Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

“Broj 55”: Približavanjem 62. Pulskog filmskog festivala, povratak prošlogodišnjem laureatu

24.05.2015. Dinko Štimacwww.havc.hr

Broj 55, laureat prošlogodišnjeg 61. Pulskog filmskog festivala (na kojem je dobio 8 Zlatnih arena – između ostalog i Veliku Zlatnu arenu), film je koji i danas, bliženjem ljeta i ovogodišnjeg 62. festivala svakako zavrjeđuje pažnju. Ovaj drugi po redu dugometražni igrani film Kristijana Milića, nakon također ratnog Živi i mrtvi (2007), nastoji ispričati priču o grčevitom otporu okruženih hrvatskih boraca protiv brojčano nadmoćnih kombiniranih snaga JNA i paravojnih srpskih postrojbi. Od početka svojeg snimanja, ali i u uvodnoj i završnoj špici, ovo je filmsko djelo obećavalo obraditi istinite događaje koji su se odvili u rujnu 1991. godine u selu Kusonje pokraj Pakraca i hrvatskom i međunarodnom gledateljstvu pružiti „prvi pravi akcijski film“ o Domovinskom ratu.

Snimanje ratnog filma prema istinitim događajima uvijek za sobom povlači inherentni problem: film zbog naravi svojeg medija mora odabrati jedan vremenski i fabularni okvir i onda ga filmski suvislo obraditi. Gledatelji će u prikazanome počesto pokušavati vidjeti cijeli rat, tj. odnos redatelja prema sukobu u cjelini. Zato, ukoliko redatelj u film ne ubaci upravo adekvatan omjer mračnjaštva i zvjerstva „neprijatelja“ i uzoritosti „svojih“ u svakome će slučaju biti na meti napada različitih društvenih grupa koji će u njegovoj filmskoj viziji sukoba vidjeti previše negativnu, pozitivnu ili iz kojeg god razloga neprihvatljivu sliku sukobljenih strana, borbe i/ili političkog konteksta. Prve hrvatske igranofilmske reakcije na Domovinski rat, snimane još za vrijeme trajanja rata i uz direktan pristup prikazu sukoba – kao što su Vrijeme za… (režirala Oja Kodar, 1993), Cijena života (Bogdan Žižić, 1994) i Anđele moj dragi (Tomislav Radić, 1995) ovom su problemu pristupile na način koji će kasnije biti zbirno opisan kao „državotvorni film“ (Škrabalo), „objašnjavački film“ (Nola) ili „samoviktimizacijski film“ (Pavičić). Sumirano, glavno je obilježje takvog filmskog pristupa njegova želja da gledatelju sukob objasni, a imajući u vidu da je suverena Republika Hrvatska cilj srpske agresije. Želja za objašnjavanjem u ratno je vrijeme naročito važna zbog diplomatske situacije u kojoj srpska strana sukob nastoji opisati kao jugoslavenski građanski rat gdje pobunjena i ničim izazvana hrvatska strana genocidom nastoji izbrisati svoje autohtono srpsko stanovništvo.

Foto: facebook.com/broj 55

Foto: facebook.com/broj 55

Nakon ovih prvotnih filmskih reakcija na rat, završetkom su borbenih djelovanja pristup i preokupacije naslijeđeni iz rata najizraženije nastavljeni u Bogorodici (1999) Nevena Hitreca. Svakako, javljaju se i vrlo zanimljivi alternativni pogledi, npr. Nebo, sateliti (2000) Lukasa Nole, Svjedoci (2003) Vinka Brešana i Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, ali i filmovi koji rat neće tematizirati direktno, već će ga koristiti kao društvenopovijesnu pozadinu za istraživanje aktualnih problema. Izvjesna aberacija od trendova svakako je Stjepan Sabljak s filmom U okruženju (1998). Ovo je djelo smjeralo postići upravo ono što će šesnaest godina kasnije pokušati i Kristijan Milić s Brojem 55 – ratu pristupiti kroz akcijsku filmsku vizuru.

Zanimljivo, oba ova filma slijede podudarni fabularni obrazac: Sabljakov film radnju uokviruje u snoviđenje jednog od zarobljenih hrvatskih boraca – on sanja o svojem bijegu iz zarobljeništva, oružanom otporu u jednome selu i konačnoj smrti nakon borbe do posljednjeg metka; Milićev je film uokviren u groznom činu srpskih paravojnih postrojbi koje kolju hrvatske borce izbačene iz stroja (njime počinje i završava film) i također obrađuje junački, ali u konačnici tragični otpor hrvatskih boraca protiv nadmoćnog srpskog zavojevača. Ovaj moment uzaludne i tragične hrvatske borbe, dakle, nipošto nije nov i u svakome slučaju predstavlja direktni nastavak na poetiku samoviktimizacije naslijeđenu još iz ratnih dana. To vrijedi i za „objašnjavački“ moment zato što i Sabljak i Milić kroz pojedinačno nasilje nastoje dočarati ono šire – vezano uz agresiju na Republiku Hrvatsku. Međutim, iako se to može činiti paradoksalnim, Sabljakova se filmska obrada rata izvedena još 1998. godine čini svježijom, inovativnijom i napetijom od suvremenog Milićevog pokušaja. U okruženju je neprofesionalni film snimljen VHS kamerom i to od strane entuzijasta koji su u hrvatski film nastojali unijeti ono što mu je u trenutku snimanja, čini se, kronično manjkalo – dinamični prikaz borbe, sitnih herojstava i patnje hrvatskih branitelja u teškim uvjetima obrane novonastale države. Iako, dakle, još poprilično sirov u izvedbi – ovaj je film u tome na svoj nepretenciozni način u potpunosti uspio.

Broj 55, u drugu ruku, iako kreće od sličnih ciljeva, u toku se svoje veličajne i ambiciozne aspiracije stvaranja akcijskog ratnog filmskog spektakla o Domovinskom ratu jednostavno negdje putem gubi i ostaje tek amorfna nakupina eksplozija i štektanja automatskog oružja, atrofirane fabule, izgubljenih individualnih likova. Na stranu njegovo sada već posve tradicionalno nastavljanje na obrasce interpretiranja sukoba naslijeđeno iz 90-ih godina (a koje kod Sabljaka jednostavno pali!), Milićev film zarobljen je u vakuumu istovremene potrebe da dokumentira istiniti događaj, zadovoljavajuće predstavi sukob u cjelini (najjednostavnije: Hrvati su žrtve) i da proizvede – akciju. Ustupak dokumentarnosti može se prepoznati u izvjesnoj opreznosti i manjku mašte u dočaravanju sitnih detalja koji čine uspješan pripovjedni događaj. Situacije su zato posve tipske, dijalozi su šturi, predvidljivi i forsirani („hrvatski tenk“ je, primjerice, simpatična dosjetka prvih nekoliko puta – međutim, odveć entuzijastičnom upotrebom ubrzo postane zamorna). Potreba za tipizacijom zabija dodatni čavao u lijes manjka uvjerljivosti fabule kako je predstavlja Broj 55: likovi nisu individualci s razvijenim karakternim crtama već bezlični „članovi jedinice“, nitko se ni na koji način naročito ne ističe i zbog toga nije moguće naročito uspješno identificiranje gledatelja s likovima filma. Akcija je element koji se za vrijeme, ali i nakon snimanja spominjao kao obilježje koje će ovaj ratni film razlikovati od ostatka hrvatskih filmova koji su se do tada bavili ratom. U tom smislu, Broj 55 je u svakome slučaju akcijski ratni dugometražni film, međutim, on nije ništa puno više od toga. Od prvog ispucanog metka pa do konačnih srpskih pucnjeva u potiljak kojima završava radnja, Broj 55 skoro je pa neprekidni festival eksplozija i rafala. Ali, treba li igrani film postojati radi prikazivanja eksplozija ili prikazivanje eksplozija postoji radi filma?

Teorijska su i povijesna proučavanja hrvatskog filma u razdoblju nakon osamostaljenja hrvatske ratne filmove počesto težila uspoređivati s partizanskim žanrom ratnog filma. Proglašena intencija HRT-a da financira još filmova poput Broja 55 u igranofilmskom serijalu o Domovinskom ratu, svakako bi produkcijski mogla podsjetiti na stare jugoslavenske ideje o izgradnji filmskih spomenika NOB-u, ali – u ovome slučaju, Milić bi itekako mogao učiti od partizanskih doajena filmske umjetnosti. Partizanski će film u svojim najboljim djelima uspjeti prikazati općenarodnu borbu, ali i sitne i tragične ljudske sudbine u kaosu Drugog svjetskog rata. U drugu ruku, iz suvremenijeg konteksta, Sabljak kao prvi akcijski entuzijast od osamostaljenja na film svakako prenosi onaj nesputani impetus ljudi koji su odlučili braniti svoju domovinu od vanjske ugroze (iako ovaj pristup također ima sebi svojstvenih ozbiljnih problema – npr. stripovski karikirano konstruiranje slike protivnika) – ali on nije jedini – zanimljiv doprinos filmskom proučavanju Domovinskog rata može se naći i u rodu dokumentarnog filma. Dokumentarni serijal Eduarda Galića Heroji Vukovara djelo je koje će kroz minimalnu filmsku intervenciju braniteljima dati lice i glas i omogućiti im da gledatelju izraze sve ono što su osjećali i vidjeli u za njih teškim ratnim životnim trenucima. Zato, akcija nije nešto što samo po sebi čini ratni film i Milićevo se slijepo inzistiranje na tom filmskom elementu ne čini opravdanim, pogotovo onda kada imamo, (da se spomenu samo neki od brojnih uspjelih hrvatskih filmova o ratu), puno nepretencioznije pokušaje kao što su Sabljakov i Galićev, koji će prekrasno i neopterećeno gledatelju prenijeti sve ono što je za njih predstavlja Domovinski rat, ali i emocionalno i intelektualno angažirati na promišljanje o ovom sukobu koji je obilježio nastanak samostalne Republike Hrvatske.

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari