Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Knjige

Charles Baudelaire: Je li nepravda nerazumijevanja i nepriznavanja koju je gnjevno trpio za života konačno ispravljena?

09.04.2015. Janja Žganec
Étienne Carjat - portret Baudelairea

Étienne Carjat – portret Baudelairea

Rođen u Parizu, 9. travnja 1821., Charles Pierre Baudelaire kroz svoju književnost tek posthumno priznatu u punom sjaju, nastavlja živjeti kao velikan francuskog pjesništva. U djetinjstvu razjaren smrću oca i majčinom ponovnom udajom, razočarano, melankolično i dokono nastavlja svoj napaćen život do 1967. kad umire od sifilisa. Cijelog života vodio je bitku sa zdravljem, doduše – boreći se opijumom, a kasnije i alkoholom, što je zajedno s njegovoj sklonosti dokolici dovodilo do kraćih momenata stvaranja praćenih dužim periodom nerada, dendizma, razvrata i boemštine. Sam je to ispričavao misaonošću, a paralelno s tim, njegova su iskustva u tom pogledu ono što je poslužilo kao neiscrpni izvor motiva i inspiracije za njegovo umjetničko stvaranje.

Započeo je s pisanjem likovne kritike; Salon 1845. i kasnije Salon 1846. već su zaokupili javnost inovacijom i otvorenošću, a posebno je podupirao rad Delacroixa, koji zauzvrat nije bio toliko oduševljen Baudelairovom konstantnom pozornošću, iako je cijenio podršku. 1847. konačno objavljuje i novelu, La Fanfarlo, u kojoj fikcionalizira svoju vezu s dugogodišnjom mu ljubavnicom Jeanne Duval.

Sljedećih godina u raznim tiskovinama izlaze neke njegove pjesme pojedinačno, a najpoznatije, tada polarizirajuće Cvjetove zla izdaje tek 1857. Malen dio publike bio mu je naklonjen, a prepreku je našao u optužbi za amoral sadržaja koje je njegovo vrsno stihoklepstvo i poznavanje jezika dostavljalo u Cvjetovima. Seksualnost, razvrat, zlo, smrt i kasnije definiran Spleen bili su preskandalozni za društvo koje je samo par godina prije sudilo Flaubertu. Baudelaire nije uhićen, no novčano je kažnjen, a sudska je odluka ukinuta tek 1949.godine, te je šest pjesama izbačenih iz zbirke uskrsnulo u tisku.

Neprihvaćen, za života nije uspio zaraditi svojim stvaranjem, čak ni hvaljen prijevod Poea ni slični, mnogi nedovršeni, podvizi nisu uspjeli osloboditi ovog pjesnika od dugova koje je svojim stilom života nemilosrdno gomilao. Iz sačuvane korespondencije saznajemo da je neprestano molio majku za pomoć, često se selio i bježao od vjerovnika. Te neuspjehe donekle su utišale pohvale koje su stizale od njegovih suvremenika poput Poea, Hugoa, dugogodišnjeg mu prijatelja Gautiera i Flauberta. To je definitivno pogodovalo razvitku njegovog aristokratskog, elitističkog pogleda na svijet oko sebe, osuđivanje opće svakodnevice.

Priznanja koja stižu nakon Baudelairove smrti iskupljuju se težinom i dugovječnošću. Nazivaju ga pionirom simbolizma, Rimbaud ga djene “kraljem pjesnika“, Mallarme, Proust, de Vigny i T.S. Eliot pišu mu u čast. Debussy uglazbljuje pet njegovih pjesama, a naši profesori još uvijek pokušavaju objasniti Spleen i “tu tankoćutnu neman” srednjoškolcima. Je li nepravda nerazumijevanja i nepriznavanja koju je gnjevno trpio za života ovim ispravljena, je li “Ma gdje bilo izvan ovog svijeta” vapaj uslišan pukom smrću – kad ovaj pjesnik ostaje stabilno prisutan, upitno je.

Komentari