Bijeg bez cilja (“Like Crazy”, P. Virzi)
Novo filmsko ostvarenje Paola Virzija, talijanska komedija Like Crazy (La Pazza Gioia), u središte priče smješta dvije protagonistice koje u pokušaju bijega teže samoostvarenju i propitkuje tanku granicu između ludila i normalnosti.
Žanrovski komedija, ali s ozbiljnom temom koja poprima elemente drame, film otvara radnju u Vili Biondi, velebnom psihijatrijskom lječilištu mentalnih bolesnika u suncem obasjanoj Toskani. Riječ je o ustanovi za žene otvorenog tipa, odnosno o prostoru koji svojim pacijenticama nudi koristan rad u prekrasnoj okućnici, vrtovima i poljima lavande, kao i odmor. To je mjesto koje brine o osjećaju slobode svojih „zatvorenika“, mjesto gdje se osjećaju bolje nego kod svoje kuće, odnosno, mjesto koje im predstavlja jedini dom koji imaju.
Suprotnosti koje se nadopunjuju
Na samome početku gledatelj upoznaje vrlo pričljivu i samopouzdanu Beatrice (Valeria Bruni Tedeschi) koja s upečatljivim modnim stilom i ponašanjem vidno odudara od ostatka populacije u Vili Biondi. No, bez obzira na njezino „komandiranje“ ostalima, ubrzo se saznaje da je i ona samo još jedan pacijent zatvoren u mentalnoj ustanovi. Beatrice je u takvom okruženju dobro. Ekstrovertna, uvijek nasmijana i pozitivna, kreirala je vlastiti imaginarni ružičasti svijet u glavi zapevši u vlastitoj prošlosti u kojoj je navodno bila buržujka, što otkriva njezino naučeno ponašanje (navodno je Vila Biondi u vlasništvu njezine rođakinje koja je prepustila prostor za lječilište).
Ubrzo u Vilu ulazi Donatella (Micaela Ramazzotti, koja je ujedno i Virzijeva supruga), istetovirana žena ispijenog izgleda. Ona je u mnogočemu različita od vesele Beatrice bogataških manira; siromašna je, krhka, zatvorena i u teškom depresivnom stanju pa njih dvije predstavljaju čisti kontrast. Tada dolazi do predvidljivog tijeka radnje, između dvije suprotnosti rađa se neraskidivo prijateljstvo jer počinju nadopunjavati jedna drugu. Bez plana i cilja, sasvim slučajno bježe iz utočišta Vile Biondi i započinju sa svojom avanturom pa se redaju scene „kršenja“ zakona iz vanjskoga svijeta.
Prošlost na vidjelu
Poput poznatih postulata filma ceste, i Like Crazy (prva asocijacija je Thelma & Louise Ridleya Scotta) prati putovanje u obliku otkrivanja unutarnjih previjanja dvaju junakinja. Zanimljivo je što i gledatelj biva uvučen u njihovu besciljnu avanturu. Ni on ne zna što očekivati jer je njihov bijeg bez razloga i bez određenog odredišta. Dvije „luđakinje“, koje zapravo to i nisu, odlaze u svijet „normalnih“ i tamo se ne snalaze. Na takvom putovanju postupno saznajemo njihovu tešku prošlost i razloge dolaska u psihijatrijsku ustanovu. One bježe od nedefiniranog straha, a stanice do konačnog odredišta predstavljaju im bolne točke prošlosti koje su ih odredile kao osobe pa tako upoznajemo Beatriceinog bivšeg ljubavnika kriminalca, Donatellinu sebičnu majku i sina koji biva posvojen jer je Donatella, s njim u naručju, pokušala samoubojstvo.
Ključna potraga protagonistica je potraga za srećom, no gdje se nalazi ta sreća? Shvaćajući da nemaju više ništa u vanjskome svijetu, kreću na put udovoljavanja površnih potreba koje im predstavljaju kratkotrajno zadovoljstvo, što je Virzijeva opaska na konzumeristički svijet današnjice. Sreća u vanjskome svijetu drugačije se manifestira od sreće u Vili Biondi. Njihove rute su shopping centri, restorani, noćni klubovi, no ubrzo shvaćaju kako su pobjegle iz svijeta bezbrižnosti u kaotičan svijet svakodnevice. Ne snalazeći se u takvom okruženju, postupno se počinju još više psihički raspadati.
U Like Crazy naglasak je na prikazu karaktera junakinja, gdje je lik Beatrice vidljivo izdominirao (Virzi je Tedeschi kao glavnu ulogu zaposlio i na projektu Human Capital iz 2013. godine). Dok u Vili Biondi nesvjesno bježi od realnosti, bijegom joj se vraća. Zapravo, gledatelj nikada nije načisto s njezinim karakterom i postupcima, kao što ni ona nije više svjesna jesu li njezine priče istinite ili lažno konstruirane. Donatella je ostala u sjeni Beatrice, iako njihovi kontrastni karakteri dobro balansiraju.
Uspjeh među publikom i kritikom
Linearno-kronološka narativna linija sa zaokruženom pričom u trajanju od jednoga dana upotpunjuje se vrlo dobrim dijalozima (Paolo Virzi poznat je po uspješnim scenarijima, a u ovoj priči pomogla je i koscenaristkinja Francesca Archibugi). Like Crazy dobro je primljen od strane talijanske publike gdje je osvojio pet nagrada David di Donatello u različitim kategorijama (što je u Italiji poput Oskara).
Film možete pogledati u Ljetnom Art-kinu Croatia od 7. srpnja .
