokupacija u slikarstvu kasnije u životu.

Foto: screenshot/ telegraph.co.uk

Foto: screenshot/ telegraph.co.uk

1929. godine, u dobi od 16 godina, odlučila se za studij umjetnosti na Ecole des Beaux-Arts u Parizu. Ondje je, iako nikad nije skrivala svoju pobunjeničku stranu (kao dijete je bila protjerana iz samostanske škole deklariravši se ateisticom), zaronila u boemski život koji joj je Pariz nudio. Fotografije koje je snimio njezin otac tijekom posjeta kćeri u Parizu prikazuju Amritu kako eksperimentira sa svojim identitetom, katkad noseći zapadnjačku modu, a u posebnim prigodama noseći sari. Druge otkrivaju razvoj njezine seksualnosti, a upravo je Pariz mjesto gdje je Amrita započela s cjeloživotnim obrascem seksualnih pustolovina, upuštajući se u afere s muškarcima i sa  ženama. Amritina se intenzivna tjelesnost prenosila izravno na njezin umjetnički stil. Pitala se “kako netko može osjetiti ljepotu forme, intenzitet ili suptilnost boje, kvalitetu linije, osim ako ne osjeća očima”. Njezina rana djela iz razdoblja provedenog u Parizu ukazuju na to da su nastala pod utjecajem zapadne tradicije.

Na slici “Mlade djevojke” iz 1932. godine Amritina sestra Indira sjedi s lijeve strane odjevena u modernu europsku odjeću, dok je djelomično razodjeven lik u prvom planu prijatelj iz Francuske. Dvije žene, jedna staložena i sigurna, druga u stanju nelagode s licem skrivenim ispod neuredne kose, opisane su kao da utjelovljuju različite strane same Amrite. Zapanjujuća u svojoj tehničkoj sposobnosti – kritičare je naročito impresionirala načinom na koji je tako mlada bila u mogućnosti prenijeti toliko tonske varijacije bijele boje – slika je nagrađena zlatnom medaljom na Grand Salonu 1933. godine.

Unatoč ovom prestižnom priznanju, Amrita je sve više čeznula za Indijom, uvjerena da ondje leži budućnost njezine karijere. Jednom je izjavila “Europa pripada Picassu, Matisseu, Braqueu i mnogim drugima. Indija pripada samo meni.”. Indijska umjetnost tradicionalno je naginjala nedorečenosti i sentimentalnosti, ali Amrita je bila odlučna pronaći nov način prikazivanja stvarnosti zemlje koju je jako voljela.

Slika “Tri djevojke” iz 1935. godine ilustrira duboki pomak u senzibilitetu, a prikazuje tri mlade indijske žene kako pasivno sjede kao da čekaju novi dan. Za razliku od odlučnih gradskih likova u “Mladim djevojkama”, na ovoj su slici očito prikazane seoske žene, odjevene u sarije jarkih boja. Međutim, očito je da raspoloženje nije nimao veselo. Sjene na zidu ukazuju na to da im već isplanirani životi s muževima i obiteljima možda neće donijeti sreću koju očekuju jer ih je kultura tako naučila.

Foto: facebook.com/ Amrita Shergil

Foto: facebook.com/ Amrita Shergil

Tek krajem 1937. godine Amrita je konačno pronašla predmet i stil koji bi trebao definirati njezinu umjetnost. Krajem iste godine je krenula na tromjesečno putovanje ruralnim jugom kako bi istražila Indiju koja je u potpunosti drugačija od kolonijalne uštogljene atmosfere Simle. Dok je putovala sve dublje u dijelove obasjane vječnim suncem, boje koje je koristila postale su svjetlije, a tijela likova su postala tamnija. Tada je imala priliku ispuniti svoje platna lokalnim farmerima, vozačima deva i medicinskim sestrama. Razvila je stil koji je crpio inspiraciju u jednakoj mjeri iz odvažnih oblika europskog modernizma kao i iz pećinskih freski iz Ajante.

“Svadbena svečanost” je autorsko djelo iz tog vremena koje prikazuje izolirane živote žena čiji unutrašnji svjetovi obiluju dosadom, rezignacijom i frustrirajućim žudnjama. Slika prikazuje mladu nevjestu okruženu ženskim članovima obitelji tijekom priprema za vjenčanje. Njezino svjetlo, slabašno tijelo u kontrastu je s izrazito zaobljenim simbolima plodnosti. Kao i na svim Amritinim djelima dvosmislenost u djelu nikada ne izostaje. Možemo se zapitati je li raspoloženje žrtveno ili slavljeničko? Je li to kraj života mlade djevojke ili tek njegov početak? Prazni, ravnodušni izrazi lica žena ne daju nam jasne odgovore.

Foto: wikipedia.org

Foto: wikipedia.org

Povratak u Indiju možda je potaknuo revoluciju u Amritinom slikarstvu, ali nije dokinuo njezino seksualno eksperimentiranje. U dobi od 25 godina odlučila se vjenčati s osobom s kojom je imala poseban odnos još od djetinjstva, siromašnim rođakom iz mađarske, liječnikom Victorom Eganom. On joj je također u dva navrata pomogao da pobaci, zbog čega je imala osjećaj da se brine o njoj. No, niti suprug liječnik nije mogao spriječiti obilno krvarenje od kojeg je preminula 1941. sa samo 28 godina.

Njezine odvažne, živopisne slike običnih ljudi, osobito žena, smatraju se klasicima europske i svjetske umjetnosti. Uspjela je ostaviti trag o hibridnoj kulturi, onoj koja je njegovana Istokom i Zapadom, a ipak je uspjela nadići oboje.

(Visited 272 times, 1 visits today)

Komentari