Babettina gozba : kulinarska prispodoba o umjetnosti s dalekog sjevera
Karen Blixen, danska spisateljica poznata po svojim memoarima „Moja Afrika“, jedna je od onih književnica koji su često bili u najužem krugu izbora za Nobelovu nagradu, a ista im nikada nije dodijeljena. Tako se Karen Blixen pridružila podužem popisu onih kojima je to najveće književno priznanje uskraćeno, ali je njihov književni rad itekako ostavio traga.
Pripovijest „Babettina gozba“ ulazi u red onih kratkih djela, poput „Malog princa“ Antoine de Saint-Exuperyja ili pripovijesti „Starac i more“ Ernesta Hemingwayja, koja kriju mnogo dublja i kompleksnija značenja od naizgled jednostavne radnje. Radnja „Babettine gozbe“ smještena je u norveško selo koje je duboko obilježeno protestantskom pobožnošću, koja njihove stanovnike lišava svakog zemaljskog užitka i zadovoljstva. Dvjema sestrama, kćerkama pastora koji je utemeljio njihovu crkvenu zajednicu, na vrata jedne zimske noći pokuca Babette, koju im je u pismu najavio stari poznanik Papin. Sestre je velikodušno primaju u dom (primarno jer im tako nalaže njihova religija), te joj daju naputak o hrani kakvu mora pripremati. Ne sluteći da se pred njima krije „velika umjetnica“, jedna od najslavnijih pariških kuharica, Babette im iz dana u dan priprema iste, skromne obroke.
Prije dolaska Babette, autorica nam retrospektivno donosi i dvije ljubavne priče iz mladosti sestara. Obje su se zaljubile u dva stranca koja su se u njihovim mjestima našla u prolazu – Martina se susrela sa mladim vojnikom Löwenhielmom, dok je Philippin anđeoski glas otkrio slavni tenor Achille Papin. Obje su se morale odreći svojih prijateljstava koja su imala bilo kakav romantični prizvuk, jer se to u potpunosti suprotstavljalo moralnim učenjima njihovog oca.
Do prevrata dolazi kad Babette dobije na pariškoj lutriji, te za taj novac odluči organizirati svečanu večeru povodom obljetnice rođenja pastora. Sestre tijekom nekoliko dana priprema ne mogu naslutiti što se sprema – Babette je naručila sve namirnice iz Pariza, te za obljetnicu rođenja pastora priredila ručak kakav nikada nije viđen u toj malenoj hermetičnoj zajednici. Na stolu se tako našlo sljedeće : juha od kornjače, bilni Demidoff s kavijarom od jesetre, prepelica u mrtvačkom sanduku s umakom od tartufa, salata Pelligrino, baba od ruma sa suhim smokvama i sve to uz najfinija francuska vina. Iako uzvanici za ručkom (izuzev generala Löwenhielma, koji je prepoznao menu iz Pariza) nikada prije nisu niti zamišljali ovakav jelovnik, i njih je Babettino umijeće očaralo i dovelo do transcedentalnog iskustva. Babettino umijeće ne odnosi se samo na kuhanje, ono je simbol svakog umjetnika i umjetnosti koja čak i „običnom“ čovjeku može podariti nadnaravno iskustvo. Iako Babette kasnije govori o Parizu u kojem su bili ljudi odgajani da cijene i prepoznaju njenu vještinu i umjetnost, jasno je kako za prepoznavanje onog što je uistinu izvrsno, „apsolutno lijepo“, ne treba veliko obrazovanje. Prava umjetnost prepoznatljiva je svakom pojedincu koji ju je spreman primiti i, u ovom slučaju, iskušati.
Babette je na raskošnu večeru za 12 osoba potrošila sav svoj imutak, te se tako sama osudila na progonstvo u Norveškoj do kraja života. Za razliku od sestara, koje su bile zgrožene količinom novca koji je Babette potrošila, a koji one nikada nisu mogle niti sanjati, Babette se ne smatra siromašnom. Velikoj umjetnici, kao što je Babette, materijalno ne treba biti ni bitno. Njena je egzistencija osigurana, a svoje (možda i posljednje) ispunjenje doživjela je tijekom pripreme ove večeri. Dok su sestre, unatoč svom religijskom zanosu, duboko vezane uz materijalne vrijednosti i ovozemaljske užitke koje nikada nisu imale priliku do kraja iskusiti, Babette je njihova sušta suprotnost. Nju na životu drži neizmjerna stvaralačka snaga i kreativni potencijal koji je podaren tek rijetkima, i upravo zbog toga ni ona, niti bilo koji drugi umjetnik nikad neće biti – siromašan.
„Siromašna?“ reče Babette. Nasmiješi se u sebi. „Ne, nikada neću biti siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi drugi ništa ne znate“.
