novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

O očevima i sinovima (“Comic Sans”, N. Marasović)

Foto: facebook.com/comicsansfilm
Vrijeme čitanja: 4 minute

U posljednjih se osam godina Nevio Marasović etablirao u jednog od zapaženijih i produktivnijih redatelja ovih prostora čiji rad od samih početaka ne upada u ustajale vode žanrovskih i tematskih odrednica suvremenog hrvatskog filma.  Štoviše, odstupanje koje je učinio kada je bez budžeta snimio svoj prvijenac The Show Must Go On, poprilično dojmljivo uspjelu znanstveno fantastičnu dramu, zasigurno će ući u neke buduće anale hrvatskog filma.

Vlastiti redateljski put Marasović nastavlja vrlo svježim i inteligentnim metafilmom Vis-a-Vis čija radnja tematizira rad redatelja i glavnog glumca na scenariju filma Comic Sans, a posljedično i na sebi samima. Fikcija i fakcija rijetko se u hrvatskom igranom film tako uštimano susreću što dodatno potvrđuje i ovogodišnji Comic Sans čija radnja uvelike korespondira s onime što je o scenariju naznačeno u Vis-a-Visu. Na koncu slijedi film Goran iz 2016. koji je u hrvatsku kinematografiju uveo dah punokrvnog trilera i na mapu filmskog seta vratio zaboravljen, a iznimno filmičan Gorski kotar zimi.

Proteklog je tjedna u hrvatskim kinima krenulo prikazivanje četvrtog Marasovićevog dugometražnog filma, komične drame Comic Sans koja u opusu tridesetčetverogodišnjeg redatelja predstavlja dosad najkonvencionalniji tematski i žanrovski odabir. Samo po sebi to i nije loše jer stvara priliku da se redatelja promotri u kontekstu učestalih i popularnih elemenata hrvatskog suvremenog filma te načinu na koji im on osobno pristupa te ih oblikuje u vlastitu priču.

Foto: facebook.com/comicsansfilm
Film iz filma

Ono što se dade iščitati iz autobiografskih elemenata Vis-a-Visa i tekstova koji su film popratili, Comic Sans je zamišljen kao Marasovićev drugi film koji je na koncu odgođen nekoliko godina, među ostalim, zbog značajnijih scenarističkih problema. Ranija i duža verzija scenarija na kraju je upotrebljena kao objekt razmatranja za originalni Vis-a-Vis, dok je finalna verzija ove godine pretočena u dugometražni film istoimenog naziva radne verzije scenarija – Comic Sans. Dva su filma autonomne cjeline i tako se mogu promatrati, no ujedno izvrsno korespondiraju kao prikaz procesa rada na filmu i njegova realizacija, što je jedinstven duet u hrvatskom filmu, pa ih je u tom kontekstu svakako sadržajnije promatrati.

Comic Sans tematizira krizu tridesetogodišnjeg grafičkog dizajnera Alana Despota (Janko Popović Volarić) koji niže uspjehe na poslovnom planu, no na osobnom njegov pažljivo stiliziran i uređen život puca po šavovima. Uvodni dio filma, smješten u urbanu zagrebačku sredinu, postavlja emotivni okidač koji otvara Pandorinu kutiju nesređenih osjećaja i nejasnih životnih ciljeva uspješnog dizajnera. Naime, Alan pokušava iznova uspostaviti vezu s bivšom djevojkom (Nataša Janjić) s kojom mu evidentno nije bilo naročito dobro u vezi, no ona ne želi natrag. Samoća i odbijanje dovode do točke usijanja njegovu emocionalnu nezrelost i nesigurnost zbog čega utjehu pokušava pronaći u alkoholu, kokainu i seksu s kćerkom kolege s posla. Bezuspješno, a na koncu i bolno. U liku Alana, naročito u situacijama kad razgovara sa zabrinutom majkom (Alma Prica), Marasović i Popović Volarić zorno dočaravaju sveprisutni sindrom odraslih tinejdžera koji ni u svojim tridesetima ne izlaze iz egocentričnih i impulzivnih čahura.

Stari je kriv za sve

Na nagovor majke, Alan odluči otići  u obiteljsku kuću na Vis s ocem (Zlatko Burić) s kojim nema blizak ni odnos ni stil života. Njihov boravak na otoku, gdje nastoje srediti pogreb stare poznanice, centralni je dio filma u kojem dominira odnos oca i sina te sve razlike i sličnosti koje ih povezuju. Na tom je planu idejno dobro postavljen umjetnički afinitet obaju likova koji se kod oca očituje u klasičnom, pomalo romantiziranom poimanju umjetnika i slikara, inspiriranog viškim podnebljem, a kod sina u mnogo praktičnijoj varijanti grafičkog dizajnera, bez sanjarske zanesenosti koja je Alana očito koštala prisutnog oca. I dok on izbjegava biti sve što njegov otac jest, ono što zapravo čini jest reprodukcija očeva ponašanja, samo u malo izmijenjenom registru.

Priču o nesređenom obiteljskom odnosu nadopunjuju i pokreću susreti s nekim starim i novim otočkim licima koja usložnjavaju osobne muke glavnog junaka. Pritom događaji ne idu u smjeru razrješenja i pomirenja, već prihvaćanja vlastite zbilje kakva jest uz nužnu dozu nasušne potrebe u ovom izvrnutom svijetu – humora.

Film je u cjelini iznesen u lagodnom, humornom tonu koji nakon koje lajne previše, graniči sa zabavnom groteskom. Ono što taj dojam potpomaže, upečatljiv je izbor glazbe koju je Marasović dobro uklopio u cjelinu filma. Bilo da se radi o „Drugi joj raspliće kosu“ – emotivnom okidaču nacije protiv kojeg, kad su ljubavni jadi u pitanju, nije cijepljen ni mondeni i urbani grafički dizajner – ili najležernijem zovu dobrog raspoloženja zvanom „Santa Maria Da Feira“, redatelj svojim izborom utječe na dobro raspoloženje tijekom gledanja filma, katkad i više negoli to čini samom radnjom.

Foto: facebook.com/comicsansfilm
Dvojac koji nosi film

Povremena neujednačenost radnje rezultat je (pre)dugog uvodnog dijela i razlomljenosti središnjeg na kraće komične epizode koje ostavljaju dojam nedorečenosti i labave povezanosti. Primjerice, epizoda s Dankinjama s kojima se Despoti neslavno povežu djeluje kao da je u Comic Sans upala sa seta filma Mamma Mia! Here We Go Again. Imajući na umu da je ranija verzija scenarija trebala biti poprilično skraćena, valjda su u drugom dijelu napravljeni značajniji rezovi koji su se u konačnici ocrtali na samoj razradi radnje i likova. I dok je za pohvalu što Marasović nije pribjegao patetičnom pomirljivom tonu na kraju filma, već se samo nasmijao stvarima kakve jesu, središnji dio u razradi odnosa ipak je tražio malo bolje određenje očeve pozicije i toga što je učinio da je toliko naštetio životu svog sina.

No unatoč tome što je motivacija likova povremeno labava, priču održavaju interpretacije glavnih glumaca, Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića koje su uistinu dobre. Prisutnost na ekranu izuzetnog Burića toliko je prirodna i bez napora dominantna da njegov lik, kada i nije u centru zbivanja, nosi dobar dio radnje na svojim leđima. Popović Volarić iznio je lik mondenog tridesetogodišnjaka u krizi vrlo uvjerljivo, čak i u trenucima kada se nosio s poprilično stereotipiziranim scenama humora. Nasreću, takve je u nekoliko slučaja ublažio sam redatelj onime čime se još od Vis-a-Visa povremeno izvrsno služi – relativizacijom ustaljenih žanrovskih tropa. Šteta je što takvih trenutaka nije bilo više jer je replika nakon scene bacanja mobitela u more na kraju jedna od pamtljivijih i efektnijih u filmu.

Novi film Nevija Marasovića možete pogledati na programu Art-kina Croatia u Rijeci, kina Europa u Zagrebu i u svim multipleksima Cinestar u Hrvatskoj.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari