Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Berin Tuzlić: “Bez stripa nema ni animiranog filma”

12.06.2015. Petra PlivelićFoto: Berin Tuzlić

Bosanskohercegovački animator i strip-umjetnik Berin Tuzlić jučer je u Kulturno informativnom centru otvorio svoju izložbu „Strašila“, koja će ostati otvorena sve do 14. lipnja. Na otvorenju je prikazan i kratki animirani film „Strašila“ koji je nastao prema istoimenom stripu.

Strip prikazuje otužne i istrošene televizore i radio-aparate koji žive u osami strašeći svakoga tko prođe pored njih. Ljudi pak žive zatvoreni u svojim kućama od otpadaka, pokušavajući tako naći sklonište od medija koji ih proganjaju. U tom kaosu nalazi se jedna djevojčica-strašilo koja pomoću vizije ljubavi uspijeva ono naizgled neostvarivo – steći prijatelja. U ovom svojevrsnom i naizgled jednostavnom stripu Tuzlić iscrtava čitave nijanse odnosa i društvenog konteksta gdje djevojčica spašavajući dječaka spašava i samu sebe. Strip „Strašilo“ je autorova kritika stvarnosti suvremenog doba koje u globalnim tekovinama komunikacije i zagušenosti informacijama nastoji odisati  senzacionalizmom. Naizgled dječji strip „Strašila“ se lako snalaze u svijetu odraslih propitujući osnovnu ulogu masovnih medija.

Tuzlić je poznat kao osnivač Udruženja za art i vizualne komunikacije PIXEL te obavlja dužnost Predsjednika ASIFE BIH – svjetskog udruženja animatora. Osim nagrade turskog i francuskog ministarstva kulture te one osvojene na Zagreb Film Festivalu autor se istaknuo i u radu na filmu Šegrt Hlapić u produkciji Croatie filma te u animiranom dijelu Legende o Ajvaz-dedi. Prije jučerašnjeg otvorenja izložbe „Strašila“ razgovarali smo s Tuzlićem o njegovom stripu, medijima, stripu u Hrvatskoj i u svijetu, o animaciji i planovima za budućnost.

Glavni protagonisti vašeg stripa „Strašilo“ su djeca. Kome je namijenjen strip?

Ovaj strip je namijenjen obitelji. To je stari, već isprobani recept – kao što Pixar radi svoje dugometražne animirane filmove. Ako se djeca pojavljuju, ne znači da je za djecu.

Bavite li se i inače medijima i komunikacijom? Zašto ste odabrali baš tu temu za strip?

Bavim se, da. Ja sam već zadnjih dvadesetak godina vlasnik i kreativni direktor oglašivačke komunikacijske agencije Via Media iz Sarajeva u sklopu koje sam stvorio mnogo brandova. Primjerice, sadašnja kampanja koja se vrti i u Hrvatskoj i u regiji za Sber banku gdje se pojavljuju pjevačica Jelena Rozga i nogometaš Emir Spahić iz reprezentacije Bosne i Hercegovine napravila je odlične rezultate, vjerojatno zbog tog nekog regionalnog načina razmišljanja. Inače, autor sam i preko tridesetak brandova u BIH.

Strip „Strašila“ propituje osnovnu ulogu masovnih medija prema konzumentima. Zašto to uopće treba propitivati, što je problem?

Pa problem je u toj površnosti, zbog toga što većinom svi mediji, čast izuzecima – njih je premalo, površno pristupaju svim tim izvještajima. Ne provjeravaju se informacije, mnoge su u službi nekih političkih stranaka, drugih država… Javno se zna da je to odlično oružje za rat, kako bi osvojili neko tržište ili što god. Ova priča se trebala ispričati jer se u njoj može vidjeti da je najgore kad netko dolazi da vas spašava, da vas brani, da je sve kontradiktorno jer uvijek netko mora stvarno doći, to je obično onaj koji govori da se ne treba spašavati i onda on radi probleme i onda on zapravo dolazi i spašava. Ustvari, ako vas netko spašava od strašila, opet vas spašavaju strašila. U tom začaranom krugu, jedino što čovjeku preostaje je da ne bude površan, da se bori protiv takvog načina razmišljanja jer mi smo bombardirani mnogim nepotrebnim informacijama.

Foto: Press/Kristina Glavinić

Foto: Press/Kristina Glavinić

Po vašem mišljenju, kakav utjecaj imaju suvremeni masovni mediji na javnost?

Oni su vladari javnosti, to svatko zna. Iz jednostavnog razloga zato što stvaraju doktrine koje kontroliraju mišljenja ljudi te upravljaju djecom i odraslima samo zato da bi se okoristili, iza toga ništa drugo ne postoji. Sve ovo što je izmišljeno, te neke ideologije realno su samo izmišljene zbog materijalnog interesa.

Ako su strašila metafora za medije, kakva se simbolika krije iza glavnih protagonista, djevojčice i dječaka?

Glavna simbolika je u tome što se radi o ljubavi između tog dječaka i te djevojčice i oni su već i sami počeli nalikovati na strašila zbog života u ambijentu koji je kreiran od starih kompjutera, televizora, novina, radio prijamnika. Ipak, na kraju, u svemu tome najbitnije je da djevojčica spašava tog dječaka koji više ne može podnijeti taj utjecaj, ambijent i klimu koja je napravljena kako vi ne bi mogli komunicirati i kako bismo izgubili svoj fokus i bili usmjereni na ono što oni žele, obično su to neke nepotrebne informacije.

U doba zagušenosti informacijama i senzacionalističkim napadima, kada ničija privatnost nije sigurna, kako se možemo spasiti? Nudi li nam strip kakvu pouku?

Najbolje je ne biti površan. Kako čovjek ne bi bio površan mora se informirati iz više izvora i uspoređivanjem tih informacija, djelomično se može obraniti. Najbolje je što više čitati. Jako je korisno čitati na glas, jer nam to razvija moć primjećivanja, samosvjesnosti, a mozak nam mora raditi. Realno, jedini način da se čovjek najsigurnije od toga obrani je da ima svoj fokus, a ne njihov.

Izložba je u Zagrebu do 14. lipnja, kakvi su Vam daljnji planovi sa izložbom „Strašila“? Idete li u kakvu turneju po Hrvatskoj i/ili regiji?

Izložba je već bila u Sarajevu. Izišlo je i izdanje za Bosnu i Hercegovinu, bila je u Škotskoj i u Engleskoj, a mislim da bi se u skorije vrijeme trebala pojaviti i francuska verzija. Sada je prvo u Zagrebu, onda će biti u Podgorici, Prištini, Skoplju, Tirani i u Ljubljani.

Gdje čitatelji mogu nabaviti strip „Strašila“ i po kojoj cijeni?

Što se tiče Hrvatske, strip se može nabaviti jedino online preko stranice comicbreak.com To su online izdanja, u digitalnom ili u printanom obliku. Zanimljivo je i da ComicBrake isto prodaje i lutke iz stripa. Cijena je 10 funti.

Foto: Press/Kristina Glavinić

Foto: Press/Kristina Glavinić

Počeli ste s animacijom, radili ste i na dugometražnom animiranom filmu Šegrt Hlapić u produkciji Croatia filma, zašto ste se odlučili baviti i stripom?

To je nekako neodvojivo. Glupo je odvajati strip i animaciju, zato što je strip neophodan za animaciju, on je story board za animirani film. Ne govorim o nekim istim stvarima kao što su kreiranje karaktera i dizajna. Popularan je i video strip, koji nije animirani film. Te tri stvari: strip, animacija i video strip su kao jedan organizam, a sve više je u tome i igrani film koji se često naslanja i na strip i na animaciju. Više se ne izlazi snimati na setove, nego se sve radi unutar studija s tim nekim kombiniranim tehnikama koje su uvijek na arhitekturi stripa. Recimo, kada se pojavio Matrix, nitko nije znao da je to napravljeno po stripu. Tarantino je napravio svoju cijelu karijeru na stripu, a on je jedan on slavnijih redatelja u novije vrijeme.

O čemu se radi u animiranom filmu kojeg ćemo gledati na otvorenju? Kako je povezan sa stripom?

Po stripu „Strašila“ je napravljen i animirani film koji je dobio dvije međunarodne nagrade. Razlika između ovog animiranog filma i stripa je u tome što je cijela priča u filmu ispričana pokretom, dok u stripu postoji tekst narativnog tipa koji prati slike.

Ima li film titlove?

U filmu se pojavljuje samo jedna rečenica koja je izgovorena na francuskom, ali svi će je razumjeti iako postoji titl na engleskom. To je ljubavna izjava kada djevojčica spasi dječaka.

Sudjelujete li na Animafestu koji u Zagrebu traje od 9. do 14. lipnja ove godine?

Svake godine sam ja tu. Prošle godine sam imao radionice, a ove godine sam u gostima, turistički. Došao sam i kao predstavnik ASIFE, svjetskog udruženja animatora jer sam ja predsjednik za Bosnu i Hercegovinu. Organiziramo brainstorminge, sastanke i radionice, a budući da je ASIFA neprofitna organizacija koja djeluje pri Ujedinjenim narodima, uvijek imamo planove za razvoj. Dosta je pomogla i nama u BIH. Naime, u 11 gradova smo organizirali male tečajeve gdje djeca i odrasli koji su zainteresirani za animaciju uče na specifičan način.

Je li lakše napraviti atraktivan animirani film ili strip?

Pa lakše je animirani film. Iz jednostavnog razloga zato što u stripu sve morate ispričati u jednoj slici, a u animaciji imate u jednoj sekundi 24 slike. To je puno lakše, možda je jedino zahtjevnije zbog nekog fizičkog posla zavisno od tehnike. No, bez stripa nema animiranog filma, a bez animiranog filma nema stripa. Karakteristično je to da je prva animacija napravljena prije 4 tisuće godina u Iranu na ćupu, koji se okretanjem spravlja od gline. Jedan majstor napravio je u ciklusu gazele i onda kada se to okreće dobijemo pokret. Premda, opet kažem, bez story boarda nema ni animiranog filma, točnije bez stripa. To je neodvojivo, kao jedan organizam.

Čita li se strip u Hrvatskoj i regiji? Tko ga čita?

Postoji publika, premda taj sistem država na Balkanu ne zanima iskorištavanje stripa. Primjerice, u Japanu imate udžbenike u formi stripa, pa su teži predmeti privlačniji djeci. Strip se koristi i u oglašavanju, u prezentacijama… Kad imate na primjer Power Point prezentaciju i to vam je jedna vrsta stripa. Tako da su publika na Balkanu urbani ljudi, djelomično i djeca. Najveći problem je što nam stripovi dolaze iz uvoza po najjeftinijim cijenama, a danas sve što je jeftino nije i kvalitetno. Tako da djeca i drugi čitatelji odrastaju na tom smeću.

Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje strip industrije u svijetu?

Mislim da je odlično. Samom pojavom tableta strip je doživio otvaranje jedne svoje nove niše, to je digitalni strip. Prošle godine najveći online distributer Comixology zaradio je 3 bilijarde dolara, što znači da je u svijetu prodano više digitalnog stripa nego printanog. Naravno, u većini tih nekih država, zanemarujući jedino Balkan, strip je jako popularan i ima svoju publiku. Jedino je jugoistočna Europa malo primitivna, i nema tu naviku.

Educirali ste se u Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Kanadi, Danskoj i Hrvatskoj. Imate mnogo svjetskog iskustva, koja je zemlja najplodnija za strip-umjetnost?

Što se tiče država Europe, to je Francuska, a što se tiče svijeta, to je Amerika. Pogotovo zato što je u Americi sve praktično i sve je primijenjeno na umjetnost, tako da strip crtači i u Americi i u Francuskoj jako dobro žive. Pogledajte samo Franka Millera i Sin City te što je sve napravio od stripa i koliko je to odlično napravljeno. Tamo postoji ogromno tržište, ipak imaju 300 milijuna stanovnika. Kad govorimo o Francuskoj i tim nekim naprednijim državama, poput Njemačke strip je i dobar izvor zarade, a ne morate puno ulagati. Primjerice, mnogo manje morate ulagati nego u animirani film jer je potrebno mnogo manje novca da bi se to ostvarilo i na kraju zaradilo. Bitne su samo ideja i dobra produkcija.

