novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Antun Gustav Matoš: Literarna svestranost trigona AGM s naglaskom na ljepotu i osjećajnost

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

Najistaknutiji je hrvatski književnik razdoblja hrvatske književne moderne rođen na današnji dan 1873. godine u Tovarniku. Drugo ime Gustav pridodao si je sam 1896. godine. Školu je završio u Zagrebu, a u Beču upisao Vojni veterinarski zavod. Godine 1892. objavio je novelu Moć savjesti objavljenu u književnom časopisu Vijenac i njome se prvi puta pojavljuje u književnosti. Pisao je poeziju, novele, glazbenu i kazališnu kritiku, feljtone i putopise.

Ljubio je naše ljude i naše krajeve. Pod njegovim perom oživjeli su povijesni likovi o čemu i govori njegov sonet o katedrali. U feljtonima mu se uvijek javlja ista nota – ljubav za rodnu grudu, a osobitom se žestinom obrušavao na sve što je protuhrvatsko. Poznavao je hrvatsku povijest i sugerirao tezu da je ona učiteljica života, majka rodoljublja, a braniteljica budućnosti. Bio je iskreni opozicionar i pravaški sljedbenik te kao takav i suvremenik europskog anarhizma. Istražujući najekstremnija iskustva ljudske osjećajnosti, bio je posljednji romantik, a svoj lirski opus ispisivao je s matematičkom preciznošću.

Kritika kaže da je racionalizam njegove poezije bio poput obrane čovjeka koji se uplašio Freudove spoznaje kako ljudski ego nije više gospodar u vlastitoj kući.

Matoš kao pjesnik pisao je ljubavnu, ali i programatsku poeziju od kojih su nam  najpoznatije pjesme Srodnost izdana u časopisu Suvremenik 1910. godine u Zagrebu, Mladoj Hrvatskoj izdana u časopisu Hrvatska smotra, pjesma 1909. izdana u Hrvatskom pravu te Gnijezdo bez sokola. U pjesmi Mlada Hrvatska doživljaj umjetnosti provlači kao glavni motiv, obraća se novom književnom naraštaju te objašnjava da umjetnost mogu primati samo odabrani. 1909. programatska je pjesma koja personificira domovinu te sadrži sva obilježja portreta. Oslobađa domoljubnu poeziju od tradicionalne patetike, retoričnosti i shematiziranog izražavanja. Ondje uvodi postupak iznenađenja, naglih preokreta, ironije i groteske u svoj pjesnički izražaj te podosta koristi posvojne zamjenice i takozvani etički dativ kod njezine interpretacije.

Njegova programatska poezija morala je nagovijestiti, uznemiriti, pobuditi slutnje. Ta je poezija bijeg od stvarnosti prožet larpurlartizmom i simbolizmom preuzetih od čuvenog Baudelairea. Umjetnikov život posvećen je stvaranju čiste ljepote, a boja je bitno, individualno prikazano, izražajno sredstvo. U stihovima prevladava muzikalnost, a sonetni oblik je slobodnog shvaćanja što se tiče rima i unutarnjih njegovih struktura. Od simbolista Charlesa Baudelairea u svoju poeziju još je preuzeo i temu uspona ka idealu, stvaranje općega sklada riječi, boja, mirisa i muzike u pjesmama te izmjenu govorne i pjevne intonacije. Osnovna raspoloženja koja označavaju njegovu poeziju su bol, tuga, melankoličnost, predosjećaj smrti te stravičan osjećaj nečega nedorečenog i tamnog.

Antun Gustav Matoš stvarao je i kao pripovjedač i to ništa manje plodno i uspješno. Stvaraju se dva tematska kruga matoševske proze: teme zagorske sredine i teme bizarnosti s likovima čudaka, osamljenika te individualnih karaktera. Zbirke pripovjedaka koje je izdao su Iverje izdano 1899., Novo iverje, 1900 i Umorne priče iz 1909. I proza mu je prepuna bizarnosti i simbolike. Likovi su individualisti, intelektualci i umjetnici koji čeznu za savršenstvom ljepote. Junake mu ubija banalnost realnog života, a težište stavlja na njihovu unutarnju motivacju. U prozi koristi i teme kozmopolitizma u umjetnosti, motiv osamljenika i otuđenika u velegradu te literarno oslikava i neka psihička bolna stanja kao što su halucinacije, osjednutost idejom, živčana rastrojenost te spleen. U njegovoj prozi čitatelj mora biti šokiran radnjom ili idejom novele koja sadrži široku panoramu tema i motiva koje izrastaju iz iskustva samoga autora. Jednom od najpoznatijih Matoševih novela smatra se pejsažna novela Cvijet s raskršća simbolična naslova gdje je cvijet simbol ljubavi koja se pojavila iznenada i kako bi je sačuvao te kako bi ostala iskonska takva kakva jest, autor je stavlja na križanje između dvaju svjetova, ovog zemaljskog i onog nebeskog.

U noveli Kip domovine leta 188* dramatično govori o političkim zbivanjima onog vremena. O pravašima i različitim stavovima o mađarizaciji te dvojezičnim natpisima.

Osim poezije i proze, Matoš je pisao i razne diskurzivne oblike među kojima su putopis, kritike i eseji. Matoš kao putopisac po prvi puta u sadržaj uvodi pejsaž kao samostalnu temu te je on počesto jedina tema njegovih putopisa. Pejsaž je humaniziran jer ima tendenciju poistovjećivanja ljudi i krajolika. Među najpoznatijim putopisima mu je onaj Od Pariza do Beograda. Djela Ogledi, Vidici i putevi te Naši ljudi i krajevi su njegova najpoznatija kritička djela. U kritici također zagovara umjetnost kao sinonim za ono lijepo. U prosuđivanju je bitan estetski kriterij, a književno djelo umjetničkim čini pjesnička superiornost riječi te piščev stil. Osnovna zadaća njegove kritike je proučavanje stila.

„Ukus je glavna odlika valjane kritike. On pretpostavlja znanje mnogobrojnih oblika ljepote.“

U svojim je kritikama autor filozof, sociolog, psiholog te povjesničar jer jako dobro poznaje područja iz svih tih društvenih znanosti.

Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu.

Be social

Komentari