Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Knjige

Čitanje knjiga može promijeniti biološku strukturu mozga

11.02.2016. Tanja BrajkovićFoto: Facebook.com/Robert Harris

Svi dobro znamo da nas dobra priča koju čitamo može figurativno obući u tuđu odjeću, obuti u tuđe cipele ili nam, vizualiziranjem čitanog, promijeniti frizure i boju očiju, no što se, tijekom istog tog čitanja, događa s mozgom u biološkom smislu? Približan odgovor na to pitanje dao nam je neurolog Gregory Berns svojim istraživanjem na znanstvenom institutu Emory’s Center for Neuropolicy čiji je i direktor.

Na koji način priče ulaze u naš mozak i što ondje proizvode?

Do zaključaka je Berns došao pomoću svojih stručnih pomoćnika, Kristine Blaine i Brandona Pyeja iz Centra za neurologiju te Michaela Prietule, profesora informacijskih sustava te operativnog managementa sa Emory’s Goizueta Business School.

Ovo neurobiološko istraživanje provedeno je pomoću magnetne rezonance (fMRI). Upravo je njome započelo poistovjećivanje mrežnih veza u mozgu s pročitanom pričom. Prijašnje studije fokusirale su se uglavnom na kognitivne procese tijekom čitanja kratkih priča, no ova s Emoryja bila je fokusirana na odugovlačeće živčane efekte tijekom čitanja pripovjetke. U eksprimentu je sudjelovao 21 student Emoryja, a on je bio provođen kroz devetnaest uzastopnih dana.

Svi subjekti eksprimenta čitali su istu priču, Pompeii, triler Roberta Harrisa iz 2003. godine. Priča je bazirana na stvarnome događaju u kojem je vulkan Vezuv u drevnoj Italiji eruptirao u gradu Pompeji. Priča prati protagonista koji izvan grada Pompeja bilježi čudne stvari koje se događaju u okolici vulkana Vezuva. No on se u grad želi vratiti kako bi od erupcije spasio ženu koju voli.

Za eksperiment su uzeli ovu priču upravo zato što stvaran događaj prikazuje na fiktivan i dramatičan način. ‘Za nas je važno da knjiga ima narativni karakter’, kazuje Berns.

Prvih pet dana, sudionici su na eksperiment magnetskom rezonancom fMRI dolazili svako jutro dok im je mozak bio još odmoran, u stanju mirovanja. Zatim su za pročitati dobili devet poglavlja knjige, od kojih svako ima otprilike 30 stranica, kroz period od devet dana. Zatim su dobili zadano poglavlje za pročitati u večernjim satima te došli ponovo slijedećeg jutra.

Nakon provođenja kviza pročitanosti zadanoga štiva, sudionici su podvrgnuti fMRI skeniranju mozga u fazi nečitanja, točnije odmaranja mozga. A zatim su još pet jutara bili podvrgnuti dodatnim testiranjima mozga, a tih pet dana nisu više čitali.

Rezultati su na kraju pokazali jaku povezanost s lijevom polutkom mozga, takozvanim lijevim korteksom, inače zaduženom za analize i preciznost te povezanom s receptorima za jezike. Iako sudionici zaparavo nisu čitali dok su bili na skeneru, zadržali su jaku povezanost s pričom.

Taj fenomen mozga mi nazivamo shadow activity, nešto nalik na memoriju mišića u kojoj oni zapamte svaki pokret kojim ih opteretite’, kazuje Berns.

Jača povezanost se također vidjela i u središnjem sulkusu mozga, glavnoj osjetilnoj motoričkoj regiji mozga. Neuroni tog područja mozga zaslužni su za stvaranje prikaza tjelesnih osjećaja. Taj fenomen poznajemo pod nazivom temeljna spoznaja. Na primjer, već samo misao na trčanje u našem mozgu može aktivirati neurone povezane s fizičkim trčanjem i zaslužne za njegovo provođenje.

Promjene u živčanom sustavu koje smo istražili i povezali s fizičkim osjećajima i pokretačkim sustavom u čovjeku sugeriraju da nas čitanje priča može iz našeg tijela premjestiti u tijelo protagonista, ali samo u fiktivnome smislu. Sada vidimo da se čitanje ne djeluje na nas samo fiktivno, već i doslovno u biološkom smislu.

Neurološke promjene nisu  proizvele neposredne reakcije, sve dok sudionici nisu dovršili priču te dodatnih pet dana nakon čitanja testirali mozak u fazi mirovanja.

Ostaje nam otvreno pitanje o tome koliko dugo te živčane promjene u mozgu mogu trajati.

‘Činjenica da smo ih otkrili nakon nekoliko dana, zadajući proizvoljno priču gdje sudionici nisu znali koja ih priča na testu očekuje, kazuje samo da naše omiljene priče, zasigurno, mogu imati veliki i dugotrajan efekt na biološku strukturu našeg mozga‘, zaključio je Berns.

Komentari