Znači, smatrate da strip bolje stoji u Americi nego u Japanu?

Da, ali Japanu isto odlično stoji. Strip i animirani film su tamo četvrta industrija po profitu. No, Japan je ograničen na taj njihov način razmišljanja i kod njih je sve prikazano kroz mangu, kojih naravno ima odličnih. Ima i opozicija mange, to su Dead Leaves i takvi animirani filmovi i stripovi, koji su također odlični za razliku od te njihove hiperprodukcije koja je čisto smeće i koja dolazi k nama, a nema nikakve kvalitete. Gledajući taj cijeli opus najprofitabilnije je u Americi.

Može li se bolje zaraditi kao strip crtač ili kao animator?

Ja mislim da strip crtač može raditi i u animiranom filmu i u stripu, a animator ne može raditi u stripu. Jer su animatori poput redatelja dugometražnih igranih filmova. Primjerice, nema teorije da bi on mogao dobro snimiti reklamu od 30 sekundi jer njemu treba sat vremena da ispriča tu priču. A definicija stripa je jedna kocka, što znači da vi možete u jednoj kocki napraviti cjelokupnu priču, premda i u stripu i u animaciji ne morate znati specijalno dobro crtati. Pogotovo u animaciji. Bitniji je osjećaj za tajming nego neka vaša crtačka sposobnost.

Foto: Press

Foto: Press

Budući da ste vi strip crtač i animator na prostoru nezainteresirane jugoistočne Europe, radite li svoj posao zbog zarade ili zbog ljubavi?

Nema zarade bez ljubavi – to je realno. Ja mislim da je najbitnije da čovjek voli ono što radi i prema tome treba težiti. Strip je odličan i za dizajn, zbog percepcije, razmišljanja i komunikacije. Primjerice, kada pogledate billboarde po gradu, to je isto strip, po definiciji stripa u jednoj kocki. Kad čovjek na pravilan način razmišlja i radi po 12 sati dnevno, kao ja, onda nema teorije da nemate posla i da vam to nije profitabilno. Pogotovo u današnje digitalizirano doba kada je sve manje tih zanatlija umjetnosti, strip crtači su deficitarno zanimanje.

Pripremate li već neki novi strip ili animirani film?

Evo, u kolovozu će biti gotov strip Junferman , a već imam potpisan ugovor za animirani film. Također, pripremam strip „Rekvijem za Pinocchija“. To je jedna priča o indoktrinaciji ispričana kroz trenutak u životu bosanskog i francuskog dječaka. Tema je odabrana baš povodom ovih događaja u Parizu. Priča govori, kroz likove oca i sina, kroz njihov odnos, o tom jednom vremenu. Priča počinje u Sarajevu 1993. u ratu, gdje su sva stabla u gradu posječena i samo je jedno stablo ostalo čitavo. Tko god iziđe posjeći stablo, ubije ga snajper. Tada otac pada u iskušenje da li da naloži igračku Pinocchija koju ima njegov sin ili da iziđe i riskira život. Na kraju on izađe i pogine, a dječak se smrzne. Kraj filma je u Parizu gdje istih godina pratimo oca koji uspavljuje sina originalnom pričom francuskog pisca Collodija. Kada dječak zaspe, na Champs Élyséesu se čuje pucanj, otac pogleda kroz prozor i vidi dječaka koji sliči na igračku Pinocchija koju je imao dječak iz Sarajeva. I to je kraj filma, tu je gotova i glazba koju je napravio Haris Ljumanović, frontmen benda Bezbeli apstraklije. Ja sam autor priče i stripa, a film će biti ostvaren u bosansko-crnogorskoj koprodukciji i trebao bi biti završen do kraja godine.

Komentari