Čiji je dečko hipster? – Pizdamaterizam po Mikiju Solusu

Miki Solus se na kantautorskoj sceni, između ozbiljnih i artistički nastrojenih kolega s gitarama, pojavio kao pravo osvježenje – baš poput ledenog sladoleda na vruće ljetno popodne, ili mentol kaugume u ustima okorjelih pušača. Svojim je humoristično-satiričnim tekstovima velikom brzinom osvojio srca publike, a i hipstera na čiji se račun i dobro našalio. U desetom je mjesecu proslavio prvi rođendan hrvatskog izdanja časopisa Rolling Stone u društvu Hladnog Piva i Sare Renar, a ovaj put se vraća na isto mjesto, u Tvornicu Kulture, kako bi predstavio svoj punokrvni album prvijenac „Muzika za djecu i penzionere“ koji je izašao sredinom ovoga mjeseca. Datum koncerta zakazan je za 28. ožujka, a popratit će ga prepoznatljivo duhovito stihoklepanje, vesele lo-fi melodije i zagarantirani dobar provod svima koji su imalo otvoreni prema neuobičajenim skladbama na inače ustaljenoj i predvidljivoj glazbenoj sceni.

Osim što je zanimljiv po tome što je zamijenio gitaru klavijaturama, Miki nije usamljen i tugaljivi tip koji se na pozornici skriva iza svojih srcedrapateljnih pjesama kao mnogi drugi singer-songwriteri. Naime, on na nastupu ima podršku u obliku dvojice prpošnih mladića koji su uz njega spremni napraviti pravi dernek uz eskapade smijeha i zaigranih beatova. To su Frane Visković na bas gitari i Andrej Tačigin na cajonu, a ovaj trio bi, ako ovako nastavi, mogao postati veći od Nirvane s kojom su se već usporedili. Iako je pokušao oformiti bend i u drugačijim postavama kao što su gitara – klavir – violina ili klarinet – bubnjevi – kontrabas, čini se da je upravo ova kombinacija bila dobitna za stvaranje prepoznatljivog zvuka od kojeg mlađahne djevojke vrište, a njihovi bradati indie dečki imaju salve ljubomornih  ispada.

Ipak, pitanje koje je ostalo lelujati u zraku jest – tko se zapravo krije iza pseudonima Miki Solus? Izuzetno šaljivi kantautor zapravo se zove Mateo Duvnjak, a student je povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu koji u slobodno vrijeme uživa u Playstation igricama, igranju košarke i u bureku s mesom. Iako često zadaje glavobolje novinarima odgovarajući na različite intervjue s krivim podatcima pa tako i imenom kao što je npr. Miroslav Kocijan, iz bliskog izvora smo saznali da je on tek pomalo neuobičajen dečko iz Velike Gorice. Postoje različite legende o porijeklu njegova umjetničkog imena, a nadimak Miki navodno je zaslužio još u vrtiću kada je pretjerano čitao dogodovštine Mickeya Mousea. Što se tiče drugog dijela njegovog alter-ega za nastupe, prezime Solus preuzeo je od majke koja ima francuske korijene i čija obiteljska loza potječe iz Lyona. Naravno, kao i kod svih misterioznih ličnosti postoji i druga strane priče, a ta je da je sanjao samog sebe kako nastupa u nekom klubu dok mu je bubamara, pritom svirajući violinu, letjela iznad glave. U tom trenu mu je prišao Japanac koji ga je upitao: „Tko je ovaj super lik na pozornici?“, a on mu je na to rekao : „To ti je Miki Solus.“ Ili je bar tako pojasnio za portal Srednja.hr.

Vjerojatno je teško okarakterizirati glazbu koju Solus kreira, s obzirom na to koliko sama po sebi nema potrebu za etiketiranjem i uzevši u vid količinu neopterećenosti koju nosi u sebi. Ležerna poetika bez stremljenja prema dubljem smislu na tragu Mancea ili Becka leži na glazbenoj pozadini koja koketira između žanrova kao što su pop, funk ili bossanova iz kućne radinosti, a popraćena je britkim reperskim nizanjem stihova. Dovitljivim je rimama krenuo u boj protiv svakodnevice i sterilnosti prepotentnog društva, a to je rezultiralo izuzetno bogatom pjesmaricom za koju je motive vadio kao mađioničar iz nepresušnog šešira, bilo da se radi u gospođici Bovary, vanzemaljcima ili čokoladnim krafnama. Iako Miki kao uzore navodi široki dijapazon raznolikih izvođača, ponajviše se ističe brkati zafrkant Franka Zappa. Tu su i Šarlo Akrobata, Captain Beefheart, Lilly Allen, Jack White te Balašević čiju je hejtersku pjesmu „Namćor“ uzeo kao predložak za svoju uspješnicu „Pun Kufer“, premda je radnju smjestio u današnje vrijeme i samu kritiku usmjerio na preuveličane boljke urbanog građanstva i studentskog života. U sklopu spomenutog intervjua na portalu srednja.hr je kao uzor naveo i Magazin, a za ravnododna.com je izjavio: „Ja imam tajni megaplan da postanem car k’o Tonči Huljić. Na ovoj našoj sceni ja sam Anakin Skywalker. Perspektivan sam i mlad, ali pitanje je hoću li ostati na ovoj strani ili ću „come to the dark side“. Tako da od ovog kantautora očigledno možemo očekivati još štošta.

Iako se čini da se Solus pojavio niotkuda, iza ovog hiper-produktivnog momka su već dva manja i jedan dugometražni EP te singlovi izdani tijekom 2013. i 2014. godine. Premda je svojevremeno za forum.tm izjavio da klavir sviraju pizdeki, a da pravi muškarci sviraju distorzirani rokenrol na gitarama, nije mu dugo trebalo da zamijeni potonji instrument s crno-bijelim tipkicama. Svoj prvi EP „Muzika sumnjive kvalitete“ izdao je u siječnju 2011. godine, a na njemu se našlo jedanaest numera koje su u lo-fi stilu uz pratnju gitare najavile ovog muzičara koji je stao pred mikrofon i na licu mjesta stao izmišljati izrazito zabavne gluposti. Već nam je uvodnom skladbom u kojoj niže isprazne i besmislene fraze na njemačkom zafrkantski poručio da uz ovaj album naše dijete može unaprijediti svoje znanje ovoga jezika, a tu se našla i ozbiljna obiteljska pjesma posvećena njegovoj baki koja peče najbolje palačinke. U dvadeset minuta trajanja ovoga EP-a je utrpao i baladu o Sari koja promatra vlastite grudi u ogledalu, bržu i akustičnu „Žuti vlakovi u Kini“ u maniri dobrog starog rocka te instrumental naslovljen „Ciganski ringišpil“. Ipak, čupavcu bez dlake na jeziku su se očito zamjerila otrovna pera glazbenih novinara pa je sljedeći EP bio naslovljen ironično „Bojim se muzičkih kritičara“, a sadržavao je istoimenu pjesmu te još pet jednako urnebesnih skladbi kao što su „Bus iz pakla“, „Rekvijem straha“ i „Silovanje vanzemaljaca“. Uslijedili su pojedinačni singlovi „Mrtav je Johnny“, „Smrt je romantična“  i „Bijela čokolada“ iz 2013., a nakon njih je Miki ponovno izbacio još jedan EP „Bolesni tekstovi sa super mjuzom“ na kojem se našao i prije spomenuti hit „Pun Kufer“.  Nakon njega je na YouTube-u  osvanula samostalno izdana uspješnica „Hipster“ s pripadajućim videospotom, a Solusu je zacementirala mjesto jednog od najpopularnijih predstavnika kantautorske scene, premda je s tim pomalo ironičnim stihovima možda i stao na žulj alternativcima i drugima koji su se prepoznali u samom tekstu.

Ipak, nikad se nije pretjerano podvodio mišljenjima drugih, bilo da su u pitanju kritičari ili pak slučajni znatiželjnici koji su ga došli poslušati na njegovom nastupu. „Kontakt s publikom je, kažu muzički kritičari, bitan, ali ja nisam neki komunikativan tip pa neću k’o Balašević bacati šale i pošalice između pjesama. Sve što želim reći kažem u pjesmama. Najponosniji sam na izvedbu pjesme “Muzika je dosadna”. Publika mi je zviždala, ali ja sam želio pokazati ljudima kakvo je moje mišljenje o većini današnje glazbe koja je brutalno pop ziheraška. Kad kažem pop mislim na glazbu s refrenima, ustaljenim ljestvicama bilo koje vrste i klišejiziranim tekstovima.“, izjavio je za portal Srednja.hr. Zbog ovoga pomaknutog pristupa, njegova glazba možda i nije za svakoga. Solusa ćete ili voljeti ili mrziti ili biti u potpunosti indiferentni prema njemu, jednom se nasmijati uz njegove pjesme i pustiti ih u zaborav ili im se isponova vraćati kad ste željni doze opuštajućeg nonšalantnog humora.  U svakom slučaju, kroz svoj opus uspješno prenosi poruku da je ponekad zdravije uživati u malim radostima života kao što su berba šljiva s bakom ili igranje košarke s prijateljima, nego opterećivanje vlastitim imidžem izgrađenim na vrsnom poznavanju ekspresionizma, nadrealizma, pop-artizma ili ostalih – pizdamaterizma. A kakve će igre riječi nanizati na nadolazećem albumu, najbolje je provjeriti krajem ožujka u Tvornici Kulture.