Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Daria Keršić: „Oduvijek sam voljela fantasy, uvijek kažem da ionako živim u nekom svom svijetu i volim taj bijeg od stvarnosti.“

29.05.2016. Tijana ŽivkoFoto: Heni Tade

Daria Keršić autorica je romana Moć albiura, prve knjige trilogije Albiurana, čija je radnja smještena u Puli. Rodom je s otoka Hvara, diplomirala je ekonomiju, bavi se pjevanjem – već pet godina pjeva u akademskom zboru FFZG-a Concordia discors, a može se pohvaliti i nastupom na Sziget festivalu u Mađarskoj. Također, u slobodno vrijeme je freelancer – copywriter, community manager, PR za razne firme. Bila je i kandidatkinja za Cosmo umjetnicu te je pohađala filmsku školu Kinokluba Zagreb, a priprema i autorske glazbene pjesme.

Njezin prvijenac, roman Moć albiura, govori o 18-godišnjoj djevojci koja živi naizgled normalnim tinejdžerskim životom, dok se s druge strane oko nje vrti cijela jedna priča oko anđela i demona. Autorica je izmaštala intrigantnu priču o sudbini svijeta koja visi o niti, a nit je u rukama jedne obične tinejdžerice koja samo želi živjeti običnim životom.  Roman je izašao u izdanju Algoritma, a nedavno je održana i promocija knjige u pulskom rock baru Mimoza.

Moć albiura prva je knjiga trilogije Albiurana, a ujedno i tvoj prvijenac. Reci nam kako si započela s pisanjem?

Otkad znam za sebe oduvijek nešto pomalo pišem, no nisam se ‘ozbiljnije’ krenula baviti pisanjem do otprilike prve godine fakulteta. Možda zvuči čudno, ali zbilja je to bio više nekakav trenutak ‘prosvjetljenja’, nego nekakav period u kojem sam razmišljala o tome. Jednostavno se praktički odjednom pojavila želja da se okušam u pisanju romana; kad ih već toliko volim čitati, rodila se ambicija da i ja pokušam pružiti svojim (potencijalnim) čitateljima onaj prekrasan osjećaj povezanosti s pričom i likovima koji traje za vrijeme čitanja, a ostaje i mnogo duže nakon što dođete do zadnje stranice.

Dolaziš s Hvara. Kako to da se radnja romana odvija upravo u Puli te je glavni lik Puležanka Loreta?

Najviše iz razloga što nisam htjela da ispadne kako Loretu potpuno pišem prema sebi, kad bih stavila svoje rodno mjesto kao mjesto radnje. A onda sam začuđujuće lako odlučila da će to biti Pula jer me taj grad (kao, uostalom, cijela Istra) oduvijek privlačio iz nekog razloga, nekako mi je oduvijek ostavljao neki dojam da bi tamo uistino moglo biti magije (a govorim to u najboljem smislu riječi!).

Primijetila sam da zapravo jako dobro poznaješ Pulu, navodiš imena ulica, školskih ustanova…

(smijeh) Joj, nažalost to baš i nije bilo tako za vrijeme samog pisanja. Iako sam posjećivala Pulu nikad nisam bila dovoljno dugo da bih osobno upoznala sve te uličice i mjesta koja sam spominjala. Tu sam nepravdu donekle ispravila prilikom zadnjeg posjeta Puli povodom promocije koja se održala 8. travnja 2016. u Mimozi, a planiram je i dalje ispravljati. Moram priznati da mi je Google bio odličan prijatelj u tom dijelu nastanka ovog romana. 🙂

Je li Loreta stvaran lik?

Vrlo kratko i jednostavno: nije. Naravno da je nemoguće potpuno izbjeći pridavanje nekakvih vlastitih osobina glavnom liku, pogotovo valjda kod prve knjige, no svakako je moj cilj bio stvoriti jedan potpuno novi lik, neovisan o meni ili bilo kome koga poznajem.

Zanimljivo mi je što Loreta kroz cijeli roman piše dnevnik u koji pretače svoja razmišljanja, ideje, osjećaje te je na taj način čitatelji bolje upoznaju.

Da, iznenadila sam se čak koliko se čitatelja javilo s dojmovima i spomenulo da su im dnevnički zapisi možda najbolji dio romana. Neki su čak rekli da su se zajedno s njom i smijali i plakali i nervirali, a u svakom slučaju je odličan način da se što bolje upozna neki lik – čitatelji imaju priliku zaviriti u njene intimne misli i upravo je to bila poanta, da se na neki način osjećaju kao njezni prijatelji.

Objasni nam pojam albiur.

Albiur je moja izmišljena riječ, nastala od korijena riječi na latinskom jeziku za bijelu boju/nešto bijelo (alba, albus), a radi se o posebnoj vrsti anđeoskog dragog kamenja koje izgledom najviše podsjeća na biser, a sadrži raznorazne vrste moći. Jedna od rijetkih stvari koje se i anđeli i demoni boje je jedan amulet, narukvica načinjena od albiura, koja se provlači kroz priču, a kad već zagrabite u radnju – saznat ćete i zašto je toliko važna.

Zašto fantasy?

Nekako mi je u tom trenutku kad sam krenula pisati (dakle, s nekih 18, 19 godina) to dolazilo najprirodnije. Oduvijek sam voljela fantasy, uvijek kažem da ionako ‘živim u oblacima’ ili nekom svom svijetu i volim taj bijeg od stvarnosti, ali i metafore koje se mogu provlačiti kroz fantasy žanr, a da nisu očite na prvi pogled.

Kakve su reakcije na objavljeni roman Moć albiura?

Moram priznati da su reakcije (barem dosad) i bolje nego sam se mogla nadati. Zbilja me pozitivno iznenadila količina pozitivnih dojmova koje sam dobila od čitatelja.

Kada možemo očekivati nastavke ?

U planu je ići nekakvih tempom: svake godine jedna knjiga. Tako da biste na jesen trebali očekivati drugi dio.

Knjigu krasi zanimljiva naslovnica koja je djelo Jelene Radmanović. Možeš li nam je pobliže objasniti?

Naslovnicu je odlično dizajnirala Jelena Radmanović, a ideja je bila moja – željela sam nekako vizualizirati sam naslov knjige, tako da  je ova kuglica u sredini zapravo albiur, a pero koje krvari predstavlja demone i anđele koji mogu nastradati od moći albiura.

Foto: Daria Keršić

Foto: Daria Keršić

Što te inspirira?

Nema tu nekih pravila. Uglavnom me svakodnevne stvari mogu inspirirati – od obične vožnje npr. tramvajem, do upoznavanja zanimljivih osoba, itd. Što se tiče same tematike anđela i demona, tu sam inspiraciju dobila jer sam oduvijek bila fascinirana njima i zapravo je bilo dovoljno okrenuti se po spavaćoj sobi i ugledati detalje vezane uz anđele. Inače, obožavam vlakove, preferiram one starije, tako da sam shvatila da mi nema dražeg od zapisivanja u bilježnicu tijekom vožnje vlakom. Ima nešto u tim prizorima koji prolete kraj mene dok gledam kroz prozor.

Koji su ti uzori? Što čitaš u slobodno vrijeme?

Ne mogu nužno reći da imam baš uzore – postoji mnogo osoba kojima se divim, ali kako me zanimaju razna umjetnička područja – njih je zapravo previše. I, iako se divim nekome, uvijek pokušavam izbjeći njihov preveliki utjecaj (pogotovo nesvjesni) jer imam strah da ću nekoga kopirati – što god radila, bitno mi je da sam što je moguće originalnija u tom. Uostalom, kako čitam razne pisce, tu ima i toliko različitih stilova, a moram reći da nikako ne pokušavam pisati slično kao drugi.

Što se tiče knjiga koje čitam inače: ima tu stvarno svega, od fantasy knjiga (Harry Potter saga, Tolkien, Pjesma leda i vatre G. R. R. Martina, itd.), do Cecilije Ahern, Johna Greena, Audrey Niffeneger, Paula Coelha, Agatha Christie… To je sad prvo što mi je palo na pamet, ali generalno čitam sve osim baš potpunih ljubavnih romana.

Sada kada si krenula s pisanjem, imaš li u vidu napisati i neku drugačiju formu? Jesi li otvorena i prema drugim književnim vrstama?

Svakako imam u vidu i drugačije forme, zapravo ništa od ostalih opcija uopće nije isključeno. No, zasad znam da se moram maksimalno posvetiti završetku ove fantasy trilogije, pa ću onda kasnije razmišljati o tome.

Što misliš o književnoj sceni u Hrvatskoj i budućnost knjige uopće?

Mislim da nije tajna da je književna scena i budućnost knjige u Hrvatskoj na nezavidnoj razini – čini mi se da se sve manje čita i sve manje knjiga objavljuje. Ipak, čvrsto vjerujem da knjiga nikada neće izumrijeti, a da se i čitalačke navike mogu promijeniti uz prave reforme u školstvu i pravi pristup djeci. Što se tiče književne scene – iako se ne objavljuje toliko kao prije, rekla bih da je barem ono što se objavi poprilično kvalitetno. Jedino se nadam da će se ipak nešto promijeniti u budućnosti kod davanja prilika novim autorima jer sam sigurna da ima mnogo neotkrivenih književnih djela koja su jednako kvalitetna, ako ne i više.

Koji bi savjet dala mladim piscima koji tek kreću pisati ili su već nešto napisali, ali nemaju hrabrosti ili mogućnosti objaviti svoj rad?

Moja preporuka su svakako radionice pisanja. Ako postoji mogućnost upisivanja radionica, onda svakako preporučam to, jer ne samo da nevjerojatno mnogo znači kad ti mentor da određene smjernice, sugestije za eventualne popravke, već i podrška i konstruktivna kritika ostalih polaznika učini svoje, barem što se tiče samopuzdanja i vjere u sebe. A takve radionice su ionako mjesta gdje se njeguje kreativnost i povećavaju šanse da se izrode mnoge nove priče. Ja uvijek kažem – sumnjam da bih uspjela objaviti knjigu (barem ne tako brzo) da nisam pohađala radionicu romana u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) i da preko tadašnje mentorice Milane Vuković Runjić nisam dobila priliku razgovarati s urednikom Algoritma. Tek nakon tog razgovora postalo je jasno da postoji realna šansa kako ću jednog dana vidjeti svoju priču ukoričenu na policama. Ako, pak, ne postoji nikakva mogućnost za pohađanje radionica, onda savjetujem da se uključe u književne krugove, makar na fejsu, postoji mnogo ljudi koji pišu i žele pisati i mislim da je odlično kad jedni drugima mogu biti podrška. Primjećujem da je u tijeku sad čak i jedan književni natječaj koji uzima u obzir samo tekstove objavljene na društvenim mrežama, a i da je Wattpad postao iznimno popularan među entuzijastima za pisanje – ništa ne košta okušati se. U svakom slučaju, svima želim puno, puno sreće!

 

Komentari