APOCALYPSE NOW: Veličanstvena odiseja u srce tame
Francis Ford Coppola jedan je od temeljnih stupova i ključnih redateljskih figura moderne holivudske kinematografije, a njegov opus danas evocira neraskidivu vezu s autorskim identitetom. Nakon tri monumentalna i uspješna ostvarenja: The Godfather (1972), The Conversation (1974) i The Godfather: Part II (1974) na red je došao epski ratni spektakl Apocalypse Now (1979). Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, od čega ove godine broji punih četrdeset godina. Ondje je nagrađen prestižnom Palme d’Or, premda ga je kontroverza uslijed tematske okupacije nastavila pratiti i nakon početka kino distribucije u kolovozu iste godine.
Riječ je o golemom i ambicioznom redateljskom projektu koji je u svojoj realizaciji naišao na niz prepreka, a o njegovoj se iscrpnosti u medijima govorilo uz ironijske dosjetke poput: Apocalypse Never. Naslov filma utjelovljuje direktnu suprotnost jednom od slogana hippie pokreta koji je glasio „Nirvana Now“, čime izravno sugerira poetiku destrukcije i kaotičnosti.
Scenarij potpisuju Coppola i John Frederick Milius, a nastao je kao svojevrsna interpretacija novele Heart of Darkness Josepha Conrada. Apocalypse Now danas glasi za jedan od najvećih filmova svih vremena, a mukotrpan je proces njegove realizacije zabilježen u dokumentarnom filmu Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse snimljenom 1991. godine.
Horor ima lice
Apocalypse Now započinje jednom od najsnažnijih i najzapamćenijih sekvenci u filmskoj povijesti. Šuma palminog drveća, prvi u nizu širokih i niskih horizonata, ostaje progutana u eksploziji do tada neviđenoj na filmskom platnu. Jim Morrison najavljuje ”kraj”, prizor blijedi pod sve gušćim dimom, a zatim se pretapa spajajući protagonista s početnom i završnom točkom apokaliptične odiseje. U središtu je radnje Benjamin Willard kojeg utjelovljuje Martin Sheen. Willard za sobom vuče neizlječive pukotine ratnih trauma, eskapizam pronalazi u alkoholu i kreće na tajnu misiju čiji je cilj smaknuće Waltera Kurtza (Marlon Brando), pukovnika američkih specijalnih snaga.
Willardova prošlost evocira svjedočenje ratnim zvjerstvima, sindrom ovisnosti o ratu te otupljenje empatije i moralnih vrijednosti. Kompozicije Vittoria Storara nerijetko ga smještaju u osamu kako bi naglasile njegovu izolaciju od skupine vojnika, a njegova pasivnost i stoički pogled ne nestaju pred uzbuđenjem i strahom. Kapetan Willard i Kurtz predstavljaju dvije naizgled suprotne, ali srodne figure. Njihove se ispovijesti isprepliću i ne mogu se ispričati odvojeno. Willardova je želja da se suoči s pukovnikom jača od potencijalnog straha, ali manja od želje da se nađe na njegovom mjestu i da pojavu mistične osobnosti koja posjeduje srce tame zamijeni vlastitom. Srce tame sažima ljudsko zlo, ne pripada određenoj kulturi ili mjestu, već samom čovjeku, a pojedincu pripada zaslugom.
Tri dehumanizacijske postaje na putu kroz pakao
Apocalypse Now utjelovljuje odiseju kroz opustošene i kaotične proizvode rata. Benjamin Willard putuje uz rijeku koja sugerira unutarnje putovanje i razvoj njegove motivacije, a zaustavlja se na tri lokacije koje predstavljaju različite stupnjeve ratne dehumanizacije: dehumanizaciju neprijatelja, nevinosti i uma.
Prva se postaja temelji na stvaranju neprijatelja i njegovoj dehumanizaciji, a izgrađena je oko ekscentričnog pukovnika Billa Kilgorea (Robert Duvall) koji poput očinske figure oko sebe okuplja konjičku jedinicu. Pukovnik Kilgore utjelovljuje privrženost ratu. Za njega rat predstavlja igru u kojoj moralne vrijednosti ustupaju pred pobjedom, a svaki je nasilni čin nagrađen ili pohvaljen. U takvoj se okolini gotovo nepostojećih vrijednosti isprepliću uloge zaštitnika i predatora, vojnički se autoritet izrabljuje u svrhu rekreacije, a eksplozije se pretapaju u otupljujuću pozadinsku buku.
Sljedeća Willardova postaja sugerira sebičnu narav američke vojske čije su akcije same sebi svrhom. Vojničke trupe zabavlja bizarna i halucinatorna predstava koja se pretvara u mrežu pohlepe i dehumanizacije nevinosti. Ukoliko se prva postaja može interpretirati kao dehumanizacija neprijatelja, druga kao dehumanizacija članova vlastite zajednice, treća se postaja odnosi na dehumanizaciju uma. Do Long Bridge predstavlja okolinu čija je svrha izgubljena u vlastitoj maničnosti i ludilu te koja trajno obilježava mentalno stanje vojnika.
„When it dies, he dies.“
Apocalypse Now nije isključivo ratni film, premda svoju ideju razvija u podtekstu Vijetnamskog rata. Willardova se odiseja svodi na konačno suočavanje i sukob s vlastitom sjenom. Pukovnik Kurtz utjelovljuje božansku figuru podzemnog svijeta, a Willardova naracija evocira njihovu snažnu povezanost koju osjeća i koja ga goni ka cilju. Očita je zajednička točka ta da Willard i Kurtz uspijevaju odoljeti posljedicama ratne dehumanizacije i ne ostaju preplavljeni poput brojnih likova koje Willard susreće na svom putovanju.
Nakon što ubije pukovnika Kurtza, Willard zauzima njegov položaj i postaje vođa njegove vojske. Ipak, samoobnavjlajući se ciklus prekida njegovim činom odbacivanja oružja što ponavljaju i članovi Kurtzove vojske, a humanost i empatija zamjenjuju zlodjela dotad upakirana u lucidnu ideju dobročiniteljstva. Redateljska je verzija filma sadržavala antikolonijalno poglavlje koje se izravno kritički odnosilo prema posljedicama kolonijalne politike, nametanju vlastitih problematičnih vrijednosti i destrukciji morala.
Apocalypse Now spada u djela koja svojom strukturom odgovaraju opsežnim romanima i sagama, a posjeduje do danas nenadmašenu monumentalnost viđenu na filmskom platnu. Nekolicinu takvih djela koja se ističu u povijesti novog holivudskog filma potpisuje upravo Coppola, redatelj koji je u riziku vidio vidio inspiraciju, potencijal i umjetnost.
