Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Retropetak: Kultna jugoslavenska horor-komedija („Davitelj protiv davitelja“, S. Šijan)

07.10.2016. Borna ZidarićFoto: 174f.tumblr.com

Veliki srpski redatelj Slobodan Šijan, 80-ih je godina snimio je tri antologijske komedije kojih se svi i danas rado prisjećaju. Prva od njih bila je Ko to tamo peva iz 1980. godine. Priču o skupini ljudi koja autobusom putuje za Beograd snimio je po scenariju Dušana Kovačevića, i njome je natjerao suze na oči ljudima diljem bivše Jugoslavije. Dvije godine kasnije, nastavio je suradnju s fantastičnim scenaristom pa je režirao film Maratonci trče počasni krug. Riječi iz ovih komedija uvukle su se u popularnu kulturu te se i danas mogu primijetiti razne reference na jednu od njih. Iako je u 1983. snimio pristojan film Kako sam sistematski uništen od idiota, ipak je treća antologijska komedija upravo film Davitelj protiv davitelja.

Foto: chupaunkas.tumblr.com

Foto: chupaunkas.tumblr.com

Je li Beograd metropola?

Film počinje jednim od najgenijalnijih voiceovera u povijesti jugoslavenskog filma. Opisom tadašnjeg Beograda i postavljanjem pitanja „Što grad čini metropolom?“. Nisu to niti geografska pozicija, niti broj stanovnika, niti činjenica da je metro izgrađen do pola, već kronika zločina. Svaki poznati velegrad ima barem jednog serijskog ubojicu, ali to je ona sitnica koja fali Beogradu kako bi postao metropola. Gradu je potreban davitelj, masovni ubojica, kako bi se ljudi bojali hodati sami po noći. Zahvaljujući stotinama kriminalističkih serija, danas svaka osoba zna da se serijskim ubojicom postaje tek nakon trećeg ubojstva. Dakle, ovaj film priča je o davitelju koji svojim zlodjelima od Beograda pokušava napraviti metropolu.

Do pojave davitelja, gradom su vladali sitni zločinci. Ekshibicionisti koji su šokirali starice na sprovodima. Pljačkaši banaka kojima ništa nije polazilo za rukom. Beogradski ‘liftađija’ koji je u liftovima napastovao preko 300 žena. ‘Fantom’ koji je svojim vratolomijama u ukradenom Porscheu oduševljavao građane, ili pak voajeri koji su iz grmlja promatrali mlade parove za vrijeme seksa u prirodi. Zanimljivo je da su voajeri dobili nadimak ‘rašomonci’ od strane Beograđana, jer vire iz grmlja kao i lik u filmu Rashomon Akire Kurosawe iz 1950. godine. Ipak, za vrijeme svih ovih zločina, davitelj golim rukama ubija svoju drugu žrtvu. Još jedno ubojstvo i Beograd će dobiti svog prvog serijskog ubojicu. Pa tako polagano ulazimo u svijet Pere Mitića (izvrsni Taško Načić). Naizgled nježnog i bojažljivog prodavača karanfila koji živi s majkom, a zapravo hladnokrvnog ubojice.

Nesvakidašnji ubojica

Ne može se često naići na horor film u kojemu glavni lik ubija nevine građane zato što ne vole karanfile. Tko ne voli karanfile, ne treba ni da živi govori Pera Mitić u filmu. On hoda ulicama grada i prodaje karanfile te sav utržak odnosi strogoj majci. Ukoliko ne uspije prodati sve cvijeće, Pere biva kažnjen s nekoliko udaraca po prstima. Zbog straha od majke, za koju je jako vezan, on stvara agresivni alter-ego koji golim rukama davi svakoga tko bezobrazno odbije kupiti karanfil. Također, Pera Mitić često svraća u slastičarnicu gdje uživa  u krempitama. Slobodan Šijan i scenarist Nebojša Pajkić kreirali su vrlo neuobičajenog ubojicu s velikom dozom ironije, ali i elementima horora. Film se ne može promatrati samo kao horor jer je humor prisutan u svakoj njegovoj pori. I to vrlo urbani humor, jer se sva događanja odvijaju u centru grada.

Kako bi slika tadašnjeg Beograda bila što bolja, pojavljuje se i lik mladog i još neostvarenog rokera po imenu Spiridon Kopicl. Ulogu tumači Srđan Šaper, utemeljitelj novovalne grupe Idoli. On svojom pojavom prikazuje tadašnju, relativno svježu glazbenu scenu u Jugoslaviji, ali je u filmu telepatski povezan s daviteljem. Osim njega, vrlo bitnu ulogu igra i suicidalni inspektor Ognjen Strahinjić (Nikola Simić). Šef policije koji se loše nosio i s ‘Fantomom’, a davitelj ga dovodi do potpunog ludila. Beogradska policija u filmu se služi dosta jeftinim trikovima, pa zbog nedostatka žena, tjeraju muškarce da se preoblače kako bi privukli pažnju davitelja na ulici.

Foto: blejz.tumblr.com

Foto: blejz.tumblr.com

Hommage velikom Hitchcocku

Film završava tako da Pera Mitić slučajno ubije svoju majku. Zatim oblači njezinu odjeću, stavlja periku i šminku te kreće u svoj posljednji pohod, koji na kraju završi kobno po njega. Cijela priča o nevinom dječaku koji zbog nemogućnosti odvajanja od majke stvara agresivni alter-ego, od samog početka zvuči poznato. Naravno radi se o Normanu Batesu i filmu Psiho, velikog Alfreda Hitchcocka iz 1960. godine. Ništa čudno jer Slobodan Šijan nikada nije skrivao da je film djelomično inspiriran Hitchcockovim remek-djelom. A sam kraj filma istaknuo je kao posvetu britanskom redatelju. Još je tu nekoliko nijansi koje svoje korijene vuku u njegovim filmovima, kao primjerice dramatična glazba koja se pojavljuje za vrijeme samog zločina. Posvete svojim uzorima koji su filmove snimali u SAD-u često su radili i drugi redatelji diljem Europe.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari