Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Intervju

Anja Papa (Side Project): “Ako nekome možemo promijeniti samo 0,1% života, naša zadaća je završena”

23.03.2018. Valentina SertićFoto: Ziher.hr / Niko Goga

Dogovorivši intervju s članovima dvojca Side Project u zadnji mogući čas uoči promocije albuma “Lonely Boys” na u Tvornici kulture, našla sam se u prilici da razgovaram samo s Anjom. Luka je bio na svom dnevnom poslu odmah iza ugla, a Anja me dočekala u radnoj atmosferi, s laptopom pod rukom i bijelom kavom pred sobom. Povele smo razgovor nalik na svaki drugi razgovor razočaranih studenata Filozofskog fakulteta, a završile ga pričajući o dominaciji svijetom, u maniri “pametnih i knjiških” žena.

Anja me naučila puno o korejskoj pop-sceni i pokazala da itekako zna i može u slojevima sagledati i promišljati, čak i onu glazbu koju drugi gledaju kao dječju igru. Između tih redaka podijelile smo ljubav prema Guns n’ Rosesima, One Directionu, Britney Spears i sceni koja slavi samu sebe, a to je ova naša.

Anja, Luka i svi koji ih znaju

Čitala sam ranije da vas je početni uspjeh malo zatekao, ali sad vidim da ste debelo ušli u korak sa svime što ide uz njega pa kako vam pada samopromocija u obliku intervjua i sličnog?

Nama je sve to super jer, generalno, svaki je aspekt glazbene industrije, koja zna biti dosta odvratna dosta vremena, nama i dalje zabavan. Nama se često zna dogoditi da idemo na neki photoshoot, snimanje ili intervju i da nam se neda. Ali čim to završi, pogotovo ako smo zajedno, čim druga osoba ode, mi smo “kak je ovo bilo dobro”. Ništa nam nije teško vezano za glazbu napraviti. Što god da je vezano uz bend, nikad nije teško.

Kako to da ste odustali od faksa?

Nije nam odgovaralo. Meni osobno, a mislim da ni Luki. Nismo stvoreni za taj faks i faks stvarno nije za svakoga. Jednom kad probaš radit nešto što voliš, nema natrag. Tako je i nama bilo. Išli smo na ta predavanja, jedva. Cijelo vrijeme smo samo htjeli malo markat, “daj idemo kod tebe, idemo raditi glazbu”. Mi smo znali na faksu sjediti s laptopom i raditi stvari. Dogodilo se da smo si tako odlučili malo zapapriti život. Ali ok je, snalazimo se.

Ne planirate se vratiti u hrvatski obrazovni sustav?

Trenutno ne, ali tko zna. Uvijek ima vremena i uvijek se to može.

Studirali ste jezike? Jeste li razmišljali o studiju vani?

Htjeli smo i Luka i ja otići van studirati, ali se ništa od toga nije dogodilo. Dva sata si nabrijan pa tražiš fakseve vani pa si onda za dva sata “možda ipak ne bi”. Meni su jezici uvijek bili interesantni. Prije dva-tri mjeseca počela sam učiti korejski i razumijem već užasno puno, mogu se snaći i mogu pričati, a skroz je deseti jezik od bilo čega što sam učila. Sama sam naučila više nego u godinu i pol dana na portugalskom na faksu.

Meni je faks, osim toga obrazovnog dijela, puno značio u smislu odmicanja od roditelja, sazrijevanja i mijenjanja sredine. Shvaćam da je ljudima iz Zagreba to drugačije. Je li vama proces osamostaljenja počeo kad ste prekinuli faks ili?

Nije ni počeo. Oboje živimo doma sa svojima i nismo nikad imali priliku maknuti se od toga. Nije sad da nam je ne znam kak strašno. Recimo, ja imam prijateljicu koja je otišla studirati u Španjolsku. Ona sad kad dođe ovdje ne može kod svojih doma izdržati ni tri dana. Drugačije je. Imaš više slobode. Znam ja po sebi. Moram se stalno mami javljati. Bla bla bla. “Dođi malo doma. Pa nema te nikad doma.” Uopće nam to osamostaljenje nije ni krenulo još. Bilo bi lijepo da se malo probamo maknuti.

Kako su vam starci prihvatili odustajanje od faksa?

Nije im najdraže to što ne studiramo, jer žele nam najbolje. Starije generacije još uvijek žive u onoj Hrvatskoj u kojoj je faks nešto značio. Danas nije da ne znači ništa, ali opet nekako…

…blizu ništa.

(smijeh.)

Ali podržavaju nas. Stvarno nas jako podržavaju. Vozikaju nas. Naš bend, bubnjar i basist su iz Jastrebarskog i imamo tamo probe pa nas onda vozikaju, dolaze po nas. Stvarno su angažirani oko svega. Moja mama je uzela za petak godišnji. To sve govori.

Morat ćete obraditi Mama od Spice Girls sad.

Da, da.

One imaju premalo covera. Ali vratimo se vašim autorskim stvarima. Meni se sviđaju nove. Mnogi su to kod vas pročitali kao okretanje u nekom novom smjeru, ali meni se sve to čini dosljednim. Kako vi vidite tu promjenu?

Mi smo s ovim albumom napravili što smo i s prvim htjeli napraviti, ali nismo još znali kako. Mi ne znamo toliko puno o produciranju glazbe. Cijelo vrijeme učimo. Dok radimo, otkrivamo nove stvari, nove efekte, stalno nešto novo, stalno se gradimo. Zapravo smo sad napravili ono što smo htjeli napraviti prije dvije-tri godine. To je nama najveća promjena. Što se tiče tekstova, mislim da se tu nije neka promjena dogodila. Pišemo o stvarima koje nam se događaju. Stalno nam se nešto događa, ali stalno nam se isto događa. (smijeh.)

Najveća je promjena u tome što smo se mi razvili kao producenti, što znamo puno bolje raditi. Što ja znam puno bolje raditi, nego kad smo počeli. Kad smo počeli, nisam puno znala, a Luka se već bavio produkcijom par godina. Sada ja dajem više inputa, više pišem, više sama produciram i kad to nekako iskombiniramo, nastane nešto drugačije od onog prije.

Super mi je kako ste ti i Luka nerazdvojni i zanima me, kad bi morali ilustrirati svoj odnos usporedbom s nekim televizijskim ili filmskim dvojcem, koji bi odabrali? Imate li neki pandan?

Vjerojatno da. Možda bi se lakše sjetila da je Luka sada tu. Mi se stalno uspoređujemo s nekim. Baš smo danas radili neki video-intervju i ovako, što se tiče bendova, dosta se često znamo usporediti s Phantogramom. Oni su isto duo i rade relativno sličnu glazbu nama. Ja ih slušam već dugo, ali baš smo se ufurali u njih prije godinu i pol. Onda smo počeli s praćenjem na Instagramu i svemu da vidimo šta rade. Bili su na turneji, a pjevačica snima sebe cijelo vrijeme i cijeli taj svoj prateći bend. Tako smo skužili da se ponašamo isto ko oni i da se naš prateći bend ponaša kao njihov prateći bend. To mi je bilo toliko smiješno.

Kako bi bez usporedbi opisala vaš odnos?

To je jedan jako kompliciran i lud odnos. U zadnjih pet godina, koliko se družimo intenzivno, dosta smo poglupili jedno od drugog. Način na koji mi komuniciramo… Ja to nisam nigdje vidjela. Kad god bi se družili s drugom grupom ljudi malo više vremena, ako bi otišli na more ili putovanje, kako bi se ti ljudi družili s nama, tako bi i oni malo poglupili i počeli pričati na isti način. A mi imamo jako glupe i besmislene fore. Skoz je čudno, ali je užasno smiješno. Kako je krenulo sve sa storyjima na Instagramu, tako sam ja počela hrpetinu objavljivat i u 90% slučajeva kad sretnem nekog u gradu, prva stvar koju mi ta osoba kaže je “di je Luka, gledam vas na storyjima, jako ste slatki”. Ne znam kako bi to opisala.

Sad mi je još više žao što Luka nije tu s nama.

Njemu je zeznuto dosta. Toliko sad imamo posla, tih intervjua i svega, stalno imamo probe, sutra imamo zadnju i vjerujem da je i njemu to stresno. Cijeli dan je na poslu pa onda mora još i to, nikad ništa ne stigne pa tako ni sad nije mogao doći.

Ok. Ali u Tvornici ste već nastupali. Nastupali ste po manje-više svim klubovima u gradu, ali s obzirom na to da ste Tvornicu odabrali za promociju albuma, osjećate li se tamo ipak najspremnije za svirku?

Tvornica nam najbolje odgovara. Mi smo pod YEM kolektivom pa nam oni to sve organiziraju. Kad bi mogla izabrati bilo koji klub u Zagrebu, ne znam koji bi izabrala. Tvornica je Tvornica. Ipak je ime. Imati koncert u Tvornici je velika stvar. Stvarno, Tvornica nam je najdraža.

Kako ste upali u YEM kolektiv?

Kad smo trebali imati promociju za prvi koncert, Mislav Miličević nam se javio, “hoćete da vam ja to radim u Tvornici?”. Mi smo ga znali iz viđenja na faksu, ništa posebno, i bio nam je jako simpa. Mi smo njemu nakon tog razgovora došli i pitali ga jel bi nam htio biti menadžer. “Nisam to nikad prije radio, ali kao može.” Od tada nam je on menadžer. I Zvone, naravno.

Koliko su vam oni pomogli?

Jako puno, jer smo mi dosta nesposobni. Mislim, nismo nesposobni, ali jednostavno je lakše imati nekog tko ima iskustva s tim dijelom industrije. Mi, realno, o tome ništa ne znamo. Mi želimo samo raditi glazbu, snimati spotove, imati photoshoote i to je to. Ja sam uvijek imala problema s tim, ako bi se netko javio, odbiti ili tražiti više para. Super je imati osobu koja će moći to besramno reći. To je posao menadžera. Lakše je imati osobu koja te predstavlja. Najlakše bi nam bilo da baš za svaku stavku imamo nekoga tko je dobar u tom šta radi. Ovako kad moramo sami, puno je posla i dosta je stresno. S druge strane, kad nemaš previše ljudi koji ti rade te stvari, možeš ih napraviti točno onako kako ti želiš, makar je stresno.

Kad si već spomenula to da bi bilo dobro za svaku stavku imati nekoga tko je dobar u tom što radi, to zapravo već imate s Filipom Filkovićem Philatzom kada je u pitanju produkcija video-spotova.

Za to smo imali jako puno sreće. Ja sumnjam da, zapravo znam da u Hrvatskoj ne postoje baš redatelji koji bi mogli prenijeti neke naše planove i viziju. Mi u Hrvatskoj volimo biti pet godina unatrag od ostatka svijeta. Ostali redatelji spotova u Hrvatskoj kao da ne prate vani trendove. Sve nekako kasni cijelo vrijeme i super mi je to što je Philatz jako otvoren. Jako se dobro kužimo međusobno i ne znam tko bi nam mogao napraviti nešto, a da to bude na razini na kojoj on to radi.

To je već dio vizualnog identiteta benda. Radili ste mu soundtrack za film “The Last Well”. Bi li voljeli tako nešto ponovno raditi?

Apsolutno. To nam je bilo pre-predobro iskustvo. Bilo nas je malo strah pošto je to bilo novo, nismo trebali napraviti konkretnu pjesmu koja je konstruirana kao pop pjesma, kitica, bridge, refren, kitica. Trebali smo zapravo cijelu atmosferu filma pojačati glazbom, ali ne tako da glazbe preuzme fokus gledatelja. Bilo nam je to jako zabavno raditi. Užasno je satisfying kada imaš određenu minutažu i onda napraviš otprilike što bi bilo, pa si pustiš film i pustiš si stvar i kad se poklope. Jedno jako dobro iskustvo.

Jeste prije nego ste ga radili slušali neke soundtracke ili ste na glavu ušli u to?

Na glavu. Nismo se pripremali za to. Filip nam je poslao što bi on otprilike htio i dao nam je puno slobode. Nismo googlali kako raditi soundtrack.

How to.

Da, How to, for dummies. Doslovno, kad nam je Filip poslao film, mi smo ga pogledali od početka do kraja, skužili koncept filma i kakve nam je emocije izazvao. Tamo gdje nam je Filković rekao da mu treba glazba, išli smo lijepo po redu, radit ćemo to, to i to.

Je li taj film negdje dostupan?

Mislim da nije još, da još uvijek ide po festivalima. Taj film je pobrao jako puno nagrada, u Francuskoj, u Kini…

Jeste dobili izvana neke dojmove o glazbi?

Da. Filip je taj cijeli finalni dio radio s ljudima u Francuskoj, ako se ne varam i feedback na glazbu je bio odličan.

Inače kad gledate filmove jako percipirate glazbu?

Apsolutno. Ja sam veliki Star Wars fan otkad sam imala nekih 10-ak godina. Osoba koja stvarno zna šta radi je John Williams. To je nešto što si ja mogu doma pustiti i slušati bez da gledam film. Čak i ovo što Trent Reznor radi za filmove, malo je drugačije, mračnije, vidi se utjecaj Nine Inch Nailsa. Glazba je jako bitna za film. Film koji nema glazbu bio bi mi čudan.

“Na tonskoj me nitko neće pitati što želim”

Što se tiče same Side Project glazbe. Mislite li uvesti nekoga novog u vaš kreativni proces?

Lako nam je ovako raditi. Dvoje nas je i ne treba nam puno da se dogovorimo. Čak i kad ja nešto želim, a Luka ne želi, on će možda popustiti i reći “ok”, a onda dugi put, kad je obrnuta situacija, ja ću isto reći “ok”. Nekako se prilagođavamo jedno drugom. Ja ne mogu sad uopće zamisliti kako bi to bilo da je samo još jedna osoba više, da nas dvoje nemamo tu kontrolu. Dogodi se na probama s pratećim bendom tu i tamo koji dobar jam. Oni su jako talentirani i kreativni i mogli bi od njih puno naučiti i dobiti, možda za neke buduće stvari, ali opet mislim da ni s kim osim s Lukom ne bi mogla sjesti i raditi Side Project glazbu.

Tko je u pratećem bendu?

Filip Borovec, Karlo Kurtalj i Toni Tkalec. Toni Tkalec je iz Jam Rituala, a Borovec i Kurtalj sviraju s Marjanovićem. To su dečki s kojima je Luka svirao i prije u bendu Dram Adams. Upravo zbog toga benda, jer je Luka već imao bend kad smo se mi upoznali, naš bend je nazvan Side Project. Luka je ostavio taj bend, zbog mene, i sad na kraju sviraju s nama. Drugačije su svirke live s njima. Oni dodaju nešto svoje. Zato su aranžmani za koncerte mrvicu drugačiji. Čuje se promjena i njihov neki utjecaj. Dečki super sviraju i bilo bi fora pokušati s njima sjesti i probati nešto smisliti, ali Luka i ja najbolje radimo sami.

Ipak, surađivali ste s Nikol iz NLV i Irenom Žilić. Hoće li biti još takvih vokalnih suradnji?

Nemamo konkretne planove, ali imamo želje. Htjeli bismo naravno i dalje surađivati, jer ima jako puno talentiranih ljudi na našoj sceni. Sad smo toliko u toj promociji da ne razmišljamo toliko unaprijed.

Ali da možete s bilo kim surađivati, živ, mrtav…

Bilo tko ikad? Lady Gaga. Sad smo nedavno ušli jako u K-POP i ima ova jedna grupa, BTS se zove. Ima jedan reper koji je baš jako jako dobar producent i ja jako želim raditi s njim, ali to se nikad neće dogoditi! S Lady Gagom možda. (smijeh.)

Kako bi izgledala komunikacija s Lady Gagom da je tu?

Pozvala bi je na ručak. Ne! Rekla bi njoj da me pozove na ručak, jer ja nemam para.

Što bi jele?

Njen tata ima talijanski restoran u New Yorku, tako da mislim da bi tamo mogle.

Ništa to nije nevjerojatno. Vi ne zvučite kao lokalni bend. Mislim, taj izraz je dvosjekli mač, jer – kako zvuči prosječan lokalni bend? – ne znam. Za početak bi trebali pjevati na hrvatskom valjda?

Da.

Jel vama lakše pisati na engleskom? Luka piše tekstove ili ti?

Oboje. Oboje radimo podjednako sad. Prije je Luka radio više, sve kompletno, jer je meni trebalo malo dulje da se oslobodim. Ja, dok nisam upoznala Luku, nisam mislila da imam ikakve šanse za karijeru u glazbi, makar sam išla u glazbenu. U osnovnoj školi, kad sam razvijala svoj glazbeni ukus i đir, nisam imala dovoljno pristupa nekim ženskim osobama pa je bilo kao “ja ću biti groupie, to je to”. Onda sam upoznala Luku, shvatila da ipak znam pjevati i kako sam gledala što on radi, tako sam naučila sama i producirati. Pišem tekstove, nije mi bed nikome tekst pokazati. Prije bi stih napisala i rekla “nemoj, nemoj”, a sad “hoćeš vidjet šta sam napisala sad prije pet minuta?” Razvilo mi se samopouzdanje pa mi je sad jednostavnije bilo što raditi glazbeno.

Cure jesu u lošijoj startnoj poziciji kad je u pitanju samopouzdanje.

U svakom segmentu života su žene dosta potlačene. Zna se vrlo često dogoditi da imamo tonsku, bilo što i mene nitko neće pitati što želim, kako želim, uvijek otiđu Luki ili nekom iz benda. Što onako razumijem, jer nije da ja znam bolje ili više, ali bilo bi mi fora da me netko pita “hej, jel želiš ovoliko glasno, ovoliko reverba”. Ovako ja moram reći Luki “daj reci da bi ja ovo”, jer me inače ne doživljavaju. I druge glazbenice s kojima sam imala kontakta imaju vrlo slična iskustva. To je vrlo žalosno. Svugdje je to tako.

Bar u nečemu ne zaostajemo.

Da! Odlično.

Foto: Dora Šarić

Sad kada i ti više pišeš, imaš li neke ambicije tematski proširiti sadržaj pjesama Side Projecta?

Mislim da ne možemo pretpostavljati što će sad dalje ići, jer nije da planiramo o čemu ćemo pisat. Većina stvari o kojima pišemo su neka naša razmišljanja, mentalni problemi i međuljudski odnosi. Najviše s tim imamo problema. I glazba i tekst su nam neki outlet za emocije, zato najviše pišemo o tim nekim mračnijim temama, jer je to najbolji način da to izbacimo iz sebe i da se pomirimo s tim. Ako mi je loše i napišem pjesmu o tome, to je sad na papiru, nije više u meni, nego je vani, gotovo, odmah sam bolje. Jako sam zahvalna što imam taj dio života u koji mogu strpati sve to loše. Nama je dosta bitno čuti ličnu tematiku negdje, neki tekst s kojim se možeš poistovjetiti, da znaš da nisi sam u tome što ti se događa i da znaš da može bit bolje. Nama je važno da kroz tekstove možda utječemo na neke druge ljude na isti način. Stvari koje se nama događaju se događaju velikom broju ljudi. Ljudi se generalno osjećaju dosta usamljeno. Ako nekome možemo promijeniti samo 0,1% osobe, naša zadaća je završena.

To je onda i ciljani efekt albuma “Lonely Boys”?

Apsolutno. Cijeli taj koncept albuma je približiti ljudima što nam se dogodilo, bez da govorimo što se točno dogodilo i da pokažemo ljudima da se može nastaviti dalje, da nisu sami, da se svima događaju sranja.

Je li se netko toliko poistovjetio s vama da vam je možda i ponudio svoje pjesme?

Ne baš. Ne znam kako bi to funkcioniralo. Mi volimo sve sami raditi. Morao bi tekst biti jako dobar i morali bi se jako povezati s tim tekstom. Ako nije obrada, ja tuđe tekstove ne mogu pjevati, jer imam osjećaj da, ako ne govorim ono što sam ja stvarno rekla, lažem.

To je super, jer mislim da to ljudi i osjete. I ne bi trebali s koncerta otići kao iste osobe. Je li ipak bilo nekih koncerata koji su bili razočaranje?

Ima boljih, ima lošijih, naravno, ali većinom su svi jako dobri. Imamo određenu publiku koja dolazi na svaki koncert. Dio su naši bliži prijatelji, ali i ljudi koji nas stvarno prate i slušaju. Na svakom koncertu vidim ljude koji stalno dolaze i to mi uvijek bude jako drago. Lijep je osjećaj vidjeti da je netko voljan te pratiti. Svaki glazbenik je ujedno i izvođač i slušatelj… Kak da to objasnim. Znam kako je meni kad idem na koncerte i onda mi je lijepo vidjeti ljude koji dolaze na naše. Evo, prošli tjedan smo svirali Akustici u Rockmarku. Meni su inače akustici horor, jer velike publike mogu bez problema podnijeti, ali kad je tako mali prostor i kad je dvadeset-trideset ljudi, jako intimno, svi su blizu, to mi izaziva užasnu nervozu. Bilo je puno ljudi, ali atmosfera je bila opuštena. Kad sam vidjela lica tih ljudi koji stalno dolaze bila sam “vau, oni su došli čuti nas, zašto bi se ja sad sekirala, oni će biti sretni s onim što mi njima predstavimo”.

A kao slušatelju, koji ti je zadnji koncert bio baš ono jako dobar?

Bili smo na jako puno dobrih koncerata, ali ne znam koji bih izdvojila. Bili smo Luka i ja prije godinu i pol u Močvari na IAMX. Luka njega voli već dugi niz godina pa je mene u to sve uvukao. Bio je jako dobar koncert. Bilo je lijepo vidjeti nešto slično onome što mi radimo. Prije godinu dana, isto u Močvari su Merchandise bili. Meni su fakat dragi bend, ali gledala sam nastupe uživo na YouTubeu i bilo je onak “kao, bit će loše”, ali nisu uopće bili loši. Fakat, jako dobri. Dugo već nisam bila na koncertu na kojem mi je bilo dosadno, da su loše svirali ili nešto.

Rani radovi

Rekla si da nisi zamišljala da bi se ikad mogla baviti glazbom, ali jesi li kao mala ipak imala neke ideje o tome što želiš biti? Koje karijere si sebi zamišljala?

Modna dizajnerica. To je bilo većinom to. Kroz cijelu osnovnu sam crtala stalno, čak sam si šivala doma haljine i tako neke stvari. Brzo sam izgubila interes. Onda sam krenula u srednju pa sad, idem u gimnaziju, ići ću na faks pa ću vidjeti šta će biti. Onda sam upoznala Luku i shvatila da je ovo super hobi. Kad nam je krenulo, shvatila sam da ne želim raditi ništa drugo osim ovog. U proljeće 2015. smo išli s Baden Baden u Šibenik i Split. To je bila mini-turneja i bili smo cijeli vikend on the road, ja s još hrpetinom muškaraca. To je bilo toliko dobro i toliko zabavno. Ja sam se vratila u Zagreb i bila onako, “želim nazad, želim na turneju, želim stalno imati koncerte”. Koliko god volim svaki aspekt glazbe, ipak su nastupi najbolje što osoba koja se bavi glazbom može doživjeti. Nevjerojatno je da ljudi dođu poslušati ono što si pripremio i znaju tekstove koje si ti napisao. To je tolika ekstaza. Ja ne mogu to opisati ljudima koji to nisu doživjeli. To je i meni i Luki nešto najdraže.

I ja sam putem pjevušila Second Skin. Vi stvarno imate jako catchy tekstove.

Radimo pop glazbu. Pop glazba mora biti catchy.

Vratila bih se na vaše rane radove, jer mi je jedna od najboljih stvari iz toga razdoblja obrada Welcome to the Jungle Guns N’ Rosesa. Jesu li oni vaš guilty pleasure?

Mi više ne vjerujemo u guilty pleasure, jer ako ti se nešto sviđa, sviđa ti se, zašto bi se osjećao guilty oko toga. I Luka i ja smo u osnovnoj bili ogromni Guns-fanovi i od toga je krenula ljubav prema nekakvoj alternativi. Svjesni smo kakva je to glazba, ali ono što smo mi htjeli napraviti je prezentirati nešto njihovo na skroz drugačiji način. To je super, jer kad smo to izbacili, dosta je ljudi reklo da im je to dobro, iako ne vole baš Gunse. Nisu mogli vjerovati na koji način smo mi to obradili da im je to postalo dobro.

Stvarno, odlična je obrada! Ja sam također u osnovnoj bila veliki fan Gunsa, ali danas ljudi to moraju nekako izvući iz mene. Često ne razumiju da je riječ o fantastičnoj grupi glazbenika s različitim utjecajima čijeg se utjecaja nijedan glazbenik ne bi trebao posramiti.

Mi nemamo srama oko toga što slušamo. Nema smisla. Ako ti se nešto sviđa, sviđa ti se i tu bi trebao biti kraj. Ne osjećamo krivnju.

U svakom slučaju volim s ljudima prokomentirati što su voljeli kao mali, jer to nekad puno govori o nama i tome se povremeno treba vratiti.

Zanimljivo je da si to spomenula, jer je meni, kad sam imala jedno osam ili devet godina, moj ujak audiofil, koji se ekstremno kuži u kompjutere, dao sintić. Ujna je svirala klavir pa su oni kupili sintić i na kraju je on nekako završio kod mene. Moj ujak je meni onda random donio neki program za produciranje da spojim sintić na kompjuter pa da tamo tipkam, s osam-devet godina. Brzo sam prestala s tim, jer tad nisam znala što bi, ali sad kad gledam, on je meni donio Reason koji je jedan od najboljih producentskih programa koji postoje. Ljude ga ovak generalno ne koriste, više koriste Ableton i takve stvari, ali taj program je nevjerojatan. Ja si uopće ne mogu zamisliti šta sam ja s devet godina radila u njemu.

Imaš braće i sestara?

Ne, ja sam jedinica. Luka ima starijeg brata.

Ali imaš ujaka. Uvijek je dobro imati nekoga starijeg tko te može u nešto uputiti.

To su meni najviše mama, tata i ujak. Oni su svi bili najluđi u 80-ima i to su ogromni utjecaji na mene, a i na Side Project, jer Luka voli 80-e koliko i ja. Ujak je uvijek više bio post-punk, mama je voljela dosta pop i to sve, a tata mi je donio najbolju stvar na svijetu, a to je Michael Jackson. Od pete godine ja volim Michaela Jacksona više no išta. Nevjerojatan čovjek. To mi je toliko smiješno sad kad sam počela slušati K-POP. Shvatila sam da je na neki način, nakon smrti Michaela Jacksona, zapadnjačka glazba otišla u jednom smjeru, a K-POP kao da je nastavio cijeli taj legacy Michaela Jacksona na malo moderniji način. Ja u tim pjesmama čujem jako puno stvari koje je Michael Jackson radio na svojim zadnjim albumima. To mi je fascinantno i zanimljivo.

Niste još nastupali van Hrvatske?

Ne.

Neka turneja Korejom bi vam odlično sjela.

Ja bi rado. Zašto mi cijelo vrijeme govorimo graveyard pop? Zato što smo oduvijek pokušavali raditi pop glazbu koja je inspirirana post-punkom, malo mračnija, ovo ono, ali nikada to nije bio samo pop. Mi smo imali osjećaj da radimo ono što je zapadnjački koncept popa. Sad kad smo ušli u ovo sve skužili smo da su 90% pjesama koje izađu u Koreji zapravo jako Side Project. To je bilo onako… Ajmo tamo. Imam veliku želju producirati nekome drugome tamo glazbu i ići kroz taj cijeli proces gdje nekom drugom radim glazbu i/ili tekst pa gledam kako sve ide. Njihova industrija je baš luda i jako me to zanima.

Pratite i neke druge scene s istom pažnjom kao korejsku?

Jako volimo Šveđane. Ali ne ograničavamo se nikako. Slušamo sve i svašta.

Jeste išli na K-POP u KSET?

Nismo. Čula sam od frendice koja radi tamo da na to dolaze klinkice. Meni je jasno. Znam se iznenaditi kada idem po Instagramu i vidim neki K-POP post i ispod curica piše “pišite u komentarima koliko imate godina, ja imam 11”. Sve mi je jasno. I Luka i ja smo veliki fanovi One Directiona, ista stvar.

(Ja isto.)

Ozbiljno!? Mi imamo One D ploče! Uglavnom nismo išli tamo. Ne volim baš ženske grupe, a oni to tamo worshipaju.

Zašto ne voliš ženske grupe?

To je dio njihove kulture. Od žena se očekuju da budu sladunjave. One su jako talentirane. 90% njih uživo pjeva bolje nego bilo koja muška grupa. Međutim, presladunjavo nam je. Ima ih par koje rade super stvari, ali generalno su nam muške grupe malo draže.

Ali to se odnosi samo na K-POP?

Da, da. Što se tiče zapadnjačkog popa žene su apsolutno superiornije, nego muškarci.

Michael Jackson, Prince…

I onda ništa! To je to.

Anja i ja pokušale smo zajedno smisliti neko dobro pitanje za kraj. Nešto na što bi Anja baš htjela odgovoriti, a nikada je ne pitaju ili nešto zanimljivo što bi ja htjela znati o svakome koga upoznam. Nismo ništa smislile. Pažnju su nam odvraćali muž Elle Dvornik na ulici te mladi glumci Katarina Strahinić i Ivan Ožegović u prolazu. Gledale smo spotove BTS-a dok mi je Anja objašnjavala kako je baš taj bend spreman zavladati svijetom. Slušajući je pomislila sam da bi i ona i Luka jednom stvarno mogli otići u Koreju i dominirati u svijetu POP-a.

(Visited 450 times, 4 visits today)

Komentari