Anton Pavlovič Čehov: Čovjek kojem je medicina bila žena, a književnost ljubavnica
Rodio se na današnji dan 1860. u gradu Tanganrogu, a umro je 15. srpnja 1904. u Badenweileru, Njemačka.
Rođen je kao treće od šestero djece trgovca Pavela Jegoroviča i Jevgenije Jakovlevne Morozove.
Često je posjećivao kazalište, objavljivao tekstove i uređivao školske novine. 1876. godine Čehovljev otac bankrotira i seli s obitelji u Moskvu, dok Pavlovič ostaje u Tangnrogu. U to vrijeme Čehov piše svoju prvu dramu Bez oca, koja nije pronađena do danas. 1879. godine Anton P. Čehov završava srednju školu i odlazi u Moskvu, gdje upisuje medicinu na Moskovskom sveučilištu. Tijekom studija objavljuje anonimne članke u studentskim časopisima, ubrzo izabire i pseudonimom Antoša Čehonte pod kojim piše u časopisima Peterburgajska gazeta, Nova vremja, Oskolki i Ruskaja mysl.
NIKADA DIPLOMIRANI LIJEČNIK
1881. godine Čehov piše dramu koja će kasnije postati poznata pod imenom Platonov, a zanimljivo je da je ta drama izdana tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti. Studirao je medicinu i bio kotarski liječnik, ali zbog nedovršenog diplomskog rada nije stekao liječničku titulu.
Epidemija kolere izbija u razdoblju 1892./1893., a Čehov kao jedan od vodećih ljudi u pokrajinskoj sanitarnoj komisiji, besplatno liječi najsiromašnije seljake i bori se protiv gladi. Objavljuje jedanaest priča uključujući Moju ženu, Skakavca te jednočinku Jubilej.
Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko otvorili su Moskovski hudužestveni teatar, što će ubrzo imati veliki utjecaj na Čehovljev daljnji rad.
Čehovu umire otac, a on sam boravi u bolnici zbog prvog akutnog napadaja plućne tuberkuloze. U rujnu putuje u Francusku na liječenje, te su mu objavljene drame Ujak Vanja, Ivanov, Galeb i jednočinke kao i priče Seljaci, Kod kuće, te Divljak.
Uz dramatičara Henrika Ibsena, smatra se jednim od začetnika moderne drame koja će se razviti i doživjeti puni procvat u prvoj polovini 20. stoljeća. O Čehovljevom životu nema smisla previše pisati, jer nije odviše zanimljiv, no jako puno se može pisati o njegovom dramskome stvaralaštvu.
Njegove najznačajnije drame su drama u tri čina Tri sestre, drama Ujak Vanja o četiri lika na ladanju bez ikakvog smislenog života, te drama o propadanju ruske aristokracije Višnjik.
Glavni likovi drame Tri sestre su Olga, Maša i Irina, sestre Prozorov i njihov brat Andrej. Radnja drame zbiva se u ruskom provincijskome gradu gdje su se preselile prije jedanaest godina zbog prekomande njihova oca. Kroz dramu se provlači želja i čeznja za povratkom u Moskvu sa upamtljivom rečenicom ‘U Moskvu! U Moskvu!’, koja je ujedno i lajt motiv cijelog dramaturškog spleta oog djela.
ZVUČNE KULISE I MONOLOZI UPUĆUJU NA LIKOVNO OBLIKOVANJE SCENA
Tri sestre Čehov predstavlja kao svojevrsnu cjelinu. Sve tri bile su veoma obrazovane, naklonjene glazbi i umjetnosti te lijepo odgojene. Živjele su skladno i uzajamno jedna drugoj pružale mnogo ljubavi i pažnje, a lik Natalije Ivanovne je taj koji je među sestrama napravio razdor.
Simbol broja tri proteže se u drami kroz nekoliko segmenata; kroz tri ljubavna trokuta, tri časnika, tri paralelna prostora odvijanja radnje te kroz same tri sestre.
U ovoj drami nema tradicionalnih dramskih zapleta ni glavnih junaka. Nema niti logički povezanih replika određenih dramskim zbivanjima, prevladavaju lirski monolozi i zvučne kulise koji zajedno stvaraju ugđaje i atmosfere kod čitatelja. Napuštaju se velike herojske fabule, a građanstvo i proletarijat zavladao je scenom i dramskom pričom. Jako važne bivaju i pauze te didaskalije koje upućuju na likovno oblikovanje scene. Nema niti dijaloga, nego su to monolozi koji se učestalo ponavljaju.
Likovi u drami uvijek čeznu za nekom od neostvarenih ljepota ili daleom srećom te su takvi bezvoljni osuđeni da nastave živjeti u mjestu na kojem jesu. Fatalistički se prepuštaju životu svjesni ostanka u zabiti u kojoj žive te nemogućnost povratka u Moskvu.
Čehovljev stav u drami je da ne ništa ne moralizira, ne kritizira niti osuđuje, već naprosto samo promatra stvari koje se događaju.
ČEHOVLJEVE DRAME I DANAS SE IZVODE
Svoju posljednju dramu započinje pisati 1902. godine, u kojoj se bavi propadanjem ruske aristokracije – Višnjik.
Drama počinje povratkom Ljubove Andrejevne Ranjevske i njezine kćeri Anje iz Pariza na staro imanje koje je pod hipotekom. Višnjik i kuća za nekoliko mjeseci će biti prodani na aukciji. Ranjevska želi spasiti imanje udajom svoje kćeri Varje za Lopahina, bogatog i uspješnog trgovca, koji želi posjeći višnjik i izgraditi odmaralište. Lopahin kupuje imanje na aukciji, odlučuje posjeći višnjik i ne oženiti Varju. Drama završava odlazkom Ranjevske i njezinog brata Gajeva te sječom višnjika. Višnjik je simbol jedne obitelji i klase koja polako propada.
Višnjik je premijerno izveden 1904. na autorov rođendan, a glavnu žensku ulogu Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga Olga Knipper. No, izvedbom je Čehov bio nezadovoljan jer je Višnjik naslovio kao komediju, a K.S. Stanislavski i V. Nemirovič Dančenko su ga postavili kao tragediju.
Predstava svejedno doživljava veliki uspjeh u Moskvi i Sankt Petersburgu.
Čehovljeve drame još su uvijek u svijetu populare i izvode se na repertorima različitih kazališta, a služile su i kao predlošci za filmske adaptacije.
1994. godine snimljenje film Ujak Vanja u New Yorku prema drami Ujak Vanja, u režiji Louisa Mallea, a dva desetljeća ranije i filmovi po predlošcima dramaturških zapleta Tri sestre i Galeba.
