novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Balkanski špijun: Putin mu nije ni do koljena

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Ova godina počela je u znaku Rusa. Iskoristili su onu ”panem et circenses” pa nam nakon Zimskih olimpijskih igara, tj. Igri gladi donose suvremenu inačicu Rata i mira. Vladimir Putin, simpatični Rus koji trenutno šalje tenkove kao obranu od sautparkovskog Manbearpiga, uz malo bujniju kosu i brkove podsjećao bi na još jednog simpatičnog Rusa koji je također volio oružje. Tog sovjetskog vođu volio je i junak filma Balkanski špijun te je tu ljubav i odrobijao.

U svijetu automobilizma, Balkanski špijun ove bi godine i službeno postao oldtimer. Godine 1982. premijerno je izveden u beogradskom Zvezdara teatru i nakon velikog uspjeha dvije godine kasnije sam ga je autor, Dušan Kovačević,  uz pomoć Božidara Nikolića  i ekranizirao. Ovaj srpski akademik, kojeg Srbi često nazivaju suvremenim Nušićem, iznjedrio je legendarne filmove poput Maratonci trče počasni krug, Radovan III, Ko to tamo peva, Sabirni centar i brojne druge. Na  festivalu igranog filma u Puli 1984, Balkanski špijun osvojio je Zlatnu arenu, kao nagradu za najbolju mušku ulogu za Danila Batu Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Također, Kovačević je uz Božidara Nikolića osvojio  nagradu na filmskom festivalu u Montrealu iste godine, za najbolji scenarij. Satiričko kazalištu ”Kerempuh”, preko sto puta izvelo je ”Balkanski špijun” kao predstavu u režiji i adaptaciji Mustafe Nadarevića.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” rečenica je kojom Tolstoj (da ga opet spomenem) počinje Anu Karenjinu. Uzevši u obzir da je Tolstoj disao od 1862. do 1910, u vrijeme kada se većina psihoza još uvijek smatrala đavoljim uratkom, dodao bih: ”Svaka psihotična obitelj psihotična je na svoj način.” No, to je samo moje skromno mišljenje i bilo bi glupo sumnjati u autoritet bradatog Rusa imena LAV.
Jedna  od te treće, psihotične skupine obitelji, jest obitelj Ilije Čvorovića (Danilo Bata Stojković) – balkanskog špijuna. Ovaj šezdesetineštogodišnjak odležao je dvije godine na Golom otoku zbog svojih staljinističkih uvjerenja te mu je država osim preodgoja  podarila i paranoju. Radnja počinje Ilijinim odlaskom na informativni razgovor u SUP (MUP), zbog Petra Marka Jakovljevića (Bora Todorović), povratnika iz Francuske, kojeg su primili u podstanarstvo. Vraća se s razgovora uznemiren što je Danica, njegova supruga, uopće dopustila da se takav čovjek useli. Ili kako bi Ilija rekao: ”Ali ti navalila, ko da ćemo ostati gladni, goli i bosi. Da izdamo sobu, da izdamo sobu! Izdala si ti, ali ne sobu! Mene! Mene si izdala!
Time počinje Ilijina opsesija podstanarom vođena nerazumnim strahom da ga država prati i misli da je u paktu s tim, po njemu, opakim agentom zapadnih imperijalističkih sila. Ilija odluči uzeti stvar u svoje ruke i proučiti kada, gdje i s kime se njegov podstanar nalazi. U tome mu se pridružuju supruga i njegov brat Đura. Tijekom svojih špijunskih pustolovina Ilija podnosi svakakve žrtve, poput kupanja u hladnoj rijeci ili još gore – odlaska u kazalište.
”Čudio sam se zašto idu u pozorište. Međutim, kad je predstava počela, bilo mi je jasno sve. Mogli su u miru da se dogovaraju, jer se oni sa bine deru non stop. U pozorištu su se zadržali do kraja predstave, da ne bi bili sumnjivi. Računali su, ako ih neko prati – odustaće zbog opere. Nisu znali da ima ljudi koji su spremni na sve!
Kao svakog paranoičara, Iliju  obuzimaju sumanute ideje proganjanja i ideje umišljene veličine. Tako on sve radnje svog podstana doživljava kao krinku za nešto drugo: lov na fazane – vojna vježba, igla za inzulin – znak da se drogira, razgovor sa susjedima – sociološko ispitivanje raspoloženja u narodu. Vodi se krilaticom Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste”.  Radnja kulminira zarobljivanjem podstanara od strane Ilije i njegova brata. Ilija započinje saslušanje podstanara, no prisjećajući se situacije kad se on sam našao pred sucem, započinje svojevrsnu ispovijed. Razgovori, tj. replike u tom dijelu filma, prave su malo pripovijesti od nekoliko stranica.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Lik Ilije Čvorovića dokaz je moći ideoloških demona, koji s lakoćom uništavaju čovjeka.  U svemu treba imati mjeru pa tako i ideologiji. Još su Rimljani rekli: ”Sola dosis facit venenum”. Čak i vitamin C, najpopularniji od svoje vrste u jačanju otpornosti organizma, u prevelikoj dozi izaziva proljev.
Kao i ostale Kovačevićeve drame, Balkanski špijun je groteskna priča, koja daje sliku realnog svijeta u nakaznom spoju komičnog i tragičnog, lijepog i ružnog. Priča je to o ludilu neodrživih totalitarnih režima, koji su (bili) skloni traženju nepostojećih neprijatelja. Dok smo se nedavno podrugljivo smijali žiteljima Sjeverne Koreje, koji prijete svijetu poput razmaženog djetata i masovno oplakuju preminulog vođu, dovoljno je da pogledamo 30ak godina stare snimke, gdje naši roditelji i/li bake i djedovi rade isto. Kao bolju i duhovitiju alternativu – preporučam Balkanskog špijuna, kao dobar pokazatelj struja onoga doba.

Film obiluje duhovitim rečenicama i dijalozima, koji su se s nevjerojatnom lakoćom uvukli u obitelji stanovnika bivše države od Vardara do Triglava i postale primjenjive u svakodnevnim razgovorima, pod uvjetom da je druga strana gledala film. Ušle su u povijest i postale dijelom ”opće kulture”.
Donosim vam neke od njih, iako gube čar u pisanom obliku, izvučene iz konteksta:
-Danica: “Znači bio si stvarno u pozorištu?”  Ilija: “Da” Đuro: “E šta čovek mora da trpi zbog razbojnika.”
-Đuro: ”Ubistvo u lovu ne podleže kaznenom zakonu. Sve se to vodi kao nesretan slučaj. Kod nas u selu kad neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov i –drm-”
-Ilija (podstanaru dok ga tuku): “Šta boli vas? E, pa Đuro ima tešku ruku.”
-Ilija: ”Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima!
Nije se rat ni završio, a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom! Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu! Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude! Je li?”

Ova zadnja replika zasigurno potiče na razmišljanje i budi svojevrstan žal za prošlim vremenom kod različitih skupina ljudi; onih koji su krajem 80ih punili puške, onih kojih su se tek rodili i punili pelene, onih koji su punili kofere i bježali. No, to je karakteristično za svaku generaciju. Vječito žaljenje za nekim prošlim dobom. Usredotočimo se na sadašnjost da bismo budućnost učinili boljom i ne očajavajmo. Sjetimo se one Krležine: ”Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo.” (Balade Petrice Kerempuha, Khevenhiller)

Be social

Komentari