“Crvenkapica” (ZKL): Šarmantni Vuk u osuvremenjenoj verziji slavne bajke
Lutkarske predstave u Zagrebu možemo gledati jedino u ZKL-u, zbog čega se može steći dojam da je naša lutkarska scena donekle zapostavljena. Trenutno u Hrvatskoj ima vrlo malo specijaliziranih lutkarskih redatelja i upravo zato što nam oni nedostaju, rijetko se na sceni dogodi nešto novo i osvježavajuće. Kada se poneki redatelj i odluči na lutkarski pothvat, često je zanemarena važnost i posebnost samih lutaka.
Najnovija premijera u Zagrebačkom kazalištu lutaka sa slavnim je naslovom “Crvenkapica”, jednom od najpoznatijih i najčitanijih bajki, na scenu donijela svježinu i mladenačku energiju. “Crvenkapica” je bajka koja potječe iz davnina, a oblik u kojem je danas poznajemo dali su joj braća Grimm i Charles Perrault. Ovu slavnu bajku u režiji Lea Kuntarića dramaturški je adaptirala Željka Udovičić Pleština. Leo Kuntarić se s ovom predstavom prvi puta iskušao u lutkarskim vodama. Umjesto igranja na sigurno, redatelj je odustao od ZKL-ove poetike statičnog dijalogiziranja te je naglasio scensku zaigranost mijenjanjem planova i perspektiva te lutkama različitih veličina koje su kreirane čak i kao minijature. Maštovitu, dinamičnu scenografiju i živahne, šarene, duhovite lutke osmislila je Vesna Balabanić.
Redatelj i dramaturginja odlučili su zadržati klasični okvir priče, ne mijenjajući sadržaj bajke, ali u nju su ubacili elemente sadašnjice, primjerice ljude ovisne o svim vrstama ekrana – televizijskim, računalnim, mobilnim, pa čak i rendgenskim. Vuk je prikazan kao zafrkant koji Crvenkapicu zavodi pjesmom koja nas podsjeća na uvodnu špicu nekog TV showa, aludirajući tako na moć suvremenih reklama koje zavode i obmanjuju mlade. Cijela predstava odzvanja lako pamtljivim songovima koje je teško izbiti iz glave. Glazbu je skladao Mario Mirković, a simpatične koreografije u izvedbi lutaka osmislila je Đurđa Kunej.
U predstavi su posebno zanimljiva neka Kuntarićeva redateljska rješenja poput poigravanja perspektivom i veličinom junakinje kojim nam opisuje njeno putovanje baki te korištenje rendgenske slike kako bi prikazao unutrašnjost Vukova trbuha nakon što je pojeo baku i Crvenkapicu. Također je dobro izabrao kako će karakterizirati likove suprotstavljajući pokretljive živahne brbljavce poput Crvenkapice, Zeca, Leptira i Lovca statičnom Vuku i bakici. Takav spoj različitih tehnika animacije lutaka podario je predstavi harmoniju.
Dramaturginja Željka Udovičić smjestila je bajku u prostor današnjice smatrajući da će prisutnost medija zainteresirati današnju djecu i približiti im priču. Tako je Vuka pretvorila u TV-zvijezdu kulinarskog showa koju obožavaju djeca, ali se ta njegova osobina mogla još više naglasiti i povezati s činjenicom da je on vječno gladan.
Najveći problem u predstavi predstavlja lik same Crvenkapice koji je preopterećen tekstom. Osim što izgovara gomilu rečenica, ona govori piskutavim, monotonim glasom koji joj je podarila Matija Prskalo. Tako je ona sama sebi prepreka jer se kreće unutar okvira koji joj onemogućuje iskazivanje šireg emocionalnog spektra. Nasuprot njoj, slavni dječji neprijatelj Vuk najbolje je glasovno odigran. Njega je stvorio Janko Popović Volarić te ga pretvara u vrlo šarmantnog i duhovitog showmana.
Maja Nekić u ulozi bake pomalo je nerazgovijetna i neprecizna u otvaranju usta, no to ponekad graniči s parodijom. Boris Mirković, kao i uvijek, zgodno animira simpatičnog racionalnog Zeca koji pomalo podsjeća na Zeca iz Alise u Zemlji čudesa. Andreja Baković kao Leptirica, Mira Bosanac kao majka te Branko Smiljanić kao lovac Luka nisu uspjeli stvoriti složenije likove koji su ujedno i pokretači radnje, već su ostali na razini plošnih karaktera.
Na kraju mogli bismo zaključiti da ovaj redateljski lutkarski debi predstavlja dobrodošlu novinu u poetici Zagrebačkog kazališta lutaka. Isto tako, vjerujemo da će ovakva osuvremenjena Crvenkapica izmamiti osmijehe na dječjim licima.
