“Bolest smrti” u Teatru&TD
Svjetlo kazališne pozornice Teatra&TD 7. veljače ugledala je predstava “Bolest smrti”. Ovaj, kako oni sami kažu, “neobičan projekt” nastao je u sklopu suradnje Teatra&TD s produkcijskom kućom Kufer. “Bolest smrti” predstava je koja govori o nemogućnosti spoznaje voljenja. Neimenovani junaci zarobljeni u virtualnom svijetu, pustolovinom želje i pokušaja uživljavanja u dušu i svijest drugog, stvaraju igru prisnosti, žestine, strasti, sjete. U virtualnoj, internet i sms komunikaciji, stvara se i razara nemoguća ljubav.
Inicijativa za ovaj projekt potekla je od glavnih protagonista ove predstave, Milice Manojlović i Romana Nikolića, mladih studenata glume pod redateljskim vodstvom Saše Božića, poznatog redatelja mlađe generacije i asistenta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Predstava je kombinacija dvaju tekstova, romana “Bolest smrti” Marguerite Duras te dramskog prvijenca mladih glumaca “Sjeti me se kad se okreneš”. “Redateljski koncept uzima za svoj okvir spajanje ta dva teksta koji u svom žanrovskom preklapanju nailaze na iznenađujuće bliskosti, te otvaraju put ka nekoj vrsti hipertekstualnog scenskog pisma. Kao poticaj u susretu ta dva dramska teksta, redatelj uzima motiv istraživanja glumčeve tjelesnosti. U odnosu naracije, proizvodnje pisma, proizvodnje i povratka samoće, ono stoji izvan, kao zamka. Ili stranputica”, piše u priopćenju.
Marguerite Duras slavna je francuska spisateljica, autorica je četrdesetak romana i desetak kazališnih drama i filmova. Iako je jedana od najzačajnijih ličnosti suvremene književnosti, do sada je nepoznata hrvatskoj kazališnoj publici. Ovo je prva adaptacije njezine stvaralačke fantazije u kazališni medij ( u Hrvatskoj ). Neka od njezinih poznatijih dijela su “Brana na Pacifiku” (1950.) , “Ljubavnik” (1984.), “Moderato Contabile” (1958.), te scenarij za film Alaina Resnaisa “Hirošimo, ljubavi moja” (1959.). Prepoznatljiva je po svojoj tragičnoj filozofiji ljubavi, svi njezini likovi pokušavaju pobjeći od samoće i naći smisao života u bezuvjetnoj ljubavi. Ljubav je za nju komična, dramatična, tragična, konačna, ali i najvažnija, ona se po njoj traži u prostorima obožavanja razlika, fetišiziranju nemogućnosti nad kojim ne treba plakati, već uživati. Pisanje je doživljavala kao očajnički čin na rubu sna i ludila. “Nikad nisam pisala kad sam vjerovala da pišem, nikada nisam voljela kad sam vjerovala da volim, uvijek sam samo čekala pred zatvorenim vratima.”, Marguerite Duras.
