Colette: Klasična ljubavna priča bez mogućnosti lakoće življenja
Ovaj film prikazan je na 9.festivalu tolerancije u Zagrebu i samim time su postojala određena očekivanja, naročito kada ste imali priliku svjedočiti tome da vam ga preporučuje Branko Lustig glavom i bradom. I uistinu, film je zaista namijenjen mladima i cilja na empatičnost tog dijela publike. Šteta je jedino što ona nije i prisutstvovala na projekciji pa bih stoga ovim putem htjela i ja dati jednu preporuku, a to je da posjetite ovaj festival i očekujte sve osim ravnodušnosti.
Ovo redateljsko ostvarenja Milana Cieslara nastalo je kao adaptacija romana Arnošta Lustiga Djevojka iz Antwerpena koji je kao što sam imala priliku saznati kroz intervju bio i koscenarist te je utjecao na neke redateljeve poteze. Početak filma smješten je u New York 70-ih godina te slučajnim susretom koji postavlja uokvirenu kompoziciju, nagovješta temu Holokausta, ali i onu ljubavnu. Jedina mana ovoga dijela je pomalo neuvjerljiva dijaloška sekvenca zbog nedovoljne psihološke karakterizacije, ali to se može gledati i kao dobar ustupak za regluaciju središnjeg dijela.
Colette i Vili žrtve su nacizma, zatočenici koncentracijskog logora koji se upoznaju kada Colette prvi puta stigne ondje, a Vili ju spašava od smrti u krematoriju jednom vrijednom informacijom. Njihova ljubav se nadalje povećava kao i patnje kroz koje prolaze. Iako je njihova priča uistinu prezentacija snage ljubavi i nade, te želje za životom, ona nije bila ono što me dovelo do emocionalne iscrpljenosti na kraju filma. Francuska glumica Clémence Thioly pokazala je zavidnu razinu ekspresivnosti te su ona i njen kolega, Jirí Mádl svoj posao odradili krajnje uvjerljivo. Protiv glavne okosnice filma, te ljubavne priče ne mogu reći ništa izrazito negativno i sigurna sam da bi se sa svojom primjesicom klišeja dopala svima, ali način na koji je Cieslar prikazao život u kampu bez ikakvih pretencioznih pokušaja prenaglašavanja ili razbacivanja budžetom, je preuzeo ulogu u dojmljivosti u mom slučaju. Igrajući se svojom redateljskom poetikom te zadržavajući razinu svjetla koja je usporediva s onim sunčevim, on ne baca gledatelja u tjeskobu logora. Dapače, pokušava zadržati neku dozu optimizma u svemu, dok ne počne padati noć kada je depresivnost neizbježna. Mijenjajući rasvjetu kako film odmiče, naglašava prolaznost vremena i života u logoru, sveopće beznađe i besmislenost dok se ponovno ne počne dizati novi dan.
Posebno pamtljiva je apokaliptična scena snimljena u općem planu koja prikazuje horizont s nekoliko krematorija koji se dižu iz sveg sivila i ispuštaju nemjerene količine dima. Zatim kadar u kojem njemački poručnik stoji nag pred otvorenim prozorom, još uvijek u postkoitalnom zanosu te pruža ruku vani kako bi mu na nju sletio pepeo. To je pepeo mrtvih Židova. Ti krematoriji su ono što je toliko potresan i bitan dio okolnosti u ovom filmu. Stvaraju nepodnošljive temperature, prisiljavaju zatočenike da podgrijavaju vatru koja će se riješiti trupala drugih zatočenika, te uzrokuju konstantno padanje pepela kao u nekom paklenom stanju.
Shvaćam koliko je teško napraviti dobru adaptaciju knjige jer govorimo o sasvim dugačijim načinima izražavanja i iako mi je malo zasmetala poneka doslovnost pri tome, zaista mi je drago da ova adaptacija postoji jer je tip filma koji ima šansu svidjeti se svima iz različitih razloga, a da ga pritom ne ugnjavi detaljima već fluidno provede kroz priču i prenese snažnu poruku zbog koje je uopće i nastao.
