Biblioteka Na tragu klasika – Piotr Paziński: Pansion
Piotr Paziński poljski je književnik, novinar, književni kritičar i prevoditelj. Rođen je u Varšavi 1973. godine. Diplomirao je filozofiju na Varšavskom sveučilištu, a zatim je doktorirao u Institutu za književna istraživanja Poljske akademije znanosti disertacijom Labirint i drvo. Radio je u vanjskopolitičkoj rubrici dnevnika „Gazeta Wyborcza“. Od 2000. godine glavni je urednik časopisa „Midrasz“ koji se bavi aspektima židovske kulture u Poljskoj. Debitantski mini-roman Pansion objavljen je u Varšavi 2009. godine, a već je iduće godine nagrađen uglednom književnom nagradom Pasoš Polityke te dvije godine kasnije i Europskom književnom nagradom. Prošle godine Pansion je objavljen u Hrvatskoj u prijevodu Dalibora Blažine, u Disputovoj biblioteci Na tragu klasika. Godine 2013. Paziński je bjavio drugi svoj roman Ptičje ulice.
Roman Pansion donosi filozofsku priču o prolaznosti i sjećanju na prošlost. Glavni junak Jakub posjećuje mjesto u kojem je kao dijete boravio s bakom. Radi se o židovskom odmaralištu u kojem borave ostarjeli Židovi koji su preživjeli Holokaust. Odmaralište, nekad puno života, danas je ispunjeno sjenkama prošlosti. Junak susreće nekoliko starih gostiju koji ga se sjećaju iz vremena kada je bio dijete. Oni su posljednji živi svjedoci predratnog svijeta poljskih Židova. Prošlost vide kao nešto blisko, ali sjećanja su im iskrivljenja pod utjecajem njihovih opsesija ili praznina u pamćenju.
U jednodnevnom boravku u pansionu, Jakub traga za izgubljenim vremenom. On rekonstruira vlastito djetinjstvo i sjećanja koja ga vežu za to razdoblje. Niže slike sjećanja. Na početku je to slika puta kojim prolazi hodajući prema pansionu. Prepoznaje šumske staze te uređeni, a zatim zapušteni vrt.
‘Iza plota, zatvoren u sebi, još uvijek je prebivao vrt. Prividno običan, od onakvih kakvih je „na liniji“ čitavo mnoštvo. Eto, malo drveća, grmlja, nekoliko betonskih staza sa svjetiljkama, cvjetnjak s begonijama protkanim srebrnastim injem, klupe. Oduvijek je htio biti enklavom u enklavi, biti isključen iz prirode i povijesti, i živjeti potajice, prema vlastitim pravilima. Nekako u inat cijeloj epohi, svim onim vremenima koja su ga nastojala poništiti i zajedno s kućom izgurati u prošlost.’
Stigavši u pansion, glavni se junak susreće s beskrajnim sporovima čiji su akteri ostarjeli svjedoci povijesti i objekti prolaznosti. Gospodin Leon i gospodin Abram stalno obnavljaju prastari židovski spor o Bogu, a doktor Kahn poučava dijete židovstvu, ali i ljubavi prema drugome. Tu je i stalno mrzovoljna gospođa Hanka, čangrizave starice Tecia i Mala te upravitelj. Svi su oni stanovnici tog doma koji, prebirući po vlastitoj prošlosti, oživljavaju opustjeli pansion. Jakub i kroz predmete pokušava ispuniti prazna mjesta povijesti – stara pisma, požutjele razlednice, izblijedjele fotografije, davno pročitane novine. Čujemo i „glasove u tami“ onih koji su urasli u prostor.
‘S fotografija porazbacanih po stolu zurili su poznati likovi. (…) Ponovno sam ih posložio na hrpice. Bake, strica Szymona i njegove, djeda, rođake i daljne srodnike, obiteljske prijatelje. Možda je vrijeme da ih ovdje ostavim? Najbolje mjesto, bolje neće imati. Kada ni mene ne bude, oni će na papirnim kopijama postati samo davnašnja, nepoznata gomila, skup tuđih, bezizražajnih lica, poput onih portreta koje za sitniš prodaju na sajmovima starudija.’
Autor nije fokusiran samo na nostalgičnu idealizaciju prošlog vremena, on čitatelju vraća davno zaboravljeni židovski načina života te njihove običaje. Sve je protkano humorom, ironijom i elementima magičnog realizma. Priča je to polaganom umiranju poslijeratnog svijeta, o mjestu gdje se prelamaju život, povijest i mit. U središtu je jedno opustjelo mjesto, mjesto čija je obnova moguća samo posredstvom nepouzdana pamćenja.
