“Bella figura” (HNK Zagreb): Klaunovski raspad građanske taštine
U petak, 6. studenog, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno je izvedena drama “Bella figura” slavne francuske spisateljice Yasmine Reze u režiji Borisa Liješevića. Ova je predstava iz nekoliko razloga značajna za HNK. Naime, to je drugo kazalište u svijetu koje je postavilo ovo djelo nakon praizvedbe u berlinskom teatru Schaubühne prije pola godine. Osim toga, hvaljeni srpski redatelj Boris Liješević po prvi puta režira na ovim daskama, a glumica Ksenija Marinković, koja utjelovljuje jedan od likova, priključuje se ovom predstavom ansamblu i postaje stalni član Hrvatskog narodnog kazališta.
“Bella figura” drama je metaforičnog naslova. Ta sintagma spominje se samo jednom, ali u njoj je sažeta cijela ideja predstave. La bella figura talijanski je idiom koji označava način predstavljanja sebe svijetu gdje je za vlastiti osjećaj dostojanstva važno imati lijepu pojavu i ostaviti dobar dojam. Upravo tu problematiku prikazivanja sebe kao savršenog u trenutku kada se tvoj svijet raspada i sve maske padaju na izvrnut te ironičan način Boris Liješević pokazuje publici.
“Bella figura” postavljena je u komornoj atmosferi, na malenoj pozornici skrivenoj na zadnjem katu HNK-a. Gledatelji ulaze u dvoranu obloženu tamnoplavim draperijama u čijem je središtu izdignuta pozornica koja, okružena sjedalima sa svih strana, podsjeća na ring. Takvo kružno gledalište ponekad je način rušenja četvrtog zida, no u ovoj izvedbi on i dalje jasno postoji zato što pozornica nije u razini naših očiju, već likove promatramo iz žablje perspektive. Redatelj ih je tako postavio u nadređeni položaj prema publici, pokazujući umišljenu veličinu te „društvene kreme“ koja se klaunovski raspada pred našim očima, očajnički pokušavajući zadržati svoj integritet. Jednostavnu scenografiju, koju glumci sami grade iz scene u scenu, potpisuje kolektiv Numen / For Use i Ivana Jonke. Značajnu ulogu ima i oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek koji je glumce osvijetlio iz različitih kutova stvarajući igru sjena koje kao da predstavljaju tu silnu ljudsku potrebu da se prikažemo bolji nego što jesmo.
Boris Liješević stvorio je dinamičnu tragikomediju s uporištem u britkim dijalozima koji su u funkciji pokretača radnje. Reza govori da ona ne piše priče, već da piše o našoj svakodnevici i fatalnim slučajnim pogreškama koje zakuhavaju atmosferu. U tom je tonu i „Bella figura“, čijih 80 minuta tragikomedije nastaje zbog slučajnog susreta dva para koji su međusobno povezani neugodnim i preintimnim životnim nitima. Pratimo priču pet likova koji su ukalupljeni i ta njihova predodređenost nasmijava publiku. Oni svim silama pokušavaju izaći iz svojeg kalupa, ali ne uspijevaju. Predstava je podijeljena na scene, a svaku najavljuje snimljeni ženski glas (posudila ga je asistentica redatelja Arija Rizvić) koji na još jedan način podcrtava četvrti zid. Redatelj onemogućuje publici da uroni u intimu likova i da se poistovjeti s njima, već gledatelje neprestano podsjeća na njihovu promatračku i inferiornu poziciju naspram tih skorojevića.
U prvoj sceni, na parkiralištu ispred skupog restorana, pratimo Borisa (Milan Pleština) i Andreu (Lana Barić). Boris je grubijan u lijepom odijelu, nekoć uspješan poduzetnik, a sada na rubu bankrota. On namjerava uživati u romantičnoj večeri sa svojom ljubavnicom Andreom, vrlo zgodnom samohranom majkom. Ona djeluje dominantno i snažno, no zapravo je preslaba da ostavi Borisa koji se njome poigrava već četiri godine. Problem nastaje kad Andrea shvati da idu na večeru u restoran koji je preporučila Borisova supruga. Nižu se njihove dinamične replike uz vrlo naglašene geste gdje svađa prelazi u zanosne poljupce pa ponovno u svađu. Baš kada se problem gotovo riješio, Boris autom slučajno udari stariju gospođu Yvonne ( Ksenija Marinković). Stvari se zakompliciraju kad Yvonne, koja slavi rođendan s drugim parom, Françoise (Olga Pakalović) i Ericom (Dušan Bućan), odlazi u restoran na piće s Borisom i Andreom. Ispostavlja se da je Françoise najbolja prijateljica Borisove žene. Tako se zaplet gradi na složenim odnosima među likovima, na osuđivanju i rušenju osobnih svjetova.
Glavna je zasluga redatelja to što je ovaj komad postavio kao mračnu i uvrnutu građansku komediju. Ovdje se ništa ne rješava ili odlučuje. Pred nama su likovi koji krvare pokušavajući ispuzati iz svojih kalupa, spotičući se o vlastitu nezrelost i neiskrenost. Liješević je inteligentno izabrao glumce koji svoju ulogu stvaraju s ljubavlju, prirodno izvodeći sve pretjeranosti kao sasvim normalne. Ne smijemo zanemariti ni kostime u kreaciji Lea Kulaša koji su odigrali važnu ulogu pri opisivanju karaktera protagonista. Zgodna ljubavnica Andrea odjevena je u kratku crnu kožnu suknju i prozirnu košulju koji naglašavaju njezin seksipil. Na nogama nosi ružičaste cipele poznate kreatorice na koje je potrošila dobar dio svoje plaće. Upravo na ovom primjeru vidimo što je to bella figura, težnja da se vanjskim izgledom impresionira društvo.
Među glumcima najviše se istaknula Ksenija Marinković koja je kao Yvonne pokretač smijeha u ovoj tragikomediji. Na prvi pogled, njen lik je karikatura starije gospođe koja stalno zaboravlja, nikad nije taktična i jedino o čemu razmišlja su različiti lijekovi. Glumica je ovaj lik odigrala kao staricu koja se pretvara da je više pomućena nego što jest, a zapravo je još vrlo lucidna te se namjerno isključuje iz stvarnosti čime svoje naoko besmislene upadice začinjuje životnom ironijom. Mogli bismo reći da je Boris Liješević hrvatskom kazalištu ponudio kritiku isprazne taštine snobovskog građanskog društva uz nenametljiv humor i dozu francuskog šarma.
