Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

‘Amy’: Intiman prikaz malene pjevačice s visokom frizurom i golemim glasom

18.10.2015. Krešimir BobašFoto: facebook.com/AmyFilm

U prilog istinitosti izjave kako „najsjajnije zvijezde najbrže izgore“ rijetko čija životna priča s prijelaza iz staroga u novo tisućljeće daje tolik doprinos kao ona britanskog vokalnog gorostasa u tijelu sićušne, krhke i istinski nesretne soul i jazz senzacije Amy Winehouse. Visoke frizure i snažne glasnice zaslužne su za planetarni uspjeh ove židovske djevojke iz londonskog Southgatea, koja je svojim vokalnim sposobnostima zasluženo uspijevala plijeniti pozornost svoga obiteljskog i prijateljskog kruga od malih nogu. Na taj je način i prikazana u najnovijem uratku velikoga britanskog dokumentariste Asifa Kapadie jednostavnoga naslova Amy (2015), a Kapadijin je filmski opus – osim ovoga najnovijeg ostvarenja – zapažen ponajprije po još jednoj životnoj priči, onoj tragično preminulog brazilskog vozača formule 1 Ayrtona Senne, koju također krasi krajnje jednostavan naslov Senna (2010).

Priča o Amy Winehouse intiman je i srcedrapajuć prikaz načina na koji se osoba čija je najveća želja bilo nastupati u skrovitoj atmosferi britanskih pubova snalazi pred rasprodanim koncertima i milijunskom publikom. Kapadijina priča o Amy satkana je iz video zapisa njezinih najbližih prijatelja i članova obitelji, isječaka iz vijesti, rukopisa njezinih mahom autorskih tekstova – dokumentaristički mozaik bez sveznajućeg pripovjedača koji iz svoga povlaštenog položaja može sažeti turbulentnih dvadeset i sedam godina života djevojke koju je legendarni Tony Bennett s pravom smjestio uz bok prvim damama jazza Elli Fitzgerald i Billie Holiday. Pikselizirane snimke iz kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih prikazuju Amy Winehouse na samome začetku svoje strjelovite pjevačke karijere i prije velike svjetske slave: nasmijanu, vedru i entuzijastičnu djevojku čija je jedina ovisnost i istinska ljubav u tome trenutku bila glazba.

Za razliku od uobičajene sheme snimanja dokumentarističkih filmova, u Amy možemo jedino čuti glasove njezine obitelji i njezinih prijatelja. Izostaju prizori dotjeranih i sjetnih lica koja iz udobnosti naslonjača i pred green screenom lamentiraju iz svojega povlaštenog položaja „preživjeloga“. Možemo ih jedino vidjeti rame uz rame s Amy, na rođendanskim zabavama ili u studiju, a kasnije i na vijestima, primjerice dok Amy prate iz klinike za odvikavanje. Roditelji Janis i Mitchell Winehouse, dečko, a kasnije i (bivši) muž Blake Fielder, menadžer i jedan od najbližih prijatelja Nick Shymansky i brojni drugi čiji su životni putevi ukršteni s Amyjinim pokušavaju u nešto više od dva sata trajanja ovoga biografskog osvrta gledatelju, upućenom u većoj ili manjoj mjeri u Amyjinu životnu priču, predočiti tko je i kakva ona uistinu bila. Na taj se način daje obol ženi koja je najviše željela da je se čuje, dok se u trenutku kad je počela bivati i viđena, povlačeći se po sjajnim naslovnicama tabloida koji su s vremenom poprimali sve manje laskave naslove, strmoglavila u fatalni vrtlog ovisnosti, depresije i samouništenja.

Fokus samog filma je – zasluženo, opravdano i logično – Amyjina glazba, oko nje je usidrena glavna tematska okosnica i s glazbenom pozadinom i rukom ispisanim tekstovima njezinih najvećih hitova kao što su Rehab, Back to Black ili Love is a Losing Game s albumâ „Frank“ (2003) i „Back to Black“ (2006) opisuju se njezini bajkoviti početci i padanje u ponor ovisnosti, slomljenih srdaca i krajnjeg nezadovoljstva. U Amy ta je silazna putanja naslovnog lika prikazana na krajnje potresan, no ne i populistički-šokantan način – Amyjini autoportreti snimljeni web kamerom u trenutku najveće faze ovisnosti o alkoholu i narkoticima, slamanje moćnog glasa i samosvjesnog stava na pozornicama nedugo prije smrti i bjesomučna utrka s paparazzijima postavljaju rijetke trenutke istinske sreće, poput floridskog vjenčanja s Blakeom Fielderom, u drugi plan – njih, paradoksalno rečeno, zasjenjuju zasljepljujuće bljeskalice medijskih fotoaparata.

Da je Kapadijin film nastao prije dvije godine, zasigurno bi bio patetičan. Od Amyjine bi smrti u tome trenutku protekle tek dvije godine, a strasti koje je dvadesetsedmogodišnjakinja uspjela uzburkati u britanskim tabloidima i svjetskim glazbenim krugovima najvjerojatnije se ne bi uspjele do kraja smiriti. Da je Amy, iz današnje perspektive, snimljen za dvije godine, možda bi isti dokumentaristički materijal bio ponešto hladniji i istrošeniji žrvnjem vremena koje neumoljivo protječe. Međutim, budući da je nastao u vremenu koje je dovoljno udaljeno od njezine smrti, Kapadiji je uspjelo malenu pjevačicu i njezin veliki život prikazati na način da gledatelj smatra kako lista obiteljski album s fotografijama, a ne nužno povijesni zapis zvijezde koja se svojom smrću pridružila u famozni „Klub 27“. Stoga je Amy intiman i srcedrapajuć, poučan i potresan film, tragično remek-djelo koje nas podsjeća na stas i glas pjevačice čije je mjesto u povijesti glazbe ionako odavno osigurano, no i koju cijenu istinski umjetnik plaća u kaljuži žutila, u ulozi plastičnog celebrityja, odnosno kako mu je lako ponovno se zaviti u crnilo.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari