Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Intervju

András B. Vágvölgyi: „Nije mi jasno zašto je razina suradnje između Zagreba i Budimpešte tako niska“

15.06.2016. Tomislav Goleš BabićFoto:https://www.facebook.com/andras.vagvolgyi1

András  B.  Vágvölgyi rođen je u Segedinu 1959., no većinu svog djelovanja vezuje uz Budimpeštu gdje je studirao pravo i sociologiju.  Dosta je vremena proveo u inozemstvu. Vrlo je ležeran. Prepoznatljiv po šilterici koju uvijek ima na glavi.Pretvorio je hobi u zanimanje.Jedan ga je novinar opisao kao „posljednjeg mađarskog polimata“. Izraz polimat ili polihistor upotrebljava se za nekog tko posjeduje veliko znanje, čija se stručnost proteže na nekoliko polja, a gospodin Vagvolgyi je bio štošta-filmski: redatelj, producent, novinar, pisac, prevoditelj, politički komentator i profesor filmske režije na internacionalnom sveučilištu u Budimpešti. Intelektualac lijeve provenijencije, iznimno je kritičan prema desničarskoj vladi Mađarske, naročito prema kontroverznom premijeru Viktoru Orbanu kojeg opisuje kao nacionalista i demagoga. Nedavno ga je predsjednik Mađarske Janos Ader tužio za klevetu. Susreli smo se u Budimpešti i postavili mu nekoliko pitanja o filmu, odnosu hrvatskih i mađarskih filmaša i o trenutačnim političkim situacijama u Mađarskoj i Hrvatskoj.

U Mađarskoj uživate status intelektualca, a epitete koje mediji povezuju uz vaše ime su-filmaš, pisac, novinar, prevoditelj…

U pravu ste, ali ja sebe vidim prvenstveno kao filmaša i pisca…Možda bih između pisca i novinara stavio znak jednakosti.

Kada ste prigrlili šiltericu kao vaš trademark?

Prije nekoliko godina dok sam režirao svoj film.Oduvijek mi je to bio zgodan detalj svojstven američkoj radničkoj klasi. Ne brinite, ne nosim je stalno. Skinuo sam je kada sam bio na festivalu u Cannesu prije nekoliko godina. Kombinacija smokinga i šilterica je naprosto blesava.

Što vas je nagnalo da se nakon studija prava i sociologije na sveučilištima u Budimpešti i Engleskoj odlučite baviti filmom?

Proveo sam godinu dana na sveučilištu Harvardu na svojevrsnom usavršavanju za novinare, a tamo sam pohađao predavanja Dušana Makajeva kojeg sam upoznao dok sam kao novinar djelovao na području bivše Jugoslavije. Budući da sam veliki fan Dušanove karijere odlučio sam pohađati njegov kurs. Tamo sam snimio dva filma, dokumentarac i kratki film.

Jeste li snimili nešto sa Makajevom u Americi?

Nažalost, ne. Sjećam se da sam mu prišao s idejom o snimanju dokumentarca o slavnom američkom pjesniku beat generacije Allenu Ginsbergu. Pitao sam je li voljan režirati, a ideja je bila da snimimo flm o Ginsbergovoj percepciji grada New Yorka, no Makajev nažalost nije bio preveć zainteresiran.

2005.nagrađeni ste počastima mađarske vlade za iznimne doprinose na području novinarstva.

Novinarstvom sam se počeo baviti 80-ih. Bilo je to vrijeme velikih promjena u Europi i svijetu. Za Mađarsku je dakako najznačajnija bila 89′. Tih sam godina bio jedan od osnivača časopisa Magyar Narancs, a od 91′ do 98′ držao sam poziciju glavnog urednika. Bili smo inspirirani američkim new journalism stilom. Časopis je bio vrlo popularan i vrlo kontroverzan zbog oštrih kritika usmjerenih prema vladajućoj garnituri.

Jeste li surađivali s nekim hrvatskim medijima?

Jesmo. 90-ih smo imali relacije sa Feral Tribunom. Negdje u to vrijeme sam imao intervju s vašom novinarkom, Ines Sabalić.

U Americi ste se družili i sa tipovima poput Huntera S. Thompsona čija ste mnoga djela preveli na mađarski jezik.

U srednjoj školi sam bio fasciniran Tomom Wolfom. To je razdoblje kada je novinarstvo postalo kao rock’n roll. 1990. bio sam na svojevrsnom internshipu u New York Timesu i jedan mi je kolega rekao „Ako voliš Wolfa onda ćeš još više voljeti Thompsona“ Dao mi je neke njegove knjige. Moj je časopis Magyar Narancs izdao prve prijevode Thompsonovih djela na mađarski jezik, a 95′ sam ga prvi puta posjetio. Nedugo prije mog dolaska Thompson je izjavio da će svakog novinara koji mu priđe upucati na mjestu. Bio je gotovo vojnički manevar doći do njega.

No nije vas upucao kada ste došli…

Bila je to luda noć. Thompson je sjedio za pisaćim stolom i svako malo šmrkao kokain iz ladice od stola. Hvalio se kolekcijom bizarnih pornografskih kanala koje prati. Iznad televizije je držao sliku braće Kennedy s njihovom posvetom njemu. Vidjevši tu sliku shvatio sam da sam u kući američke ikone, legende. U jednom mi je trenu rekao da pročitam nešto iz njegove knjige koju sam preveo na mađarski. Pomislio sam da želi čuti kako njegove riječi zvuče na mađarskom, ali kako sam i sam bio pod gasom rekao sam mu da se u prijevodu gubi veliki postotak napisanog i da mi je vid potpuno pomućen. U tom je trenutku zgrabio sačmaricu uperio je u mene i viknuo „Čitaj!“

Hahaha. Šalite se! Jeste li tada udovoljili njegovoj želji?

Jesam, ali moram reći kako to nije prvi put da je netko uperio oružje u mene. Čuo sam priče da je pred dvojicom japanskih prevoditelja sačmaricom pucao u bačvu dinamita u svojem dvorištu i digao pola susjedove kuće u zrak. Bio je lud tip. Posjetio sam ga još jednom deset godina kasnije kada sam snimao dokumentarac u Americi, a tjedan dana nakon toga je počinio samoubojstvo.

Pa koliko su vam puta prijetili pištoljem?

Nekoliko puta dok sam izvještavao kao reporter iz ratom okupiranih Sarajeva i Slavonije. U Hrvatskoj su oružje u mene uperili Hrvati jer su mislili da smo srpski suradnici, a u Sarajevu su to učinili Srbi.

Jeste li imali slična luckasta iskustva sa Ginsbergom?

On je bio drugačiji od Thompsona. Upoznao sam ga u Budimpešti kada je već bio starac i odavno se prestao drogirati. Bio sam u redakciji jednog ponedjeljka ujutro kada sam vidio da mi Ginsberg ulazi u ured. Moj je prijatelj bio blizak s Ginsbergom, a kasnije smo se susreli i u njegovom stanu u New Yorku. Sjećam se anegdote kada ga je usred našeg razgovora na telefon nazvao Paul Mcartney, a Ginsberg ga je s punim ustima hrane izgrdio jer ga ometa usred razgovora.

Kasnije ste surađivali sa slavnim Belom Tarrom koji je također poznat kao kompleksna, tvrdoglava osoba. Producirali ste njegov film Wreckmeister Harmonies.

Tarr mi je zadao mnogo muka. On je osoba koja vjeruje u potpunu umjetničku slobodu što apsolutno razumijem, međutim u filmskoj industriji morate uvažavati i želje investitora koji su vam povjerili svoj novac. Za snimanje smo tražili mali seoski gradić kakvih ima bezbroj u Mađarskoj, ali Tarr je iz nekog razloga odlučio da se snimanje prebaci u Ukrajinu. Bio sam bijesan. U Ukrajini smo imali problema s lokalnim gangsterima, a uz to Mađari nisu bili omiljeni među tamošnjim stanovništvom. Također, kad bi večer počela stizati, ulice bi bile doslovno prepune pijanih ljudi koji su pili votku kao da piju vodu.

Znači zadao vam je glavobolje i prije nego što je snimanje počelo…

Da, ali stvari nisu postale nimalo lakše kada je snimanje počelo. Sjećam se scene koju je snimao…Bila je to neprekinuta scena od osam minuta, vrlo kompleksna i teško izvediva. Nakon 20 pokušaja najednom je izjavio „Ova cura nema pojma, želim novu glumicu“. Problem je dakako bio što smo već pola filma snimili s tom glumicom. Uspjeli smo međutim ishoditi kompromis. László Krasznahorkai,  po čijim je djelima Tarr snimio Satantango i Wreckmeister Harmonies moj je dobar prijatelj koji me s njim i upoznao i pomogao mi je da shvatim njegov karakter. Bilo kako bilo, Tarra smatram velikim umjetnikom i mislim da je odlično ovo što radi s filmskom školom u Sarajevu.

Foto: www.facebook.com/Kolorádó-Kid-286193317623

Foto: www.facebook.com/Kolorádó-Kid-286193317623

Režirali ste film Kolorado Kid koji govori o revoluciji 56′ koji bio na mnogim festivalima u svijetu – od Toronta, Poljske, Bukurešta, Tokija, Australije, Italije do Indije. Je li vam bilo lako snimiti film u Mađarskoj?

Meni je zasigurno bilo lakše nego što bi to bilo nekom drugom. Kretao sam se u toj branši i moje su knjige i tekstovi bili vrlo čitani. Prijatelj mi je pristupio s idejom, no isprva ga nisam imao volje snimiti znajući koliko je teško režirati film, naročito u ovom dijelu Europe. Uspio me uvjeriti da napišem scenarij za kratki film o njegovoj ideji, ali filmski fond ga isprva nije želio prihvatiti. Tada smo se raspisali i pretvorili scenarij za kratki film u cjelovečernji. Imali smo sreće što se bližila godišnjica revolucije pa su ljudi iz kulture bili darežljivi prema onima željnima snimiti film o toj tematici.

Jeste li vas gnjavili ljudi iz vlade tijekom snimanja? Ipak ste baratali s osjetljivom povijesnom temom…

Kako bih izbjegao šansu da mi u pola filma odluče zaustaviti snimanje, odlučio sam sve najskuplje dijelove snimiti na samom početku. Tako sam bio siguran da me neće ukinuti budući da je većina novca već bila utrošena na snimanje. Lukav je to trik koji sam naučio od Tarra.

 Koliko je trajalo snimanje?

Skoro dvije godine plus jedna godina za post produkciju. Bilo je naporno.

Kritičari su film opisali kao povijesni film izmiješan s film noirom i tarantinovskim elementima. Jeste li bili zadovoljni njihovom reakcijom?

Kako i uvijek biva, neki su pohvalili ideju da se likovi u filmu služe slengom karakterističnim za Budimpeštu i hommage Tarantinu i film noiru u pojedinim dijelovima. Naime, mađarski su redatelji 40-ih i 50-ih puno inspiracije crpili iz američkih noir filmova i meni se zanimljivim činila ideja da snimamo na taj način budući da je radnja filma smještena tih mračnih godina. Drugima se pak to nije svidjelo.

Napisali ste i knjigu o Tarantinu…

Da, baš negdje u to vrijeme tako da mi je i to valjda poslužilo kao poticaj da ubacim natruhe njegovog stila u film

Je li revolucija 56′ i dalje tabu tema u mađarskom društvu?

Svakako je to bila do 89′ godine, međutim čak su se i tijekom komunističkog razdoblja mnogi redatelji na indirektan način bavili temom revolucije 56′ ubacujući u svoja djela svojevrsne metafore i alegorije. Slično kako su filmaši  kritizirali komunistički sistem u Čehoslovačkoj. Već na početku 80ih su revoluciji počeli pristupati na direktan način i mađarski vojnici koji su se borili protiv Rusa više nisu imali negativan portret.

Mađarska kinematografija procvjetala je zadnjih godina. Postala je najdraža lokacija holivudskih studija.

Ta je praksa uzela maha nakon Spielbergova Munchena u kojem je Budimpešta igrala Pariz, Rim, Berlin, Munchen. Tada su uslijedile velike investicije u razvoj kapaciteta za strane produkcije i koprodukcije. Dobro je da su ljudi uvidjeli potencijal za zaradu u tom području. Budimpešta ima tri velika, odlično opremljena studija koji mogu ugostiti i najveće produkcije.

Kakva je suradnja Zagreba i Budimpešte na tom planu?

Nije mi jasno zašto je razina suradnje između Zagreba i Budimpešte tako niska. Prije nekoliko tjedana nazvao me jedan producent iz Los Angelesa koji želi snimati u Budimpešti. Velika produkcija. Jedan dio filma odvija se u morskim krajevima i on je imao ideju da se taj dio snima u Turskoj ili Izraelu. Ja sam rekao da je hrvatska obala nekoliko sati udaljena od Budimpešte, a da je puno jeftinija i ljepša od turske i izraelske.  Prirodno je i logično da surađujemo. Zbog geografskih beneficija obje bi države zbilja mogle postati nešto veliko u filmskoj branši.

Prijeđimo na politiku…Kako biste kao čovjek iz medija opisali trenutnu medijsku scenu u Mađarskoj? Jesu li opravdane kritike koje dolaze izvana?

Orban je moja generacija. Magyar Narancs je osnovao Fidesz koji tada nije bio stranka već organizacija mladih osnovana 89′. Ironično je da je prvi medijski rat kojeg je Orbanov Fidesz imao bio je upravo s našim listom. Mogu se pohvaliti da smo pobijedili. Najbolja komparacija Orbana bi bila s Franjom Tuđmanom 90-ih za kojeg on sam kaže da je njegov veliki politički uzor. Njegova je osobnost vrlo agresivna i ne vjeruje u javnu diskusiju i raspravu. Kod njega se sve bazira na političkoj lojalnosti. On želi imati sve pod svojom kontrolom od kulture do medija, a to je opasno jer on postaje jedan od najjačih lidera u Europi naročito nakon recentnih oštrih stavova prema migrantima i Bruxellesu.

Koji je vaš stav o nedavnoj migrantskoj krizi? Orban je zbog toga dobio mnoge kritike, ali i mnogo podrške.

Ja se deklariram kao liberal, ali jednako tako bi se mogao opisati kao umjereni konzervativac. Mislim da je to sranje. 200 000 je napustilo Mađarsku nakon 56′, a i dan danas Mađari odlaze u Njemačku i Englesku zbog posla. Mi smo zemlja migranta. Tijekom te migrantske krize služio se vrlo nacionalističkom retorikom i praznom demagogijom kojom je zaveo najsiromašniji sloj društva.

Mađarska ljevica kao da je potpuno utihnula…

Problem je što su ljevičari puno nesposobniji od Orbana. Ljevica u Mađarskoj praktički ne postoji. Trebaju doći pametni, mladi ljudi neopterećeni prošlošću. Oni bi za državu napravili puno bolje stvari od ljudi moje generacije.

Zamjeraju li Mađari Orbanovo koketiranje sa Putinom? Rusi Mađarima nisu ostali u lijepom sjećanju…

Ne smije se na to gledati crno bijelo. U usporedbi s Poljskom, Mađarska je imala puno manje relacija ili ako hoćete, problema, s Rusijom. Dogodilo se to samo dva puta u povijesti. 1848. kada je ruski car pozvan da pomogne u razbijanju revolucije u Astro-Ugarskoj i drugi put tijekom, odnosno nakon, Drugog svjetskog rata. Mađari danas ne mare za Ruse koliko primjerice to čine Poljaci, unatoč 56′. Uostalom, smiješno je da danas, kada je Mađarska dio EU i NATO-a, Orban igra ulogu dvostrukog agenta između Moskve i Washingtona. To ne mogu prihvatiti. Shvaćam da je današnja Rusija drugačija od SSSR-a, ali većina ove države je uvijek bila okrenuta prema Zapadu, a ne prema Istoku.

Međutim, unatoč tome što ga strani mediji opisuju kao diktatora, statistike kazuju da Orban uživa podršku preko 80 posto Mađara.

Mislim da je to pretjerivanje. Orban je pobijedio na izborima prvenstveno zahvaljujući dijaspori. Mađare koji žive u Srbiji, Rumunjskoj i Ukrajini mađarska vlada smatra svojim narodom slično kao što je kod vas slučaj s ljudima u Hercegovini. U Londonu živi oko 300 000 Mađara, međutim mađarska zajednica tamo ne dobiva nikakvu pomoć od mađarske vlade, a ona je jako kritična prema Orbanu i ljudima poput njega. Međutim, valja biti pošten i istaknuti neke njegove dobre strane: ima čvrstu ruku, vrlo je odlučan i lukav, naročito u sklapanju poslova i savezništva.

Foto: www.facebook.com/Kolorádó-Kid-286193317623

Foto: www.facebook.com/Kolorádó-Kid-286193317623

Vidljivi su dosta značajni pomaci u  mađarskoj ekonomiji. Nedavno je mađarska otplatila svoj dug IMF-u. Mnoge države, naročito one post-socijalističke žele kopirati Orbanove metode.

Svakako, ali one istovremeno moraju znati koja je cijena na vlasti imati lidera poput Viktora Orbana. Druga strana medalje, takoreći. Gotovo cijeli školski sustav je uništen, korupcija je visoka, a Mađarska je izgubila brojne internacionalne veze. Ojačala je samo one s Rusijom, Azerbejdžanom i Turskom. Budimpešta izgleda vrlo dobro, ali ako odete na istok Mađarske vidjet ćete zastrašujuću bijedu u kojoj ljudi žive.

Kada ste upoznali Orbana?

U New Yorku, krajem 80-ih kada sam radio za New York Times. Tada je bio mladi, ambiciozni političar, irelevantan u domaćim i međunarodnim političkim krugovima. Dolazio je u New York u posjetu mađarsko-američkom društvu. Imali smo zajedničkog znanca i on me zamolio da se nađem s Viktorom. Bio sam šokiran njegovom hvalisavošću i samodopadnošću. Stalno je govorio o sebi, bio je vrlo samouvjeren, rekao bih bahat. Nije mi se svidio.

Medijski je vrlo popraćen bio Orbanov okršaj sa Sorošem…

Humor u svemu tome je što mu je Soroš platio školovanje u Engleskoj.

Mađarski predsjednik Janos Ader tužio vas je zbog posta na vašem Facebook profilu.

Da. Bilo je to krajem 2014. kada je narod krenuo u prosvjede zbog intencije mađarske vlade da uvede porez na Internet. Bile su to velike demonstracije. Slike prosvjeda su završile na naslovnici New York Timesa. Jednog su čovjeka, vrlo glasnog i aktivnog u suprotstavljanju takvoj politici,  grubo priveli zbog pola grama marihuane. To je loše odjeknulo kod ljudi pa je netko došao na ideju da svatko objavi neki sitni nestašluk kojeg je jednom u životu počinio te pozove policiju da za zbog toga uhiti. Bilo je to velik hit. Ja sam na svom Facebook profilu napisao kako sam sa 18 godina, dok sam služio vojni rok, bio pritvoren na tri dana zbog „bezobrazluka prema nadređenoj osobi.“ Napisao sam kako je sa mnom ćeliju dijelio predsjednik Janos Adler koji je bio pritvoren na mjesec dana jer je pijan pucao iz puške u zrak. Kao da je na balkanskoj svadbi. Jedan popularni portal je prenio moj post i ubrzo je sa mnom napravio intervju. Nakon toga me Adler tužio za klevetu.

Je li parnica još u tijeku?

Ne. Izgubio sam, moram mu platiti oko 600 000 forinta.

Koliko ste upoznati sa trenutnom političkom situacijom u Hrvatskoj. Imali smo izbore prije nekoliko mjeseci i našu novoizabranu vladu strani mediji kompariraju sa onom u Poljskoj i Mađarskoj.

90-ih sam aktivno pratio hrvatsku politiku. U zadnje vrijeme ne toliko, ali mislim da mi je jasno kakvo je stanje u Hrvatskoj. Pogledajte samo ovu regiju. Imate budale na vlasti u Mađarskoj, ništa pametnije u Slovačkoj,  Češka je daleko od vrijednosti Vaclava Havela, a Poljskoj ne moram ni govoriti. Ova regija se nalazi na osjetljivom položaju između Rusije i Njemačke, puno se gluposti tu dogodilo i puno će se gluposti tu još događati. Mislim da je bilo očekivano da će se opet dogoditi ovakvo stanje jer zemlje ove regije, a tu uključujem i Hrvatsku, ovise o igrama velikih igrača, Zapada i Istoka, Rusije i NATO-a.

Kakvi su odnosi između Hrvatske i Mađarske?

Mađari su poznati kako imaju problema sa svim svojim susjedima, osim sa Hrvatskom i Slovenijom. Između Hrvatske i Mađarske nikad kad nije bilo velikih problema. Mađari se s nostalgijom prisjećaju vremena Astro-Ugarske. U Hrvatsku idu na more i smatraju kako s njom dijele gotovo 1000 godina savezništva. Mađari prema Hrvatima osjećaju samo simpatije.

Međutim, tijekom migrantske krize Orban i bivši hrvatski premijer Zoran Milanović ušli su u svojevrsni verbalni rat. Bilo je tu nekoliko situacija na rubu incidenta. 

Ja sam mišljenja da je bio nepošten potez Mađarske što je sa Srbijom podigla zid i preusmjerila cijeli migrantski val u Hrvatsku i Sloveniju. Hrvatska i Slovenija su mađarski susjedi i saveznici u Europskoj Uniji, mislim da je greška što s njima nije bolje i poštenije surađivala. 1991 je bila važna godina za hrvatsko-mađarske odnose jer je tadašnja vlada Mađarske Hrvatskoj pomogla u naoružavanju,  što je, realno gledajući, bio nelogičan potez.

Zašto?

Logično bi bilo da im je prioritet bio braniti Mađare u Vojvodini. Postojala je opasnost da mađarska manjina u Vojvodini nagrabusi od strane ljudi poput Šešelja ukoliko se sazna da Mađarska otvoreno pomaže Hrvatskoj. Tadašnja se vlada postavila vrlo neobično: Moramo pomoći Hrvatima, oni su naši saveznici iz Astro Ugarske, mi smo katolici, ono su katolici i tako dalje.

INA-MOL situacija. To je glavna tema svih medija u Hrvatskoj.

MOL je jedna od najvećih kompanija u Mađarskoj. Najveća konkurencija MOL-a su  Austrijanci. Smatram da je kupnja dijelova INA-e na početku 2000-ih bila legitimna. Za MOL je to bio vrlo dobar i isplativ poslovan potez. Međutim, ukoliko su zbilja potplatili gospodina Sanadera…Koliko je novaca bilo u igri? Milijun eura?

10 milijuna

Lijepa lovica. U tom slučaju to je mutan posao. To nije u redu. Mogu razumjeti gnjev Hrvata zbog toga.

Koliko se mađarski mediji bave tom tematikom?

Ne previše. Znam samo da je gospodinu Hernadiju službeno rečeno da više ne putuje u Hrvatsku na ljetne praznike.

Hoćete li i ove godine doći u Hrvatsku na ljetne praznike?

Nisam siguran. Vjerojatno hoću, Hrvatska nije daleko, za mene ima najljepšu obalu na svijetu. Ukoliko mi se prohtije mogu već sutra spakirati kofere i krenuti prema Hrvatskoj.

Komentari