Dekoracija propagande: Umjetnost u nacističkoj Njemačkoj

“Moj drugar Nicolas mi je svojevrsno ispričao priču o svojoj poznanici, ekscentričnoj pariškoj dami i strasnoj kolekcionarki, koja se ponosila svojim zlatnim prstenjem, što ga je dobila na dar od svog ljubavnika, Henry Pétaina. Prstenje su, tvrdila je godpođa S., u jednom od nacističkih logora smrti napravili židovski majstori. ‘Pogledajte, Nicolas’ – plahovito bi gospođa – ‘u ovom nakitu je sva ljepota združena sa strahom od smrti, zar nije to divno…’ “

Luda ili hulja?

U svakoj ideološkoj stvarnosti postoje tzv. umjetnici – dvorske lude ili umjetnici hulje. Tako ih bar Predrag Finci, autor knjige Umjetnost uništenog, naziva. Dvadeseto stoljeće predstavlja vrtoglavicu dominantnih ideologija koje bi se svako malo mijenjale, a umjetnici – luda ili hulja. Politici vrlo godi umjetnost kao estetsko ogledalo. Tijekom Trećeg Reicha umjetnička ekspresija i ideologija stavljeni su u isti okvir. (Nacistička) umjetnost kao i svako propagandno oruđe, morala je biti sluga. Ako ne – azil ili egzil.

Tijekom tridesetih godina počinje pritisak novog nacionalsocijalistčkog režima na umjetnike. Europski kontinent preplavila je već bujica novih umjetničkih stilova bez granica, ali u Njemačkoj umjetnicima nije dozvoljeno izlaženje iz okvira koji bi naudili propagandi. “Iako sva nastala u otporu na umjetnosti moderne, u razvojnoj liniji nacističke umjetnosti na početku je bio prisutan utjecaj ekspresionizma, kao i komponente ‘magičnog realizma’, ali je neupitno imitiranje klasike i manirističkog realizma dominiralo”. Zbunjenost oko toga kakva bi ta nova njemačka umjetnost trebala izgledati vladala je u samom nacističkom vrhu. Göbbels i Alfred Rosenberg razilazili su se u stajalištima, a polazište je dakako isto – tražimo umjetnost čistih Nijemaca. Göbbels je htio da službeni potez kista njemačke umjetnosti bude ekspresionizam, te da se “ovaj pravac sačuva kao reprezentativni iskaz nacističke umjetnosti, onako kao što je Marinettijev futurizam bio spojen s talijaskim fašizmom”. No uskoro će se na platnima vidjeti kako je rigidnije Rosenbergovo stajalište to koje će prevladati u umjetničkoj sceni tadašnje Njemačke.

Velika izložba njemačke umjetnosti

Kako bi postalo jasno kakva umjetnost je poželjna te što se očekuje od umjetnika, otvorena je prva Velika izložba njemačke umjetnosti u srpnju 1937. Otvorenju su nazočili i Hitler i Göbbels. Nova i jedina umjetnost u Njemačkoj ona je “bliska narodu”, razumljiva umjetnost “koja je bila replika vlasti nad narodom”. Ova umjetnost teži da bude “bliža životu”, slave se vrijednosti braka, obitelji, čednosti, samodiscipline. Svaki oblik ili boja koje nije moguće percipirati u stvarnosti, nepoželjni su. “Ne želim raspravljati doživljavaju li oni (ekspresionisti) stvarno ono što vele da doživljavaju. Ali u ime njemačkog naroda želim da se spriječi te jadne nesretnike, koji očito pate od pokvarenog vida, od pokušaja da svoju pogrešnu percepciju nametnu svojim suvremenicima i predstave kao ‘umjetnost'”, rekao je Hitler na otvorenju.

Tijekom ratnih godina idealizacija vlastitog, moć ratnika i kult obitelji i žene razvijaju se kao glavni motivi. Nakon ratničko nabijenih motiva slijedi skupina suprotnih, pastoralnih i ruralnih motiva s njima pribijegavši idealiziranju jednog tipičnog njemačkog pejzaža i života.

Nasuprot snažno izgrađenim kultu ličnosti, tipičan Nijemac, pripadnik mase, bio  je izrazito depersonaliziran. “Sva su ova lica bezlična, maske, a ne likovi”, piše Finci koji dodaje kako je “konačnost totalitarnog začeta u njegovom inicijalnom neprijateljstvu prema individualnoj i svakoj drugoj slobodi”. Zanimljivo je kako se na umjetničkom raspoloženju može vidjeti postepeno posustajanje trijumfalizma. Kako rat odmiče, motivi ranjenih vojnika, slabljenja vojske i pesimizam sve su češći, poput Sjećanja na Staljingrad ili Zimska noć na Istoku.

Na tri K – Kinder, Kirche, Küche (djeca, crkva, kuhinja) svodio se prikaz žena u umjetnosti. Ili bi pak bila predmetom personalizacije domovine, poput ‘Majke domovine’ Fritza van Graevenitza. No da se vratimo na 3K, ideal žene kao majke s djecom punih ruku vidimo očito na skultpturi Majka Else Montag.

Entartete Kunst – izopačeno, neprirodno, nakazno, degenerativno…

“Slabo osvjetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez okvira, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima…” Istog mjeseca kad je otvorena izložba koja slavi budućnost nove njemačke umjetnosti, nacisti su odlučili i pokazati kako se to ne treba raditi, odnosno tko je ne treba raditi. Izložbu su nazvali Izopačena umjetnost, a ona je obuhvaćala sve nakazno, protuprirodno i opasno po društvo po njihovu mišljenju. Na naslovnoj stranici našla se skultpura Novi čovjek Otta Freundlicha koji je 1943. poginuo u koncentracijskom logoru Lubin-Majdek.

Preko 100 umjetnika ‘zastupljeno’ je na izložbi, od njih tek šestorica židovskog porijekla. Možda nisi Židov, ali si boljševist, anarhist, imperijalist… uglavnom, nisi nacist. Ukratko, to je bila politika odabira umjetnika. Klee, Mondrian, Kokoschka, Barlach samo su neki čija su djela proglašena izopačenima. Nijemci? Obožavali su ovu izložbu.  Čak i više od one njihove – njemačke. Štoviše, s tri milijuna posjetitelja izložba je postala najposjećenijom u povijesti. “Jedni su dolazili po ‘partijskom zadatku’ ili pak da se rugaju ‘nerazumljivim (im) škrabotinama’…treći zato što su znali da se ova djela izlažu posljednji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovatelja”.