Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Knjige

Biblioteka Na tragu klasika – Rosa Montero: „Luđakinja u nama“

30.11.2014. Tijana Živko
Foto: disput.hr

Foto: Disput.hr

Biblioteka Na tragu klasika dio je izdavačke kuće Disput, pod uredničkom palicom Irene Lukšić. Osnovana je 2004. godine, a do sada su objavili stotinjak različitih naslova. Biblioteka je zajednički projekt Hrvatskog filološkog društva i Disputa. Osvojila je tri Kiklopa, nagrade za dizajn i prijevode, a ima i svoj čitateljski klub. Na tragu klasika je biblioteka prijevodne beletristike koja čitateljima predstavlja nove suvremene autore, često dobitnike priznatih književnih nagrada, ali isto tako ispunjava praznine u prijevodima nekih klasičnih imena svjetske književnosti te tako jamči pomno odabranu prijevodnu prozu.

Luđakinja u nama djelo je španjolske spisateljice Rose Montero koje je u Španjolskoj izdano 2003. godine, a kod nas je objavljeno tek nedavno u biblioteci Na tragu klasika, u prijevodu Matije Janeša. Nagrađena je nagradom španjolskog književnog časopisa Qué Leer i nagradom Grinzane Cavour koja se do 2009. dodjeljivala u Italiji za najbolju domaću i stranu knjigu godine.

Knjiga nosi izvorni naslov La loca dela casa – naslov koji se poigrava pojmovima mašte i ludila iz rečenice svete Terezije Avilske, a koja doslovno prevedena glasi: Imaginacija je kuća luđakinja. Dakle, mašta je luđakinja u nama. Autorica se u djelu, koje je teško žanrovski definirati, odnosno ono je i roman i esej i autobiografija u jednom, poigrava s pojmovima mašte i ludila. Luđakinja u nama mješavina je i žanrova i tema koje su ispripovijedane s velikim entuzijazmom. Glavni su protagonisti autorica i njezina mašta, a ona iz vlastita života izvlači zanimljive događaje koje miješa s događajima drugih autora. Djelo je žanrovski bliže eseju, ali se autorica služi i narativnim postupcima koji su svojstveni romanu, a opisuje i događaje iz vlastita života.

O piscima i pisanju

Luđakinja u nama podijeljena je devetnaest poglavlja koji su jednostavno nazvani brojkama. Prvih nekoliko poglavlja manifest su pisanju, a autorica progovara o spisateljskoj djelatnosti iznoseći svoja osobna iskustva i događaje, ali i iskustva drugih pisaca poput Goethea, Voltairea, Kiplinga, Hemingwaya, Tolstoja o kojima saznaje čitajući njihove (auto)biografije. Iznoseći osobna iskustva koja je stekla pišući svoja djela, opisuje i okolnosti koje ju iznova i stalno potiču da i dalje piše. Pisanje uspoređuje s ljubavi i zaljubljivanjem, ali daje prednost pisanju jer u realizaciji nije potrebna tuđa suradnja.

A kad pišeš roman, predosjećaš da ćeš, ako se samo malo potrudiš i protegneš prste, moći dotaknuti ekstazu savršenog djela, neograničenu ljepotu najizvornije stranice koju je ikad itko napisao. Suvišno je reći kako se ta vrsta vrhunca nikada ne dosegne, ni u ljubavi ni u pripovijedanju; ali ono što obje situacije dijele veličanstven je osjećaj da će se svakog trenutka dogoditi čudo.“

Progovara i o taštini pisaca i njihovoj gladi za moći i uspjehom. Navodi primjer Goethea koji je bio toliko gladan popeti se na društvenoj ljestvici da je bio spreman prodati se i žrtvovati vlastito dostojanstvo. Spominje i Gabriela Garciu Marqueza koji je dobio kuću na dar od Fidela Castra, smatrajući da pisci ne bi trebali prihvaćati raskošne vikendice od šefova države.

Autorica smatra da je piscima potrebno priznanje i publike i kritike te cijeli jedan esej posvećuje književnicima koje je slomio neuspjeh, ali i onima koje je uništio uspjeh. „A slava je najjeftiniji, najmanje postojan i sasvim umjetan dio izvojevane pobjede. Slava ʹtaj zbroj nesporazuma okupljenih oko čovjekaʹ, kako je govorio Rilke, vrtoglava je igra iskrivljenih ogledala koja odbijaju tisuće odraza, sve samo lažnih i otuđujućih. A takvo množenje lažnih osobnosti može biti posebno pogubno za nekoga kome su, poput pisca, šavovi identiteta pomalo načeti i sklon je osjećati se podvojenim.“ Promišlja odnos uspjeha i neuspjeha u književnosti, ali i odnos književnosti i moći. Zaključuje kako svi mi, pa tako i pisci, uvijek žudimo za mnogo više, neovisno o oklonostima u kojima se nalazili, a što se više prepustimo taštini, to je više trebamo. Jedini način da bismo se je oslobodili jest da je konzumiramo što je manje moguće.

O ljubavi, posmrtnoj slavi, ženskoj književnosti, mentalnom zdravlju

Osim o piscima i pisanju, Rosa Montero se u svojim esejima dotiče i nekih drugih tema. Ljubav i ljubavnu bol opisuje iznoseći svoja vlastita iskustva, a posmrtnu slavu smatra muškom boljkom. „Usprkos svemu, teško je izbjeći nemir koji u nama izaziva znatiželja ili zabrinutost za sliku koju će na obali ostaviti prvi val probuđen našom smrću, u onim mjesecima, pa čak i godinama u kojima će nas pamtiti nakon što umremo. (…) Bilo kako bilo, svi bismo voljeli da možemo iz područja onkraj života diktirati posmrtni opis nas samih.“

Montero ne voli slaganje u ladice i sintagmu ženska književnost te se pita zašto se uporno govori o ženskoj književnosti, a ne, na primjer, o književnosti autora rođenih na selu ili autora s tjelesnim nedostacima. Iznosi žestoku kritiku navodeći kako žene dugo nisu bile dovoljno zastupljene u akademijama ili enciklopedijama, a život spisateljice često se povezivao s njezinim djelom. Smatralo se da žene ne mogu pisati ni o čemu drugom osim o ženama, odnosno da pišu  drugorazrednu građu. Zato se žene udružuju i na površinu vade vlastite mitske slike o muškarcima, njihovo je sudjelovanje u književnom životu polako postalo normalnim i na raspolaganju im je potpuna kreativna sloboda.

U kratkoj noći ljudskoga života luđakinja u nama pali svijeće.“ Montero vjeruje da pisanje može ponuditi spas od rasula i pomračenja svijesti, ali isto tako u nekim slučajevima književnost čak može biti štetna za autora. Štetnom biva onda kada ono što pišeš preduboko zaroni u ludilo, onda „Kada se luđakinja u nama iz stanara u našem mozgu pretvori u cijelu zgradu koju zarobi pisac.”

Knjiga je, kako autorica navodi, prvotno bila zamišljena kao neka vrsta ogleda o književnosti, o pripovijedanju, o zanimanju romanopisca. No, krenula je u drugome smjeru te se temi književnosti dodala i mašta koja je toliko obuhvatila djelo da se nalazi u naslovu. Posebnu pažnju posvetila je i temi ludosti jer su mašta i ludost usko povezani. Ali, pisanje i spisateljska djelatnost, kao i čitanje lajtmotiv su cijeloga djela jer i sama autorica kaže: „Kako bi čovjek uopće mogao živjeti bez čitanje? Prestati pisati može biti ludost, kaos, patnja, ali prestati čitati donosi trenutačnu smrt. Svijet bez knjiga svijet je bez atmosfere, poput Marsa. Nezamislivo, nenastanjeno mjesto.“

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari