Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Film

‘Amy’: Intiman prikaz malene pjevačice s visokom frizurom i golemim glasom

18.10.2015. Krešimir BobašFoto: facebook.com/AmyFilm

U prilog istinitosti izjave kako „najsjajnije zvijezde najbrže izgore“ rijetko čija životna priča s prijelaza iz staroga u novo tisućljeće daje tolik doprinos kao ona britanskog vokalnog gorostasa u tijelu sićušne, krhke i istinski nesretne soul i jazz senzacije Amy Winehouse. Visoke frizure i snažne glasnice zaslužne su za planetarni uspjeh ove židovske djevojke iz londonskog Southgatea, koja je svojim vokalnim sposobnostima zasluženo uspijevala plijeniti pozornost svoga obiteljskog i prijateljskog kruga od malih nogu. Na taj je način i prikazana u najnovijem uratku velikoga britanskog dokumentariste Asifa Kapadie jednostavnoga naslova Amy (2015), a Kapadijin je filmski opus – osim ovoga najnovijeg ostvarenja – zapažen ponajprije po još jednoj životnoj priči, onoj tragično preminulog brazilskog vozača formule 1 Ayrtona Senne, koju također krasi krajnje jednostavan naslov Senna (2010).

Priča o Amy Winehouse intiman je i srcedrapajuć prikaz načina na koji se osoba čija je najveća želja bilo nastupati u skrovitoj atmosferi britanskih pubova snalazi pred rasprodanim koncertima i milijunskom publikom. Kapadijina priča o Amy satkana je iz video zapisa njezinih najbližih prijatelja i članova obitelji, isječaka iz vijesti, rukopisa njezinih mahom autorskih tekstova – dokumentaristički mozaik bez sveznajućeg pripovjedača koji iz svoga povlaštenog položaja može sažeti turbulentnih dvadeset i sedam godina života djevojke koju je legendarni Tony Bennett s pravom smjestio uz bok prvim damama jazza Elli Fitzgerald i Billie Holiday. Pikselizirane snimke iz kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih prikazuju Amy Winehouse na samome začetku svoje strjelovite pjevačke karijere i prije velike svjetske slave: nasmijanu, vedru i entuzijastičnu djevojku čija je jedina ovisnost i istinska ljubav u tome trenutku bila glazba.

Za razliku od uobičajene sheme snimanja dokumentarističkih filmova, u Amy možemo jedino čuti glasove njezine obitelji i njezinih prijatelja. Izostaju prizori dotjeranih i sjetnih lica koja iz udobnosti naslonjača i pred green screenom lamentiraju iz svojega povlaštenog položaja „preživjeloga“. Možemo ih jedino vidjeti rame uz rame s Amy, na rođendanskim zabavama ili u studiju, a kasnije i na vijestima, primjerice dok Amy prate iz klinike za odvikavanje. Roditelji Janis i Mitchell Winehouse, dečko, a kasnije i (bivši) muž Blake Fielder, menadžer i jedan od najbližih prijatelja Nick Shymansky i brojni drugi čiji su životni putevi ukršteni s Amyjinim pokušavaju u nešto više od dva sata trajanja ovoga biografskog osvrta gledatelju, upućenom u većoj ili manjoj mjeri u Amyjinu životnu priču, predočiti tko je i kakva ona uistinu bila. Na taj se način daje obol ženi koja je najviše željela da je se čuje, dok se u trenutku kad je počela bivati i viđena, povlačeći se po sjajnim naslovnicama tabloida koji su s vremenom poprimali sve manje laskave naslove, strmoglavila u fatalni vrtlog ovisnosti, depresije i samouništenja.

Fokus samog filma je – zasluženo, opravdano i logično – Amyjina glazba, oko nje je usidrena glavna tematska okosnica i s glazbenom pozadinom i rukom ispisanim tekstovima njezinih najvećih hitova kao što su Rehab, Back to Black ili Love is a Losing Game s albumâ „Frank“ (2003) i „Back to Black“ (2006) opisuju se njezini bajkoviti početci i padanje u ponor ovisnosti, slomljenih srdaca i krajnjeg nezadovoljstva. U Amy ta je silazna putanja naslovnog lika prikazana na krajnje potresan, no ne i populistički-šokantan način – Amyjini autoportreti snimljeni web kamerom u trenutku najveće faze ovisnosti o alkoholu i narkoticima, slamanje moćnog glasa i samosvjesnog stava na pozornicama nedugo prije smrti i bjesomučna utrka s paparazzijima postavljaju rijetke trenutke istinske sreće, poput floridskog vjenčanja s Blakeom Fielderom, u drugi plan – njih, paradoksalno rečeno, zasjenjuju zasljepljujuće bljeskalice medijskih fotoaparata.

Da je Kapadijin film nastao prije dvije godine, zasigurno bi bio patetičan. Od Amyjine bi smrti u tome trenutku protekle tek dvije godine, a strasti koje je dvadesetsedmogodišnjakinja uspjela uzburkati u britanskim tabloidima i svjetskim glazbenim krugovima najvjerojatnije se ne bi uspjele do kraja smiriti. Da je Amy, iz današnje perspektive, snimljen za dvije godine, možda bi isti dokumentaristički materijal bio ponešto hladniji i istrošeniji žrvnjem vremena koje neumoljivo protječe. Međutim, budući da je nastao u vremenu koje je dovoljno udaljeno od njezine smrti, Kapadiji je uspjelo malenu pjevačicu i njezin veliki život prikazati na način da gledatelj smatra kako lista obiteljski album s fotografijama, a ne nužno povijesni zapis zvijezde koja se svojom smrću pridružila u famozni „Klub 27“. Stoga je Amy intiman i srcedrapajuć, poučan i potresan film, tragično remek-djelo koje nas podsjeća na stas i glas pjevačice čije je mjesto u povijesti glazbe ionako odavno osigurano, no i koju cijenu istinski umjetnik plaća u kaljuži žutila, u ulozi plastičnog celebrityja, odnosno kako mu je lako ponovno se zaviti u crnilo.

(Visited 198 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari