Izvještaj – Bebe Na Vole (Sax!): Dovoljno razloga za blues

Odmah vam mogu navesti pet razloga zašto ne biste trebali propustiti ni jedan Bebe Na Vole koncert

1. Uživo poslušati jedno od najboljih domaćih izdanja protekle godine

Siječanj je mjesec kada se sumiraju dojmovi protekle godine te komentiraju i raspravljaju svi događaji. Također je i najdosadniji mjesec godine koji je očito potrebno začiniti nečim malo drugačijim. Ako ste još uvijek u raspravi sa svojim prijateljima u vezi glazbe prethodne godine, kao što mnogi od nas jesu, i ne možete odlučiti koji je album zaslužio titulu „najboljega za 2018. godinu“, sinoć ste imali priliku poslušati izvedbu jednog od najspominjanijih imena na tim listama.

Bebe na Vole i njegov “Hate is a wonderful thing”. Ako ste bili tamo, složit ćete se sa mnom da je nakon sinoćnje Adamove izvedbe, a ako ga kao i ja niste imali priliku čuti uživo nikada prije, od prije poslagana ljestvica albuma zadrhtala. Kao što smo podrhtavali i mi u prvim redovima svaki puta kada bi Adam spretno složio tri ili više melodijskih linija jednu preko druge u savršeni glazbeni kaos. Samo sa svojom gitarom, loop postajom, perkusijama i glasom. Pa ti reci da je čovjeku potrebno mnogo za čuda.

2. Svjedočiti kako se mentoriraju i potiču mlade nade hrvatske glazbene scene

Kao predgrupu Adam je odabrao svoju učenicu Marinu Elezović, pod umjetničkim imenom MAR. Srednjoškolki Marini ovo nije prvi nastup jer je u Vintageu prošloga rujna dobila priliku otvoriti i promociju albuma “Hate is a wonderful thing”.

Iako nisam bila na njezinim prijašnjim nastupima kao ni onom možda i najvećem do sada, nastupu u Vintageu, ono što smo svi sinoć imali priliku svjedočiti jest jedan sramežljiv i nesiguran karakter koji je takav samo i jedino u komunikaciji s publikom (što se trenira novim izazovima i nastupima pred publikom) jer joj izvedba tijekom čitavog nastupa nije zvučala nesigurno; vokalno je bila vrlo moćna, a pogrešaka gotovo da nije bilo. A tek joj je 18 godina.

Sama s električnom gitarom, za koju je napomenula da joj je Adam dao neposredno prije nastupa i na kojoj do sada nije svirala, vrlo brzo se izgubila u vlastitoj glazbi i vlastitoj emociji koju je proživljavala kroz svaku pjesmu koju je odsvirala. Predstavila je svoj nadolazeći album prvijenac s pjesmama izričito na engleskom jeziku. Vidi se tko joj je mentor.

Pjesme Lost company, My melancholic friend, Ghost, Brake the chains, Lose you, Gentle song samo su neke od pjesama koje je sinoć izvela, gdje je istaknula pjesme Place, kao pjesmu koju je napisala s prijateljicom te pjesmu Sixt port, pjesmu koja je njezin osobni favorit. Sve pjesme su napisane sa snažnim prizvucima grungea, koji, kada bolje razmislim, i jest bio prevladavajući glazbeni žanr svih nas u srednjoj školi, koji je obojila svojim vrlo moćnim i zrelim vokalom.

 „Sometimes you gotta be who you are…“  stih je jedne od njezinih pjesama. I upravo to smo mogli svjedočiti na pozornici. Jednostavnosti u izričaju, a težini kada govorimo o emocijama – način na koji je Marina, po uzoru na svojega mentora, odradila sinoćnji nastup.

Sam je Adam u jednom intervjuu napomenuo kako je isto za njega nekada davno učinio njegov dragi prijatelj i kolega Robert Vnuk, stavio ga kao prednastup prije vlastitog te da osjeća da je njegova dužnost isto raditi dalje. I to se u Marini osjetilo. Osjetilo da se iza sebe ima čvrstu podršku koja ne samo da ima sluh za ljepotu, iskrenost i kvalitetu u izričaju,  već i nesebičnost da  „svoj trenutak“ dijeli s budućnošću glazbene scene.

Oči su joj bile otvorene samo između pjesama, kada se namještala za dalje, komunicirala s publikom, dobivala zadnje upute od Adama iz publike. Ali prvim odsviranim akordom svake pjesme zaranjala je u svoj svijet, svijet iz kojeg su sve te pjesme, koje je sinoć stavila pred nas, izvučene, iz njezinog sigurnog mjesta. I izvedbe su tako i zvučale. Iskreno, duboko i moćno, s njezinim zrelim vokalom i samouvjerenom izvedbom na gitari.

3. Doživjeti kako se i na koji način hendla nemirna i pričljiva publika.

Niti jedna čitava pjesma DJ-a nije prošla na razglasu kluba kada je Adam već bio spreman na pozornici. Započeo je uštimavanje koje je popratio čudnom, voldemortovskom parselust-vokalizacijom. I to što je u početku bila čudna vokalizacija, snimljeno je kao prva glazbena linija koju je nadopunio s još dvije, u jednoj govoreći Silenzio, u drugoj Silente. Buka koju je stvorio nadglasala je publiku, pojedince i nasmijala, ali ju i dalje nije smirivala. Bilo je potrebno ubaciti prosto i oštro hrvatsko – Tiho.

Dotična, na mjestu događaja skladana melodija samo za nas, učinila je trik – do kraja večeri je publika bila pod kontrolom. I svakoga puta kada bi se netko ojunačio i odlučio razmijeniti nekoliko vrlo bitnih rečenica tijekom nastupa, Adamov ukoravajući pogled bi se prebacio u smjeru tih pojedinaca. I nastala bi tišina. Autoritet koji je Adam uspio uspostaviti nad publikom u Saxu stvarno je bio čaroban. Zastrašujuć, ali čaroban. Svjestan je bio da ono što nam ima za ponuditi je stvarno dobra i kvalitetna glazba, a i nas, onu toliko spominjanu nemirnu i pričljivu publiku , uspio je uvjeriti u to.

4. Poslušati primjenu loop pedala i porchboard bass perkusije.

Loop pedal mnogi od nas su imali priliku vidjeti, čuti uživo. Osoba koja je loop pedal prebacila u mainstream glazbu i popularizirala ga definitivno  je Ed Sheeran. Ne samo to, nego je samo s njim, svojom gitarom i svojim vokalom rasprodao velike svjetske arena, a Wembley stadion čak tri dana za redom. Voljeli ga, ne voljeli, priznat mu se mora, učinio je čuda s loopom.
E sad, ono što je Adam napravio sa svojim loopom u kombinaciji s porchboard bass perkusijama (moj prvi kontakt s njima) skoro pa je jednako tome. Naravno, samo u puno manjim proporcijama.

Tko god je poslušao njegova dva albuma, a napominjem, ako ga kao ni ja nikada nije čuo uživo, slušajući albume se sigurno zapitao kako to sve izvodi sam, bez benda te kako te kompleksne melodijske dionice izgledaju dok ih sastavlja pred vama na pozornici. A znate kako izgleda? Čarobno (da, i dalje mislim da je to najbolja riječ za njega). Jedan od rijetkih, barem meni poznatih, hrabrih umjetnika na našoj sceni koji toliko vjeruje sebi, svojoj upornosti, talentu i čemu sve ne, da sve ono što se odvija na pozornici stavi u ruke jedne osobe – sebe. Glupo ili čin genija? Glazbena kritika potvrđuje svoje. Kao i prepun Sax sinoć.

5. Priuštite svojoj glazbenoj duši tretman života.

„Novi album je vani pa ćemo malo više svirati te stvari. Znate, ne znate? Pa trpite i uživajte!”

Jednostavno i bez dlake na jeziku je bilo svako Adamovo obraćanje publici. Puštao je da glazba odradi svu potrebnu komunikaciju. Nije se štedio, napravio je kombinaciju pjesama prvog i drugog albuma (s naglaskom na ovom posljednjem) u kojem je sva raskoš njegova vokala, kao i svo bogatstvo kombinacije glazbenih stilova s kojima tako spretno barata kroz svoj glazbeni opus, došlo do izražaja.  Spominjati set listu i isticati pojedine pjesme bilo bi suludo i besmisleno. Svaka je pjesma sinoć dobila svoju izvedbu blizu savršenstva.

Hvalio se sinoć na pozornici. Bio je svjestan on toga. A bili smo svjesni i mi. Jer ima se pohvaliti itekako čime. I znate što je najzanimljivije od svega? Iz izraza lica koji je čitavu večer bio konzistentan dobila sam dojam da je već sve te pjesme i izvedbe istih nadrastao. Sam je nekoliko puta napomenuo da su sve pjesme s oba albuma napisane jako davno i da „mu sve više idu na živce“. No, čak nije da se osjetilo to, da ga živcira izvoditi ove pjesme ili nešto tome slično, već je odavao dojam da ovo što trenutno nudi nije niti pedeset posto onoga što on može, da ono najbolje od njega tek treba doći. Volim vjerovati u ovo jer je sinoćnji način stvarno bio besprijekoran. I čaroban (za slučaj da već do sada nisam dovoljno puta napomenula).